Suština priča i gradskih likovanja je to kako je najveći luzer ispao Andro Vlahušić. U bitku je krenuo poput Ramba u istoimenom filmu kada ga lokalni šerif Teasle želi protjerati. Teror lokalnog šerifa koji ga je tjerao u šumu pretvorio je Ramba u progonitelja. Onako izranjavan, krvav i izmučen Rambo je ipak uspio privesti kraj filma u svoju korist.

Usporedba Vlahušića s Rambom je iluzorna, međutim ključan je taj lokalni šerif kojega je Vlahušić pokušao ganjati. Na divljem zapadu, lokalni šerif je u biti predstavljao šefa grada, to se još uvijek u svijetu vidi samo u westernima, dok se u Dubrovniku vidi po radu Društva prijatelja dubrovačke starine. I oni rade kako ih je volja, a imaju i gradskog šerifa, dok bi im dodatna djelatnost, osim prodaje ulaznica i obnove, trebala biti i prodaja karata turistima da vide Veliko i Malo vijeće, kao i samog lokalnog šerifa, baš onako autentično kako je bilo na Divljem zapadu u 19. stoljeću.

U biti imaju sve. 'Oteli' su zemlju u vidu zidina građanima, u smislu uknjiždbe plodouživanja, upravljaju netransparentno jer ne moraju javnosti polagati račune, ne moraju raspisivati natječaje za obnovu, troše koliko žele,  potkrijepljeni odlukama Malog i Velikog Vijeća. Realno, ponašaju se poput države u državi. Nešto slično poput nama teritorijalno bliske Republike Kosovo dok je pravno dijelila svoju sudbinu sa Srbijom.

Pitanje je što bi bilo da je Vlahušić neki dan Angeli Merkel rekao kako su zidine samo jednom u povijesti osvojene. ''Gradile su se stoljećima, sadašnji izgled poprimile su u 17. Napadane su mnogo puta, a samo jednom su i osvojene, početkom 21. stoljeća i to na prijevaru,' započeo bi razgovor Andro Vlahušić dok bi ga Merkelica u čudu gledala.

'I  onda su vam oni izabrali Malo i Veliko Vijeće, oni vam afitavaju prostore, naplaćuju karte. Nitko ih ne kontrolira. Jedan vam tajnik gore radi u našoj komunalnoj tvrtki kao savjetnik, od jutra do sutra piše knjigu o tome kako je Trojanski rat mila majka od bitke za dubrovačke zidine.'

Angela Merkel padne od šoka na tlo. Osiguranje se baci još na nju. Ona se ustane, srce joj ubrzano kuca, ali ne može vjerovati što čuje.

'Gradonačelniče, kažete, ovaj ne radi ništa, piše knjigu, još ga plaćate, a ovi gore ovolike zidine naplaćuju bez kontrole?' - upita ga Angela.

'Da, a nećete vjerovati draga Kancelarko, to nije sve. Šef  ima malu jedrilicu od 140 tisuća eura, par nasiljeđenih kuća, a njegov rođak koji je bio predsjednik Hrvatske gospodarske komore, eno vam ga tamo, danas šeta Stradunom. Ispod zidina traži neke dupine da ih preparira. I još nešto, na ovim zidinama se dogodila antologijska stvar. Osvijetljene su s iznosom od  par milijuna eura, i znate što? Ne svijetle. Neko čudo se dogodilo i nama svijetla kakvo je trebalo biti.'

'Oh mein Gott! Mora da smo u Hrvatskoj. Je li Dubrovnik u Hrvatskoj?' - upita Angela svog osobnog čuvara nevjerujući Vlahušiću ni ovo što joj priča zadnjih deset minuta. 'Da šefice, je li želite da ga prebacimo u neku drugu državu?' - ambiciozno joj odgovori simpatični Hans.

I da, u Hrvatskoj smo. Tek su danas Kapetanić i Orlić rekli da je procjena (ne)ustavnosti članka 36. dokaz da pravna država funkcionira. Da je Zakon proglašen ustavnim, danas bi Miljenko Jergović, raznorazni Pavičići i ini kolumnisti pisali o teroru nad pravosuđem. U tiskari na rotirki  tiskali bi se svježe napravljeni novinski prilozi, koji inače koštaju kao suho zlato i koji su plaćeni novcem od zidina, o vrijednom radu tog Društva. Temelji Berte Dragičević bi se spominjali više nego Franjo Tuđman u govorima Karamarka.

I da, Jasna Omejec je svakako trebala staviti pravnu napomenu da se Društvo prijatelja ima pravo odcijepiti od ostatka Grada i Države. Svojim djelovanjem, svojim financijskim utjecajem, autonomijom i polupredsjedničkim sustavom, ovakav način vođenja male 'države' simbolično asocira na Hrvatsku početkom devedesetih godina. Sjećamo se još te države bez reda,  države bezakonja, države korupcije, države u kojoj se sve pitalo jednoga, dok su ostali dizali ruke.

I neka nas Vlahušić prestane lagati, i nas i Angelu Merkel. Priznajmo poraz. Srce Dubrovnika je okupirano godinama. Zidine su izdržale sve ratove do unazad par godina, a okupirali su ih naši ljudi. Samo je pitanje dana kada ćemo u razgledavanje zidina krenuti s putovnicom.

Ovo društvo u bitnome nalikuje na Hrvatsku gospodarsku komoru.  Žive na novcu koji se slijeva kao rijeka i s kojim mogu što požele. Izvana sve lijepo izgleda, a što se događa unutra, nitko ne zna. Za komoru se pokazalo da je ipak sve bilo trulo. U tom svijetlu Društvo kao buduću državu najbolje bi vodio Nadan Vidošević. To bi za njega bila WIN-WIN situacija. Dobio bi diplomatski imunitet. Viđao bi svog rođaka Denisa svakodnevno.  Jutarnji mu više ne bi kopao po podrumu. Dapače, Pavičić bi osobno napisao kolumnu u kojoj bi Vidoševića okarakterizirao kao ljubitelja životinja i baštine.

Tko mu i ne bi povjerovao? Nadan voli životinje, ima ih pun podrum. Voli i baštinu. Voli je i njegov rođak Denis također.