U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, u tijeku je izložba velikog hrvatskog kipara 20. stoljeća Vojina Bakića, najpoznatijeg po svojim masivnim spomenicima Narodnooslobodilačkoj borbi.

Bakić se rodio u Bjelovaru tijekom Prvog svjetskog rata, a ustaše su mu u onom Drugom, pobile čak četiri brata. Ako mislite da je zbog toga dizao spomenike antifašističkoj borbi, grdno se varate. Bakići su bili iz bogate aristokratske obitelji, a dolaskom komunizma na ove prostore, u valu nacionalizacije, ostali su bez imetka.

Prilike u Jugoslaviji su bile takve, da ako si se htio baviti umjetnošću i od toga živjeti, morao si plesati kako Tito svira. Iako, poznato je, doživotni predsjednik nije baš preferirao ovog umjetnika. Bakić se, svejedno, okrenuo spomenicima koji će veličati borbu partizana, ali njega nije toliko interesirao taj značaj, koliko onaj umjetnički.

Prvi spomenik te tematike podiže u rodnom Bjelovaru – u narodu znan kao Bjelovarac – da bi početkom devedesetih, dolaskom na vlast HDZ-a i komunista Franja Tuđmana -  pardon prvog hrvatskog predsjednika - Bjelovarci dignuli Bjelovarca u zrak. Valjda su to napravili kao metaforu na samog Oca Domovine – Tuđman je, naime, ubio u sebi komunista Tuđmana, a legenda kaže da su se tom prilikom, u velikoj eksploziji od krhotina granate, iskrivila njegova usta.

Ni drugi njegovi spomenici nisu bili veće sreće – u selu Gudovac pokraj Bjelovara, Gudovčani su se također igrali Tuđman-metafore - u zrak su dignuli sebe ili se, tojest Gudovca. Spomenik bilogorskim partizanima također nije preživio devedesete, kao ni Spomenik palim borcima u Čazmi. Ivan Goran Kovačić, osamostaljenjem Hrvatske, ponovno je ustrijeljen ispred Gradske knjižnice u Karlovcu kao onomad pokraj Foče od strane četnika.

Devastiran je Bakićev spomen park Dotršćina pokraj Zagreba, a sigurno su ga najviše boljela kasapljenja njegovih najpoznatijih djela – Spomenik pobjede naroda Slavonije i Spomenik na Petrovoj gori – ogromna monumentalna zdanja kojima se divio cijeli svijet - osim lokalnog stanovništva. Slavonci su uništili spomenik koji je posvećen njima samima, isto kao i žitelji Petrove gore. I jedni i drugi pljačkali su kamene ploče, i ostali vrijedni materijal, a od onog spomenika u Slavoniji, radilo se posuđe. Opet su se igrali Tuđman-metafore pljuvajući na sliku svoju dojučerašnju.

Novorođeni Hrvati, do jučer zagriženi komunisti, skinuli su spomen ploču s Bakićeve obiteljske kuće u Bjelovaru, ali da ne bi bili mirni ni nakon što su umrli, odnijeli su im i natpis s obiteljske grobnice. Ulica braće Bakić prezvala se kako bi se odaslala poruka da su ustaše dobro postupile smaknuvši Hrvate srpskog podrijetla bez ikakvog suđenja.

Na kraju krajeva, čovjeku koji je izlagao zajedno s najvećim umjetnicima svih vremena poput Picassa, Kandinskog i ostalih, Hrvati su, skoro sva ponajveća hrvatska umjetnička remek djela u povijesti njihova kiparstva - dignuli u zrak – isto kao da Talijani postave eksploziv na Sikstinsku kapelu.

Bakić valjda od tuge i boli više nije mogao gledati kako mu siluju 'djecu', pa je krajem 1992. napustio zemlju seljaka na brdovitom Balkanu i zamijenio ju za nebeske pašnjake.

No, da ne bi ostali dužni svojoj braći po demoliranju – Hrvatima – Srbi su se isto tako obračunali s Michelangelom ovih prostora. Naime, u Valjevu je Bakić podignuo prekrasan spomenik narodnom heroju Stjepanu Filipoviću koji je također sravnjen sa zemljom. Rušenjem spomenika narodnom heroju i odobravanjem tog kukavičkog čina bez kažnjavanja počinitelja, veliki dio Hrvata i Srba, opet je obukao ustašku i četničku uniformu.

Filipović se, isto kao Bakić, rodio tijekom Prvog svjetskog rata, u dolini Neretve, točnije u Opuzenu. Tijekom onog Drugog, zatiče se u Valjevu, gdje postaje partizan, a poslije i komandant bataljona. Na Badnjak 1941. zarobili su ga četnici i odveli u šabački zatvor.

Tamo su ga ispitivali i mučili. Filipović nije ništa rekao. Onda su ga odveli u zatvor u Senjak. Tamo su ga opet ispitivali i mučili. Filipović ponovo nije ništa rekao. Onda je četnicima dopizdilo gubiti vrijeme, pa su ga predali njemačkom Gestapu. Oni su ga odveli u beogradski zatvor. Tamo su ga ispitivali i mučili. Filipović nije ništa rekao. Onda su ga odveli u zatvor u Valjevo. Tamo su ga opet ispitivali i mučili. Filipović ponovo nije ništa rekao. Onda je Nijemcima dokurcalo, ali nisu ga imali kome dati, pa su ga osudili na smrt vješanjem. Odlučili su da se vješanje održi na javnom mjestu kako bi svima odaslali poruku što će im se dogoditi ako se priključe partizanima. Jako su se prevarili. Filipović je pred smrt glasno vrijeđao nacističku Njemačku i Hitlera, te uzvikivao parole Komunističkoj partiji Jugoslavije i Narodnooslobodilačkoj borbi.

Upravo u tom trenutku, netko ga je fotografirao, i ta slika danas krasi ulaz u zgradu Ujedinjenih naroda u New Yorku gdje svakodnevno prolaze svjetski političari. Priča se da je pred tom slikom 1955. godine zastao indijski premijer Nehru, i fasciniran moralom čovjeka ispod vješala, kleknuo i dugo molio, nakon čega je pred svjedocima izjavio: „Narodi i revolucije koji imaju ovakve borce, moraju pobijediti...“

Ali Filipovića su se, rekosmo, nekoliko desetljeća nakom smrti, opet dohvatili četnici, i još jednom ga ustrijelili. Bilo je to, jasno, početkom devedesetih godina. Da ne bi ostali dužni braći po demoliranju – četnicima -  hrvatski naci(onalisti), do danas neotkriveni, srušili su spomenik Filipoviću koji je postavljen u Opuzenu.

Ima li tu ikakve logike? Početkom devedesetih, Srbi i Hrvati, pardon četnici i ustaše, složno kao braća, dižu u zrak umjetnička remek-djela koja predstavljaju spomen na antifašističku borbu. Kako to drugačije objasniti nego činjenicom da su se četnici i ustaše borili u posljednjem ratu - rame uz rame, dinamit uz dinamit - protiv zajedničkog neprijatelja. Reći ćete sad, „o čemu ti to bulazniš, glupane jedan, Hrvati su se borili protiv četnika“, ali me opet nećete razuvjeriti. Ako su se Hrvati u Domovinskom ratu borili protiv četnika, zašto su uništili spomenike Stjepanu Filipoviću  i Ivanu Goranu Kovačiću - ljudima koji su se također borili protiv četnika, i od njihove ruke stradali? Jedino logično objašnjenje je da im se nije sviđalo da nitko napadu njihovu braću po nacizmu i demoliranju – četnike. Drugog objašnjenja zaista nema, ili ga ja ne vidim. Donekle mi je jasno zašto su četnici razvalili Filipovićev spomenik u Valjevu – jer se borio protiv njih – ali takav vid ustaške empatije prema četnicima, nije viđen još od zajedničkog lizanja dupeta Adolfu Hitleru.

Bilo kako bilo, ustaše i četnici zajedničkim su snagama razbili nepokretne antifašističke snage diljem Jugoslavije. Često su strani promatrači bili u nedoumici: Tko se tu, i protiv koga bori, te zašto? Nije im bilo jasan ni položaj Srba, ni Hrvata, posebno ne, u ratu diljem Bosne i Hercegovine.

Mogao im je u to vrijeme netko dati jednostavan odgovor: oni se zajedno bore protiv antifašista. Cilj im je bio uništiti svoje korijene, preko noći skinuti partizanske čizme i pljunuti na sebe same u igri zvanoj Kiti se Tuđmanovim perjem - te na antifašističku borbu kojom se ponosi cijeli svijet – porušiti Bakićeve i sve druge vrijedne umjetničke spomenike, zatrti ime Dinamo, tri put zatajiti zvijezdu na hajdukovom grbu s kojom su se generacije ponosile, i koja je Majstora s mora proslavila u međunarodnim okvirima...

Napokon mi je jasno, tko je bio glavni neprijatelj u ratu devedesetih i što se htjelo postići. Ali čak i u toj jasnoći – treba uništiti svaki komunistički trag u zemlji – opet mi je nešto ostalo nejasno.

Ako su se uništavala umjetnička remek djela koja veličaju komunizam, zašto se nisu uništila neumjetnička neboder djela koja su, isto tako, spomenik komunizmu, odnosno komunističkoj arhitekturi? Logično gledajući, najbolji i najveći spomenik komunizmu, i njegovoj masivnoj arhitekturi, je čitav prostor Novog Zagreba – od Mamutice, pa nadalje. Zašto ustaše iz Mamutice, nisu u zrak dignuli svoje stanove, čitavu zgradu veličine Opuzena, ako im već smetaju spomenici komunizmu?

Nikad nije kasno. Vidim u vizijama, ustaše i četnike, kako skupa, naoružani eksplozivom, kreću preko savskih mostova i dižu u zrak čitave komplekse komunističkih nebodera po Utrinama, Zapruđu, Sopotu, Kajzerici...- žive spomenike antifašističkoj borbi. Padaju neboderi, prašina je nesnosna, ali naši junaci ne odustaju. Sve što je izgrađeno do 1991. treba uništiti. Jedina iznimka koja potvrđuje pravilo je zgrada Muzeja suvremene umjetnosti, jer je tamo Bakićeva izložba koja veliča komunističku borbu. Ni ona se neće izvući. Uskoro je sve sravljeno sa zemljom.

Ostale su samo zgrade Avenue Malla, HG Spota, Linićeve Porezne uprave, i reklama za Janu Ivice Todorića. Za njih smo se, uostalom, i borili.

Narodi i revolucije koji imaju borce što ruše umjetnička djela, moraju naposljetku izgubiti.