Evo zašto ovo pomaganje poplavljenim područjima nije stvar s kojom bismo se trebali ponositi

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Davor JavorovicPIXSELL
Ne trebaju nam poplave za dobra djela. Možemo biti dobri i po suncu

Hrvati već nekoliko dana pomažu unesrećene u poplavama. Zovu na telefon, uplaćuju novac, ne pitajući kamo ide i tko će s njim upravljati, kupuju potrepštine, i odnose ih na sabirna mjesta.

Facebookom vlada kolektivna histerija pomaganja poplavljenim područjima – usporediva jedino sa slavljem Božića i utakmicama nogometne reprezentacije. Kao što većina ne zna zašto slavi Božić odnosno koji je smisao Božića - isto kao što većina ne zna zašto gleda utakmice hrvatske reprezentacije, odnosno koji je smisao nogometa - tako većina ne zna zašto pomaže unesrećene u poplavama, odnosno koji je smisao pomaganja među ljudima

Sad ćete reći kako nisam normalan i da se dobro zna zašto ljudi pomažu poplavljena područja. Pomoć im, kažete, treba, jer su ostali bez kuća, stoke, poljoprivrednih proizvoda...

Imate pravo – pomoć stanovnicima Gunje i ostalih poplavljenih područja zaista je nužna, i svaka vam čast, dragi Dubrovčani i Hrvati, što ih svesrdno pomažete.

U čemu je onda smisao ovog teksta?

Ovih dana predsjednica udruge B.a.B.e Sanja Sarnavka na svom je Facebook profilu napisala kako ju je prije tri tjedna kontaktirao načelnik općine Gunja, te se požalio na siromaštvo. Da je tom prilikom Sarnavka tu činjenicu htjela gurnuti u medije, tu joj vijest nitko ne bi objavio. Novinari i urednici bi joj rekli: „Draga Sanja, ta vijest je važna, ali ljude ti siromaštvo u Gunji ne interesira!“

I imali bi potpuno pravo. Dubrovački dnevnik više je puta pisao o financijskim problemima udruge Dva skalina i nemogućnošću zapošljavanja fizioterapeuta. Također, više smo puta pisali o problemima invalida u Dubrovniku i ostalih udruga poput Društva multiple skleroze koje trebaju našu pomoć.

Znate li koji je rezultat tih naših tekstova? Nikakav. Ne da im građani i bogate firme skoro uopće nisu pomogli, već vi te tekstove niste ni pročitali. Ti vas tekstovi nisu ni zainteresirali, ni zaintrigirali. Okrenuli ste glavu kao da se to ne događa.

Kako to sad objasniti? Svi su skočili kad treba pomoći unesrećenima u poplavama, a rijetki su oni koji inače vode računa o pomoći onima, kojima pomoć treba 365 dana u godini.

Jučer su vijest do vijest na našem portalu stajale Poplave i Društvo multiple skleroze. Masa ljudi je čitala što su Dubrovčani sve učinili za poplavljena područja, a rijetki su uopće otvorili tekst o mutipli sklerozi (bez ijednog komentara, eto koliko vas zanima). Nije ih interesiralo koje svakodnevne probleme naši sugrađani imaju i kako im mi to možemo pomoći.

Kako to objasniti nego nekom vrstom histerije kada se ljudi počinju ponašati kao većina? Da se razumijemo, u pomaganju poplavljenih područja nema ništa loše, dapače, to je jako pohvalna stvar, ali boli vidjeti kako pomažemo u ovakvim trenucima, a ostatak godine ni ne pročitamo kakve probleme imaju naši bližnji, a kamoli da nešto učinimo.

Zašto nas se ovoliko ne može skupiti kad Igor Legaz probija zid na Titovoj vili? Zašto nismo u stanju osnovati Facebook grupu i skupiti 100 tisuća kuna za udrugu Dva skalina kako bi mogli imati fizioterapeuta, već Dubrovački dnevnik mora razmišljati kako će organizirati humanitarni koncert? Zašto ne zazovemo Društvo multiple skleroze i ne pitamo možemo li kako pomoći? Zašto to isto ne učinimo s udrugom Rina Mašera ili s udrugom za Downov sindrom i svim ostalim sličnim udrugama koje bez naše volonterske i(li) druge pomoći, teško mogu funkcionirati?

Zašto našu staru susjedu ne pitamo treba li joj poći kupiti kruh i mlijeko? Zašto ne pitamo naše prijatelje treba li im pričuvat dijete? Zašto čak, ni naše očeve i majke, češće ne upitamo kako su i je li im što treba?Zašto u dubrovačke apartmane ne pozovemo stanovnike Gunje da besplatno dođu ljetovati cijeli kolovoz?

Nije li prije samo tri tjedna, prije ovih poplava, načelnik Gunje govorio kako su siromašni. Nas je tad bilo briga i nije nas interesirao njihov problem, a ni na kraj pameti nam nije bilo da ih pozovemo da dođu besplatno ljetovati, jer oni to ne mogu priuštiti. Novac nam je, prije samo koji dan, bio važniji od svih njihovih problema.

A onda su se dogodile poplave, a s njom i poplava pomoći. Poplave će proći, kuće će se prije ili kasnije obnoviti, a siromaštvo u Gunji i u ostalim dijelovima Slavonije, Bosne i Srbije će ostati.

Hoće li nas tad opet biti briga što se s njima događa?

Kao što s Isusovim riječima moramo pokušavati svakodnevno živjeti, jer jedino tako možemo istinski slaviti Božić - isto kao što s nogometnim majstorijama moramo živjeti svaki vikend, jer jedino tako istinski možemo uživati u Svjetskom prvenstvu znajući prepoznati nogometnu majstoriju - tako isto moramo svakodnevno pokušati pomoći nekome kome ta pomoć treba (makar i nekom malom sitnicom),  jer jedino tako istinski možemo biti bolji ljudi, a naši bližnji koji nisu imali sreću u životu kao mi, mogu imati bolje živote.

Sve ostalo je najobičnija histerija, a povijest nas je dobro naučila da histerija nikad ništa dobroga ne donosi, čak i kad se radi o humanitarnim akcijama.

Jer vrlo brzo, poplave će zamijeniti suše, a mi ćemo opet biti suhi dobrotom. Kada dođu suše, opet ćemo čitati vijesti o golim tetama koje se kupaju na Banjama, a tekst o udruzi Dva skalina ponovo nećemo primjećivati.

Ne treba se dogoditi poplava, požar, suša ili potres da nekome pomognemo. Svaki dan, možemo odvojiti pet minuta za neku malu pomoć.

Samo se treba osvrnuti oko sebe.

Popularni Članci