Mnoga od čak 750 imena spomenutih u knjizi dio su povijesti hrvatske zabavne glazbe kojoj nedvojbeno pripada i sama autorica, velika glazbenica i umjetnica koja je svojim doprinosom zadužila posebno svoj Dubrovnik i svoje Konavle. U ekskluzivnom razgovoru za Dubrovački dnevnik otvorila je dušu i otvoreno odgovorila na sva pitanja, vezana uz bogatu karijeru, Konavle, neka prošla, bolja vremena, nove trendove, ljude i one neke druge, koji joj zamjeraju što joj zamjeraju. 

Razgovarao: Nikša Klečak

Razlog vašeg dolaska je predstavljanje knjige u Dubrovniku i Konavlima.  

-Da, rekla sam, teško da ću odoljeti, a da neću pustiti koju suzu. To je moj prvi susret s Gradom nakon dugih pet godina, kad smo zaredom imali ponoćne koncerte, kad je Dvor bio moj Dvor, a onda odjednom prestao to biti.

Uslijedila su opaka vremena, rekla bih gora od onih ratnih, jer kad u poratnim vremenima ljudi zaboravljaju sve što je netko za njih učinio s najvećom mogućom ljubavi, da tog nekoga skroz ignoriraju.

Onda je moje srce bilo s razlogom tužno jer ništa nisu shvatili. Najmanje su shvatili ono rekla, pa porekla. To je već vezano za moju ličnost, postala narodna poslovica.

Istina je da su vam to mnogi zamjerili.

- Da, ta je izreka svoje pravo značenje dobila u mom, pod navodne znake 'nemoralnom' povratkom na onu stranu. Nakon punih 20 godina, ali to njima uopće nije bilo važno. Nije im bilo važno da ja postojim pune 54 godine i da sam ja na toj jednoj zatomljenoj strani svog srca pronašla ljude koji me nikad nisu zaboravili, koji su istinski željeli moj dolazak, moj povratak.

Koliko sam samo na Stradunu imala tih susreta, znala sam sretati mlade ljude koji su  početkom rata imali 4, 5 godina, prepoznali bi me i pitali me kada ću doći. Nisam im tada znala odgovoriti kada će to biti. Bilo je jako puno poziva u međuvremenu, jako puno,  posebno s crnogorske strane. Ja sam odgovarala, Đelo je svjedok, pa čak i na Budvanski festival, na koji su me organizatori pozivali, nisam željela ići. Na kraju sam shvatila da to nema smisla,  jer nisu svi ljudi s one, a ni s ove strane, bili zločinci. Bilo je ljudi koji nisu smjeli spominjati moje ime.

 Zašto moje? Što sam ja, bila i ostala ono što sam bila, dakle jedan umjetnik, kad spominjem muzičku akademiju, svoju flautu i svoju veliku pjevačku karijeru, međunarodnu karijeru. To sam ja trebala biti za ljude. Odjednom sam prestala biti samo to, postala sam nekakva politička ličnost, netko tko se petlja u politiku i ide tamo, a dobro zna što su oni tamo nama ovdje činili.

I sami ste žrtva stradanja u tom ratu.

Puno je više njih koji nisu stradali na način kako sam stradala je, dakle ja sam imala pravo reći idem ili ne idem. Kada sam se odlučila reći idem, a tome je prethodilo vrijeme šutnje, vrijeme razmišljanja, vrijeme sumnji, kad su mi čak i moji prijatelji znali reći: Ma Tere što je tebi, u krajnjoj liniji ti moraš od nečega i živjeti, zašto ti ne bi išla tamo? Ljudi te tamo trebaju, oni te vole.

Ja sam im na to odgovarala: Ne, još nije vrijeme.

Onda je došlo vrijeme i ja sam 2011. izašla prvi put na scenu Sava centra u Beogradu i sada kada se toga sjetim, dođu mi suze na oči. To je tri tisuće ljudi koji su tamo stali, digli se na noge kao jedno, stajali i pljeskali kao jedno. Ja sam pustila suze da teku, jednostavno nisam mogla drugačije.

Sada se vidi koji je to bio snažan trenutak, u kojoj mjeri sam bila sigurna da sam morala doći, zbog njih, zbog tih dobrih ljudi.

I dan danas, i postumno će mi spominjati to, rekla, pa porekla, to me silno boli i ako su mi ljudi željeli zlo, učinili su mi ga time.

Na svu sreću moji roditelji, moji geni, podneblje u kojem sam rođene, ulilo je u moj organizam beskrajni optimizam da samoj sebi kažem i poslužim se stihova mog divnog prijatelja Željka Sabola koji je napisao divne stihove:

'Sutra je novi dan i život teče, ne postoji bol ni jad što proći neće.'

Digao je ruku na svoj život, u predvečerje rata. Onda se pitam, je li on posijao taj optimizam kojeg ja imam u sebi? Nije.

Boli vas izgleda jako to što vam zamjeraju, ali i dalje ste optimistični i pozitivni.

- To je ta ljudska snaga koja je neumoljiva, puno toga se događalo u mom životu, a svaki put sam gledala tako. Problema imam toliko da krenem sada nabrajati, ovaj razgovor bi dugo trajao, zdravstvenih problema i to vitalnih problema koji su usko vezani uz moj sluh, ja se služim aparatom i ne skrivam to. Za to nisam kriva, međutim nečiji grijeh iz prošlosti je meni došao na naplatu.

Zahvaljujući samo tom jednom aparatu, uz četiri operacije, na oba uha po dvije, ja na desno uho ne smijem niti staviti aparat, zbog čudnih frekvencija on ne bi funkcionirao. Dakle, imam jedan aparat u jednom uhu i tako radim već tri godine, velike koncerte. Kolika je potrebna koncentracija primjer je moj nedavni koncert u Zagvozdu, kod mog prijatelja Vedrana Mlikote kojeg ja puno volim. Tamo je bio koncert koji je trajao dva i pol sata, za ta dva i pol sata mi je pet puta aparat otkazao.

Ja sam se okrenula, stavljala nove baterije, nove filtere. To je dobro kad je jedan put jer moja pratnja me shvaća, ali kad se to dogodi uzastopno pet puta, ja sam se okrenula i rekla gospodo, ovo sve čemu ste večeras svjedoci razlog je u sluhu koji sam izgubila.

Vedran mi je rekao: Tereza, ovo što si ti učinila, ovo mogu samo veliki ljudi. Ovo što si ti rekla, snagu kojom si se ti odlučila reći istinu.

A zašto ja ne bih rekla istinu? Charles Aznavour na sreću ima dva aparata, pa čuje stereo, ja čujem mono, dakle iskrivljeno, kao da tražiš na radiju stanicu, pa uđeš između dvije stanice, ali sam se navikla na to. Kao što sam navikla na lijevo umjetno koljeno, kao što sam navikla na dvije operacije ramena, na brojne druge stvari i na situaciju u kojoj živim te došla do zaključka da sam jednog dana izgovorila nešto, što kao vjernik, ne onaj koji stalno odlazi u crkvu, nego vjernik koji vjeruje da je Bog svugdje među nama, kako god se on zvao. Rekla sam, neka je proklet onaj dan kada sam se odlučila vratiti i naravno da sam požalila.

Da se ne daj Bože ponovi, opet bi učinila isto.

Što bi u svom životu, u svojoj karijeri promijenili da možete? Biste li odustali od pjevanja u Crnoj gori i Srbiji?

-Ne, ne, ja bih otišla jer sam prije svega čovjek. Ne samo da sam otišla u Crnu Goru, među rezervistima je bilo i Srba, Crnogoraca i Hrvata. Jednostavno je bila stvorena atmosfera u kojoj si mogao, bez da te itko kazni, slobodno pljačkati, nositi doma sve što je bilo vrijedno u napuštenim konavoskim kućama.

Kad govorimo o Gradu, mjesto Žarkovica, to malo brdašce, koje sam ja mogla gledati s tarace Papine kuće,  bilo je idealno mjesto s kojega su oni mogli vidjeti boju tvojih očiju na Stradunu. Prema tome, pogoditi svakoga koga su htjeli pogoditi.

Međutim, htjeli su pogoditi 'srce Grada', ta moja bol nikada neće umrijeti, neće.

Ali ne mogu zbog te boli pljunuti na cijeli svijet, mislim da je moje ljudsko pravo da takva ne budem.

Dolazi li na promociju netko iz Crne Gore?

Na promociju u Dubrovnik će doći direktor Muzičkog centra Crne gore Žarko Mirković, koji mene izuzetno poštuje koji mi je otvoreno rekao: Tereza, tvoj prvi koncert u Podgorici više je poslužio politici nego tebi.

-A ja znam da jest, i po još jednom primjeru, kad je predsjednik Vujanović došao našem predsjedniku Josipoviću u posjet, tada je Josipović mene osobno zvao da dođem na tu večeru na Pantovčak koja je organizirana za mali broj uzvanika. U jednom trenutku nakon pozdravnog govora predsjednika Josipovića uslijedio je odgovor predsjednika Crne gore Vujanovića koji se ustao, rekao par riječi uvodno te nakon toga rekao:

-Ovdje sjedi jedna dama čijim dolaskom je u mnogome uznapredovala dobra atmosfera između naše dvije države. Ta dama se zove Tereza Kesovija.

Ja sam u tom trenutku bila ponosna na sebe i ponosna na njega. Jer je za to trebalo snage. Onda sam na kraju zaključila da jest tako bilo jer ona moja stara publika koja je htjela doći, nije to mogla. Nije bilo mjesta. To njihovo kazalište je imalo samo 450 mjesta, taman dovoljno da cijela rodbina vladajućih bude tu i da ostane nekih stotinjak karata za onu moju publiku kojoj dugujem novi koncert u novom kazalištu koji će biti otvoren kad bude. Za te takozvane male ljude, a za mene su veliki, dugujem taj koncert.

Još nešto na što su reagirali sa čuđenjem je to što sam rekla da je moja želja otići u Nikšić. Upravo je Nikšić bio potpisan po svim crnim zidovima moje izgorene kuće.

Radi se o izvjesnom Baju koji vam je preko novosadskog tabloida 'Svet' uputio otvoreno pismo i rekao kako je on prvi zapalio vašu kuću?

- Voljela bih sresti tog Baju jer ja želim u Nikšić doći s pjesmom kao prijatelj ili kao čovjek. Da im kažem da znaju da su grješni, ali evo mene tu da vam oprostim, ne moramo više biti prijatelji, ali daj da budem dobri susjedi. To je jedino što ovaj svijet može držati na okupu. Ovo je srž svega što govorim. Dobrosusjedski odnosi će jedini sačuvati klimavi mir Europe.

Sami ste izjavili da je oprostiti  najljepše što može čovjek u sebi osjetiti, potrebu za oprostom.

-Jest, ja neko vrijeme recimo nisam razgovarala s Lukom Kordom. Čovjekom za kojeg sam uvijek tvrdila i tvrdit ću da je puno napravio za Konavle. Taj čovjek zna govoriti, ne čita svoje govore i zna jezikom bliskom narodu izreći narodu sve što narod želi čuti od njega.

Prigovorio mi je u jednom trenutku što nisam izrazila sućut kada je doživio smrt u obitelji. Priznajem da nisam znala niti da je umro i nisam znala reći oprosti mi. Uslijedio je jedan period kada nismo razgovarali. Međutim, ja ne znam živjeti u svađi, ja sjedinjujem ljude, ne svađam ih. Nazvala sam Luku kasnije te smo na kraju izgladili sve prijepore. Rekao mi je kako je čuo kako organiziram predstavljanje knjige u Dubrovniku te kako bi on želio da to bude i u Konavlima.

O Konavlima

-Meni su Konavle izvor svega lijepoga u mom životu, djetinjstvo moje po konavoskim docima je najljepši dio mog života. U mojoj knjizi sam najviše stranica posvetila upravo Konavlima, prvo spominjanjem smrti moje majke, one koja me rodila, vrlo mlada je umrla. I kada je Arsen napisao da poštuje moju knjigu i moj lijepi zavičajni jezik, a to mi je valjda najljepši kompliment. Ja ovako u razgovoru, kada otvorim dušu nekome za koga vjerujem da je vrijedan toga, onda se za mene može reći da sam nostalgična, jer ja to i jesam.  Nostalgična sam za vremenima koja ja nikada ne mogu zaboraviti. To bi značilo negirati jedan period života, a ne da ga izbacujem nego ga ponovno ubacujem jer mi je to vrijedno razdoblje, vrijedno svih tih Konavljana i svih onih koje sam ugostila u svojoj kući, znalo se skupiti po 30-40 ljudi, a ja sam bila sretna.

Koga ste sve od poznatih ugostili u vašoj kući?

U tu kuću je dolazio Alois Mock (op.a. Na prostoru bivše Jugoslavije je poznat po ulozi u njenom raspadu, odnosno kao jedan od najvatrenijih pobornika brzog priznanja nezavisnosti Slovenije, Hrvatske i BiH.).

Na kraju knjige sam na posljednjoj stranici napisala, kada u ruci budem držala primjerak knjige da znam koliko sam toga propustila, koliko ljudi, ali to je jednostavno tako. Ja imam još force, moja 24-godišnja unuka, koja me moli da pišem jednu kuharicu, ali ne kuharica recepata, nego cijelu priču o mnogim ljudima koje čak i ovdje nisam spomenula.

Dosta otvoreno govorite o samoj sebi, ali i drugim ljudima.

Nikada nisam ovako razgovarala s nekim. Molim te, svaku oštricu, ako možeš, malo otupiti. Ja sam po horoskopu vaga. Ali to kod mene nikako ne znači da važem, hoću, neću,  nego idem. Kad mi se nešto dopadne, ja kupim, kupim odmah, sad ili nikada. Ali sa znakom vage me iznad svega povezuje to što poštujem i ljubim pravdu. Istinito je samo ono kako se čovjek ponaša. Ako osjeti nepravdu, on na nju mora upozoriti  i nastojati razmišljati pravedno o svemu. Ali toga nema. Kao da je ovaj svijet podivljao, kao da nas je rat učinio drugačijima. Kao da nas je promijenio. Kao da su mnogi u njemu  uočili jedinstvenu priliku da preko mrtvih tijela ili teških invalida dođu do nečega.

Sjećam se samo jednog jedinog perioda u novijoj povijesti, '91. i Konvoj Libertas. Ja nikada neću dovoljno zahvaliti gradu Sarajevu koje je bilo prvo koje je poslalo pomoć Dubrovniku, ako se sjećate. Neću govoriti o konvojima i tonama hrane, odjeći, lijekovima, svemu ostalo što je bilo potrebno ljudima. O odjeći koje je bila puna stara bolnica, operacijske sale, dolazili su i dolazili. Ali kad je prošlo neko vrijeme, ljudi su znali govoriti, ovo mi je malo široko, ovo mi je malo dugačko.

Išli ste pjevati, za novac, za preživjeti i to vam zamjeraju. S druge strane na vašoj kući piše da ste četnikuša, a tamo ste ustaša.

Da, ali tamo sam bila ustaša ali u manjoj mjeri, puno više sam ovdje bila četnik. Na tri zida moje kuće je to bilo ispisano. Rekla sam kad sam ugledala te natpise, nije mi dirao moju kapelicu. Postoji mala niša, gdje sam stavila malog sv. Antuna, moj pape je bio Antun. Na tom zidu kapelice, crkvice su bile ispisane najteže riječi koje neću ni spomenuti, kao i natpis – 'Sjeti se '91.' Oni me trebaju sjetiti?! To sam doživjela od mojih.

Ali opet, oni su manjina, nije to stav mnogih u Dubrovniku i Hrvatskoj.

- Naravno da nije, to kad bih ja gledala tako, možda bih sebi skratila život, jer ne bih mogla zamisliti da je to tako i živjeti s tim.

U svojoj knjizi kažem da sam od mojih doživjela najgore pogrdne grafite. Mržnja nema nacionalnost, ona je nešto što je prokletstvo, vražje. Očito je vrag nekada jači od Boga. Ili se poigrava s njim. Ali je činjenica da toga nije,  ne bi toliko ratova u svijetu. I  to ratova koji se ne samo ponavljaju, nego niču novi. Moja djeca su išla u Siriju 15 dana prije nego što je počeo rat. Vratili su se oduševljeni onim što su vidjeli.

'Majko, kako je tamo lijepo! Ljudi žive u slozi, blagostanju, ni ne nazire se razlika među religijama, a ima ih svih religija.' Dakle, vlada sloga i u toj slozi je blagostanje. E, ali je nekome to bilo previše. Jer Sirija  je bogata sirovinama koje bi se mogle izvući, a mogu se izvući samo ako se isprovocira rat.

 Tako Irak, tako Sirija, kad se sjetim Gaze u kojoj sam bila davne godine kad sam bila u Sinaju, prolazili  smo iz Kaira prema Gazi, kroz pustinju. I onda vidiš zelenu crtu u daljini i pitaš se, jer ne znaš, što je tamo? To je granica sa Izraelom, zelena u istoj pustinji. Zašto s one strane, a s ove nema ništa?  Nisam arbitar, niti to želim biti, ali je očito da ni s jedne strane nema dovoljno razumijevanja. Daj Bože da se to primirje konačno pretvori u mir.

Ratom su dosta opterećeni ljudi kod nas i u susjednim zemljama. Posljedice se još uvijek osjećaju.

- Kad putujem kroz Sloveniju, vidim ono što u Hrvatskoj rijetko mogu vidjeti, ako ne idem kroz Liku koja je prekrasna, da pasu krave na livadama. Da ratari rade svoj posao, da su s traktorima, nagnuti nad zemljom i nešto sade ili beru. To je ideal. Znam da danas mladi čovjek traži budućnost u nekom gradu, elektronici.

Dođe mi da poput Svevišnjeg gledam na tu zemlju malu, vidiš ljude kao veliki mravinjak koji izlaze iz tih mrkavinjaka nekim svojim putem, tražeći hranu, dolaze natrag s komadom često puta preogromnim za njihovu veličinu i sudaraju se s onima koji im žele to oteti. I onda se pobiju. Zapravo zemlja vrvi mravima koji se tuku, ja tako vidim i nažalost tako jest.

Kako to pomiriti, te stalne sukobe?

Ne znam koji Bog to može pomiriti. Ja u crkvu idem kad je crkva prazna. Meni su to istinski trenutci prave duhovnosti. Znam da sam čudak, ali voljela bih da mogu nešto predvidjeti, da predvidim neko, kakvo tako, blagostanje, a ne ovu tragediju koju sam srela u mojim Konavlima, vječno plodnim, lozom bremenitih grozdova, smokvama, koje sam brala. I kad to sve nestane i kad to sve pred tvojim očima nestaje, nema ga. Sada vidimo nekakve kvržice po pomadorama, sitne, male  smokvice, kao da je i vrijeme protiv nas, ali to nam je na obraz, jer ljudi jesu uništili prirodu, a priroda se osvećuju.

Prije nije tako bilo, danas ni voće, ni povrće nije zdravo i prirodno kao nekada u Konavlima i drugdje.

Kad vam prodavačica kaže, uzmite ovo, ovo vam nije špricano. Pa nisi ti dušo polila, polio je onaj odozgo! On je natopio zemlju otrovom i zemlja rađa otrov. Jeste li čitali o tonama pokvarenih jabuka, otkud su došle? Danas pojesti pravu jabuku, osjetiti miris pomadore onako isto kao i onda kad ju je moj pape polijevao svako jutro, kao i balančane i sve ostalo,  da mi je išao na živce. Umjesto da me pusti da malo spavam.  'A jadan sinko, valja to polit sad, ne po suncu,' – to bi mi govorio. To je bio okus pomadore koju možeš jesti kao jabuku. Toga više nema! Krave, žive u štali, a što će drugo, daju mlijeko kad imaju, kote mlade teliće kad im se pruži prilika, u malim domaćinstvima. A da ne govorim o onim silnim vlasnicima imanja koji drže krave u željezu, zakovanih vratova, imaju tek toliko mjesta za pokrenuti se pa pojesti sve ono što su im pružili. Nema više livade, nema Konavala mog djetinjstva i zato sam beskrajno tužna.

Čega se rado sjećate iz tih Konavala vašeg djetinjstva?

Ja sam moj Nikša išla na placu, molila moju Lucu kao dragog Boga. 'Pusti me molim te da se noćas ja pridružim njima pa da idemo zajedno u Cavtat  na placu.' Iz Lovorne smo kretali u ponoća. Feralići su osvjetljavali put. Morali smo dobro slijediti konja, zna on dobro na koji kamen može stati. A kamenje sklisko. A ulica strma, ide u polje. Došli bi u 5 ipo, 6 ura u Cavtat. Prodavati.

Koje je to divno iskustvo. Čuje se žamor, ljudi iz okolnih kuća bi dolazili, idemo zajedno. Samo čuješ bat, konavoskog konja,  kopito, kamen. Ponoća, zrikavci, nema još zore, a pijevci se raspjevali kao da je podne. Ali to je toliko ugravinarno u moje sjećanje, ja to ne mogu izbaciti iz sebe. A onda silazak do Zvekovice i dalje do Cavtata. Noge me bole, nisam navikla za konjima ići. Konji natovareni, a ja idem jer se bojim da će me vratiti doma. Rekli bi mi: 'Ti si mala iz grada. Nije to za tebe'

 Znaš koja je to ljepota. Ja od toga mogu živjeti, od uspomena. A mnoge od njih su vezane uz Konavle. Uz Dubrovnik je vezan moj život u siromaštvu, ali  život pun roditeljske ljubavi. Moj lijepi pape, radio je u gradskom Vodovodu, kopao kanale za položiti cijevi do Cavtata. Koljena su mu stradala. Mene bolje koljena, ja kažem -  pape hvala ti, od tebe sam naslijedila to. On je bio po kanalima, a ja sam vukla teške kofere po svim mogućim aerodromima po svijetu. Ali organizam ne oprašta, sve dolazi na naplatu jedan dan.

Možete li otprilike reći koliko koncerata ste održali u životu?

Ne. Ne mogu, jer da bi mogla odgovoriti na to pitanje,  morala sam nešto bilježiti, danas sam imala toliko, sutra ću toliko, za mjesec toliko. Ali ja uvijek ponavljam jednu te istu rečenicu, to ti je isto kao da  brojim koliko puta sam moju Ankicu poljubila, jer je volim. Ja to volim, ne razmišljam o tome koliko sam koncerata odradila. Ali danas su aktualni neki drugačiji trendovi, neke nove zvijezde okupljaju masu svijeta.

Najbolje vidim po nekakvim takmičenjima mladih, koliko oni rijetko neku moju pjesmu otpjevaju. Znaš zašto ne pjevaju? Ne mogu je otpjevati, jer nije jednostavna, nije tra la lalala.

Ali vi ste ipak i dalje važni.

Ja ne znam u kojoj mjeri jesam važna, ne gajim uopće iluziju o tome jesam li kome važna. Kad naiđem na nekoga kome jesam i tko me iskreno poštuje, ja sam mu zahvalna, to je lijepo.  Ja poštujem svakog čovjeka. I svačije razmišljanje dozvoljavam, razmišljaš drugačije od mene, ali to je tvoje pravo. Ima mladih ljudi, koji su itekako vrijedni.

Ali neki tekstovi, koja je to ''poezija'' koja ništa ne govori. Ali zato Josipa Lisac, ona je uvijek bila posebna, puno prije Gage, ona je bila  naša Gaga. Posebna je prema ljudima,  ne djeluje presimpatično, ali je vrlo pametna i sjajna umjetnica. Ima jedan svoj stil kojega čuva, njeguje, s kojim uspijeva.  

Ali zato smo različite, kao pet prstiju na jednoj ruci, ona neće nikada niša reći, a imala bi za reći i htjela bi, međutim ona šuti i ni u čemu ne sudjeluje i nitko je ništa ne pita.. Ja je poštujem jer sjajno radi, svim srcem, talentom. A kao čovjek je takva, što ćeš sad.

Imate vi još vremena pred sobom.

A što ćemo sad fantazirati, život s našom voljom i bez nje ide onako kako je suđeno. Jer Arsen je napisao jednu pjesmu za mene u kojoj kaže: Nešto možeš sam, ali sve mogu ljudi. A napisao je i to u pogovoru moje knjige, spominjao  je pulover koji je bio zajednički. I da pitate i mene i njega čiji je bio, ne bi znali odgovoriti. Ali je napisao: Neimućni tvoji prodali su prasca da ti kupe flautu. Istoačasno neimućni moji prodali su prasca da mi kupe flautu. Tako su nas spojili ti prasci, a autentične svinje sretali smo kasnije.

Vi navodno nikada ne pjevate na play back?

Ne. Uvijek govorim da ako ne možeš otpjevati pjesmu uživo, nemoj se ni baviti pjevanjem. Play back me užasno nervira. Otvarati usta na glas koji sam snimila ranije. Smiješno mi je to, ja volim pjevati.

Kad smo kod pjevanja, pratite li aktualne mlade dubrovačke glazbenike? U zadnje vrijeme popularan je Silente, a pjevačicu Doris Kosović ste  i osobno ranije susretali?

Meni je  drago, jako mi je drago, mala Doris je bila silno talentirana, draga cura, dobra, htjela sam joj pomoći. Ali kako? Da kažem direkciji HRT-a, Radmanu ili svakakvim ljudima na vrhu: 'Uzmi ovu malu, ona će ti pokazati koliko vrijedi.' Nisam tu moćna, nitko od nas. Festa je postojala isključivo zahvaljujući građanima Grada Dubrovnika. Na toj Festi je Doris nastupala s jednom mojom pjesmom, 'Pred tvojim vratima',  i lijepo je pjevala, prekrasno je pjevala. Stvarno sam presretna da je dio njih i da im ide.  

I probili su se.

Jesu, probili su se. A znaš koji je meni bend jako srcu pristao? Atlantida! Predragi su dečki. Mali Niko Novaković, ja ga zovem mali, bio je mali otkad ga znam. Jednom na njihovom koncertu u jednom klubu u Zagrebu  molili su me da im budem gost, pa su htjeli da pjevamo 'Što je ostalo od ljubavi,' na svoj način da zajedno zapjevamo, ali na njihov rock način. To je bio takav uspjeh da ja opisati ne mogu. Onda sam ja njih zvala na svoj koncert u Lisinskom. Publika nije mogla povjerovati kad smo mi to pjevali, u rock verziji. Atlantidu  jako volim. Oni su isto imali lijepi uspjeh. Bore se, svi se bore. Netko s većim, netko s manjim uspjehom.

Pjevali su i na gradilištu Pelješkog mosta kako bi upozorili na prometnu izoliranost Dubrovnika. Protiv prelaska granice iz Hrvatske u Hrvatsku i taj autoput. Mi opet idemo preko neke zemlje druge, prelazimo opet neku granicu za vratiti se u svoju zemlju. Kao da je Dubrovnik nula na geografskoj karti Hrvatske. Strašno je kakvu vlast imamo, ništa mi nije jasno.

Kako doživljavate svoje kolege i kojega vidite kao nekoga tko je sposoban ići svojim svojim putem. Vi  imate svoj put, u njemu ste ustrajali.

To je svugdje u svijetu tako, nisam ja iznimka. Jedino ako vidi prosperitet u smislu novčanom, onda će biti uporan da dođe do što više novca. Sto posto. Ali upornost jedne Radojke Šverko, Gabi Novak, Josipe Lisac i Tereze sigurno nije to. Sve ovo drugo je How much?

Prije je bilo festivala koji su iznjedrili velika imena.

Ima sramotno loših festivala, ja ne znam kako se usuđuju ovako nešto dovesti u Šibenik, to jest u Split. Jesi li čuo u posljednje vrijeme  kakvu lijepu pjesmu u Splitu? Ja nisam.

Sve te velike zvijezde današnjice, kad budu bili na mjestima i s ljudima s kojima sam bila ja, pa mi to dokažu, ja ću im se pokloniti i reći oprostite, ali neće. Prvo što tako velikih ljudi više nema. Ja sam imala tu posebnu čast i priviliegiju, da jedan sir Peter Justinov bude moj prijatelj, da jedan Bacaud bude moj itekakav prijatelj. Charles Aznavour, sa svojih 88 godina meni kaže: 'A, ti si promijenila boju kose? Dobro ti stoji.' Svega se sjeća, a vidio me prije četiri godine. Na primjer.  Mnogi nisu više ni živi. Mnogo je fotografija u mojoj knjizi, vrijedne su. Moj dragi prijatelj Michel Legrand dobitnik je 11 Grammya i tri Oscara.

I onda mi imamo koncert na Jezuitu,  i dođe moj moj Marko, Bog mu do pokoj duši,  i kaže: 'Tere bit će problema, dolaze ti  policioti.' A mi smo imali probu generalnu nakon što je Lado imao svoj koncert, pa dok je to trajalo, dok su oni postavljali scenu za sutrašnji koncert, mi smo onda konačno počeli probu negdje u pola noći. I onda su zazvučale, trube, trombon, Ljetne igre. Marko kaže: Evo ti hi. A oni uspuhani, debeli i pitaju tko je  ovdje glavni? Onda sam ja ispala glavna. Imate 20 minuta vremena da idete ća, da se pokupite. Nitko od njih nije  shvatio tko je taj čovjek. Ali nema više tih vremena, niti velikih imena u Dubrovniku.

Internet je sada taj, tu se se promoviraju nova lica.

Ali to su sve vitke noge, što kraće suknje, vruće hlaćice, umjetni dekoltei, to je sve garancija  da ćete uspjeti. Oni barataju svojim tijelom, ne vidim ja tu neke duše, o njoj se samo priča, ali na proziran način. Ma dobro. Ima toga i u svijetu, nismo mi jedini. Samo što se dgođa, jedan Aznavour koji ima 88 godine još uvijek nastupa s dva aparata i njega ljudi obožavaju. On je u stanju 7 dana napuniti dvoranu od 4 tisuće ljudi. Oni koji su pokojni, nikada se ne zaboravlja na godišnjicu njihove smrti, televizijske emisije o njima. Ali to nismo mi, mi ćemo prvo dobro pljunuti na čovjeka tako da ga onda jednostavno zamrze i ostali.

Tek kad ga ne bude, onda će početi hvalospjevi.

Ne znam, nek im bude, više mi neće biti ni stalo. Kako god hoće. Ja mislim da sam svojim radom  obilježila jedno vrijeme, što se u mojoj knjizi najbolje vidi, jer je to povijest, ne mog života, nego jednog vremena, jednog zlatnog vremena.