Gruhak je bezvezan bend, nije u stanju napisati hit

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: DD
Zavist i ljubomora prema uspjesima sugrađana

Noć se spustila na Hladnicu, a mjesečina obasjava zidić preko puta 'Gambele'. Ante gleda lijevo-desno, i prelazi Vojnović noseći tri mrzle pive. Čuje svoga prijatelja Vlaha kako objašnjava Hrvoju tko je ustvari osvojio Wimbledon 2001. godine.

-Lako je bilo Ivaniševiću igrat tenis. Njegov mu je stari sve omogućio. Mnogi koji su trenirali taj sport i koji su bili veći talenti od njega, nisu uspjeli. Da sam ja imao takve uvjete, i ja bih osvojio Wimbledon – siguran je Vlaho.

-Lako za njega – uleti sad u priču Ante – ali ovaj naš mali iz Grada, kako se zove, što svira u 2 Cellos, uspio je, jer svira obrade. Bolje rečeno, krade! Kakva je to umjetnost?

-Meni je najgori Emir Spahić – pridoda se Hrvoje – Čovjek ne zna hodati, a napravio je nevjerojatnu karijeru. Ja osobno poznajem barem deset igrača s Lapada koji su bolji od njega.

Da, dame i gospodo, riječ je o starom, dobrom, hrvatskom jalu. Tko god da sa ovih prostora uspije napraviti karijeru u bilo čemu, velika većina će naći podcijenjujuće razloge zašto su oni osvojili Wimbledon, svirali s Eltonom Johnom, čuvali Lionela Messija - a ostatak ekipe je ostao na zidiću u kvartu.

Rijetki će biti sretni zbog uspjeha nekog drugog, jer je taj, u vrijeme dok su oni pili alkohol po parkovima, servirao tisuće servisa pokušavajući uhvatiti pravu rotaciju. Ali ne radi se samo o ovim, svjetski poznatim karijerama, već i onim, nazovimo ih tako nimalo ih neumanjujući - puno manjim.

Prije dva dana Dubrovački dnevnik objavio je vijest kako je naš sugrađanin Tomislav Matana izabran za najuspješnijeg turističkog vodiča na svijetu, prema izboru bloga Tours by Locals. Umjesto da smo sretni, jer je naš Dubrovčanin dobio laskavu titulu i na taj način izreklamirao Grad, odmah su krenule priče – Matana državi ne plaća porez, a nije baš ni najbolji sa potrebnim znanjem turističkog vodiča. Drugi će pak reći, slijedeći Zakon o hrvatskom jalu, kako je ta Tomislavova titula bezvrijedna, jer je taj blog najobičnija prevara.

Kada naš konobar osvoji titulu najboljeg spravljača koktela na natjecanju u Pragu, dobri, stari hrvatski jal se istog trena probudi iz sna, i kaže kako dotična osoba ne zna nositi ni tacnu, a kamoli spraviti bućkuriš da na nešto sliči.

-Radio sam ja s njim u kafiću. To je najobičnija budala koja se šefovima uvlači u šupak, a ne razumije razliku između filter i turske kave – zaključuje Ante, koji je donio novu turu mrzlih piva na zidić osvjetljen mjesečinom.

Kada Lukša Franković i njegovi kolege iz Revelina dovedu zvijezdu poput Fatboy Slima u mali grad Dubrovnik, što je samo po sebi nevjerojatno, nitko im ne kaže „Svaka čast momci, kako ste to uspjeli“, već pronalaze stotine razloga da omalovaže Frankovićev rad, opet spominjući Poreznu, njegovu nesposobnost spravljanja koktela i nošenja tacni, pa sve do jačih optužbi da njega financiraju Židovi-masoni, komunisti, ovi, oni, i da bi bez njih još uvijek vodio siromašnu Afriku...

Kada naš dubrovački znanstvenik Rade Garić, skupa sa svojim kolegama, otkrije novu vrstu morskog planktona, nitko mu ne čestita, nego se šprdaju s njegovim radom na zidiću pored Gambele.

-Rade, jebote plankton! Mogao si otkriti nešto što se vidi golim okom, pa da i mi to možemo gledati, hahahhaha – govori Hrvoje dok spretno upaljačem otvara čep.

Kada neki Dubrovčanin otrči (polu)maraton, svi se pitaju kada je taj rekreativac otišao na kvasinu.

-Koji je to kreten, doma ima ženu, djecu, a svaki dan trči tri sata! Što će mu to? Ni para, ni slave.

Kada netko napiše knjigu, sklada pjesmu, nauči bilo koju novu vještinu, svi će upregnuti snage da omalovaže njegov rad. Jednog prigodom, rekao mi je pjevač Gruhaka Boris Kosović, kako je bio ljut, jer je slušao negativne komentare na jedan mladi glazbeni bend dok su svirali na koncertu u Staroj bolnici.

-Tko god ima muda popeti se na pozornicu i nešto odsvirati, treba mu skinuti kapu. Nažalost, oni koji kritiziraju, nikad u životu nisu uzeli gitaru u ruku, a misle da sve znaju.

I sam Gruhak se često našao predmetom hrvatskog jala – po zidićima se često pričalo kako Gruhak godinama svira, a nije u stanju napisati i odsvirati hit, koji će se pamtiti. Umjesto da im se čestita na njihovim koncertima širom Europe, na Borisovu božanstvenu glasu, i glazbenom majstorstvu ostalih članova benda, hrvatski jal ne želi priznati da su se oni potrudili, da su nešto napravili, i da su, jednostavno rečeno – uspjeli. Koliko su nas samo puta uveselili svojim koncertima?

Moja pak malenkost, ne zna pisati – što i ovaj tekst pokazuje -  a uz to je i plaćenik. Vlahušić mi sve govori što ću raditi i basnoslovno me za to plaća, a bez njega bi bio nitko i ništa. Čak mi pomaže kako bariti žene. Moj je ulet već nadaleko poznat, od zidića ispred kafića, za vrijeme naručivanja pića, pa sve do bezveznog turističkog bloga Tours by Locals.

-Slušaj stara, je li ti treba posao? Riješit ćemo ga preko Andra!

Jal će uvijek i u svemu pronaći mane – od Ivaniševićevog osvajanja Wimbledona pa sve do planktona, od Revelina do Fatboy Slima, od Spahića Emira do Božjeg svemira...

I sve tako, cijeli život, dok osoba kojoj se rad desetljećima podcijenjivao, napokon ne umre. A onda će hrvatski jal početi sipati hvalospjeve.

O živima sve najgore, o mrtvima sve najbolje!

Popularni Članci