JURA JE IMAO PRAVO Radio je teško sranje i treba ga bacit kroz prozor da se razbije u tisuću komada

Autor: Petar Ipšić Autori fotografija: CMC, Screenshot
U ovom vremenu kada se borimo s viškom informacija na dnevnoj bazi kome ih treba još, i to s radija koji se ionako sluša u autu kad je gužva, a u uredima posve tiho, gdje dođe nešto poput dekoracije interijera – lijepo izgleda, ali drugu svrhu nema.

U utorak ujutro spušteni su svi potenciometri na mikseti režije radija Laus i ona je ugašena. Isključena je struja. Desetak dana prije zbog gašenja veze s repetitorom na Petki, Laus je počeo šuštati. Od utorka više ni to ne radi. Mrtva tišina. Radio Silence. Adio, ljubavi.

Nazvao me Sandro kako bi mi rekao da je upravo ugasio mikser. Zapalio je cigaretu u studiju. Nakon toga je ugasio svijetlo, zatvorio vrata i otišao. Sandro je tip koji zazire od puno objašnjavanja. A nije ni trebao. Osjetio sam sve u njegovom glasu. Nakon 12 godina, priča o gradskom radiju, koja je zapravo započela još u 90-im osnutkom radija Libertas, je završena. Ostala je gorčina, tuga. I lijepa sjećanja. Ona ružna čovjek ionako zaboravi.

Uvijek sam nekako kraj zamišljao kao u onom, najboljem, romanu Gorana Tribusona. Ali, znao sam da je to romantizirana ispovijest i da u životu tako nikad ne bude. 

Nije mi namjera biti sentimentalan pa ću s time završiti. Unaprijed se ispričavam na rječniku kojem ću povremeno pribjegavati, ali držim da je, u ovom slučaju, opravdan. Radio je sranje, a evo i zašto.

U ovom vremenu kada se borimo s viškom informacija na dnevnoj bazi kome ih treba još, i to s radija koji se ionako sluša u autu kad je gužva, a u uredima posve tiho, gdje dođe nešto poput dekoracije interijera – lijepo izgleda, ali drugu svrhu nema.

I radijski voditelji su pošli u tri pičke materine. Samo se smješkaju, govore vam kolika je temperatura u zraku, kao da nemate pametne telefone, na kojima čim ste ih kupili već piše i kada ćete umrijeti. 

Radio više nije za ljude kojima je stalo do glazbe. Uistinu, što možete danas čuti u radijskom programu? Set istih, izlizanih hitova iz osamdesetih, devedestih i nultih, poneki evergreen, pet pjesama Beatlesa, jedna od Lennona, dvije Stonesa, tri od Jacksona, balade Eltona, dva hita od Adele, najbolje od hrvatskog novog vala, po jednu od Jinxa i Elementala. Ako je program više nastrojen domaćoj glazbi tu su klonovi Mira Buljana za Cetinskog, hibrid tuc-tuca s tamburašima Colonie, morski hitovi Pera Kozomare, Cocini ribari, Bralićev kušin i stina, zatim koja već je zadnja Severinina ili Rozgina uspješnica. Da, tu su i oni strani pjesmuljci s akustičnom podlogom kakve čujemo u reklamama za telekomunikacijske kuće. I one s top lista koje od prve do zadnje govore o tome kako se dobro jebe u klubovima.

Ne smije biti krive note. Nedobog da pjesma traje više od 3:35. Posve je nepoželjno da voditelj ima mišljenje ili stav. Ako je vani smak svijeta, voditelj nije tu da prenese tu važnu informaciju nego da pušta novi hit Beyonce i da u uvjetima ratnog kaosa slušatelje informira o temperaturnim maksimalcima i minimalcima. Eventualno, u modnom bloku, informirat će vas o o tome kako je odjeven pojedini jahač apokalipse i koliko se taj izbor uklapa u trendove koji vrijede u sezoni proljeće/ljeto. Telefonski će komentar zatražiti od Nevena Ciganovića. 

Proljetnim glasovima usred zime govore vam o ljubavnim navikama Hrvatica, o tome kako je cikla ovaj mjeseca naglašeno zdrava dok je prošlog to bio poriluk i kako je Rihanna na Instagramu objavila selfie na kojem joj se nazire bradavica.

I radijski voditelji su pošli u tri pičke materine. Samo se smješkaju, govore vam kolika je temperatura u zraku, kao da nemate pametne telefone, na kojima čim ste ih kupili već piše i kada ćete umrijeti. Kažu vam da je i danas ponovno gužva u prometu, da se 'naoružate strpljenjem' i da ostanete uz 'najbolji glazbeni miks' jer će vam sada po tisućuosamnaesti put te godine pustiti veliki hit Billyija Idola iz 1984. Bombardiraju vas rezultatima istraživanja o koječemu, a koja dolaze s onog istog instituta u Massachusettsu.

Proljetnim glasovima usred zime govore vam o ljubavnim navikama Hrvatica, o tome kako je cikla ovaj mjeseca naglašeno zdrava dok je prošlog to bio poriluk i kako je Rihanna na Instagramu objavila selfie na kojem joj se nazire bradavica. Naravno, radio je pa je ne možete vidjeti. Ali, ako odete na njihov fejsić i tamo lajkate Rihaninu bradavicu dobit ćete pjesmu po želji. Naravno, ukoliko je to ona od Billyja Idola iz 1984. Tu je doza dnevno-političkih papazjanija, najnovija neprimjerena izjava Željka Jovanovića ili Zorana Milanovića, a i Karamarko se javio da bi kritizirao ovu dvojicu, pa opet red hitova koji nam svima već izlaze na uši.

Informativne emisije od sat vremena davna su prošlost, a opstaju jedino na Hrvatskom radiju. Prije još pet godina emisijom se, na komercijalnim radijima, zvalo nešto što traje 30 minuta s neizbježnim jednim ili dva glazbena intermezza. Unazad nekoliko godina emisije su se srozale na maksimum sedam (7) minuta. Toliko voditelj ima vremena za razgovor s novom glazbenom zvijezdom ili dobitnikom Nobelove nagrade, svejedno je. Sve iznad toga smatra se ubijanjem slušatelja u pojam. 

U Hrvatskoj su stvari pošle u kurac od kada je Jura Hrvačić odlučio za mikrofone posjesti domaće selebritije, starlete, sportaše, pobjednike reality emisija. Njima je u opis posla dano da budu veseli. Samo veseli. 'Traži se veseljko', stajalo je u oglasu. Nisu oni tu da nešto kažu, nego da šire optimizam. Jer naš čovjek pristisnut obvezama i posvećen borbi za golu, dosadnu egzistenciju ne treba još da ga mamlazi s radija podsjećaju da je rođen na 'ić' umjesto na 'von'.

Inače, da ste prije samo pet godina došli glazbenom uredniku s napomenom da mu je s ponedjeljka puštat jednu pjesmu benda čiji su čitavi albumi postali soundtracima naših života vjerojatno biste završili u zubara ili s blagim potresom mozga. I to sasvim opravdano. 

I tako se rodio trend voditelja robota koji su k tome i toliko drski da sebe nazivaju d.j.-ima. Ali, oni muziku ne puštaju. Pušta je programski direktor koji je sa svojim timom marketinških i medijskih stručnjaka proveo dane, tjedne, mjesece nazivajući od kvarta do kvarta, od sela do sela i tražeći od potencijalnih slušatelja da im kažu što će to oni točno žele da im se pušta. Ako je ne znaju zviždati ta pjesma ne ide u eter. I onda su stvorili popis od njih 500 koje su zadovoljile najstrože kriterije. Kao da testiraju novi lijek.

Prije nekoliko godina radio Laus je vodio pregovore s čelnicima jedne hrvatske radijske mreže oko mogućeg preuzimanja ili nekakvog poslovnog odnosa u kojem su oni nama nudili dio programa, naravno jutarnjeg, sa svojim normabel voditeljima zombijima. Taj paket je uključivao 'know how' vasobrkićevski prepisan od Nijemaca i Amerikanaca koji su doktorirali sveprisutni ubitačni radijski format, a kojeg je najbolje opisao Mile Kekin u jednoj pjesmi kada je rekao 'bitno da nešto svira za žedna uha, da nikog ne dira dok pere il' kuha, da narodu skrati onih osam sati, i da lijepo stane među dvije reklame'.

Prepotentni lik, mrežni menager, tada mi kaže da u svojoj bazi imaju jednu pjesmu grupe U2. Više se ne sjećam je li se radilo o 'With or Without You' ili 'One'. Uglavnom jedna (brojem 1). Inače, da ste prije samo pet godina došli glazbenom uredniku s napomenom da mu je s ponedjeljka puštat jednu pjesmu benda čiji su čitavi albumi postali soundtracima naših života vjerojatno biste završili u zubara ili s blagim potresom mozga. I to sasvim opravdano. Ali, tko te pita. Baba iz neke hrvatske pripizdine s adrese Pripizdina bb i mladi, uspješni poduzetnik iz Zagreba prepoznali su 'Billie Jean' Michaela Jacksona kao 'jednu', a neke druge primjerke iz apsolutno-jebeno-genijalne produkcije Quincyja Jonesa, koju je ovaj radio za pokojnog kralja popa, nisu nikad čuli. Zaokružili su Billy Jean. I eto vam ga sad Hrvati. Dobit ćete 125 Billy Jeana mjesečno. Jer, to ste vi tražili.

Poseban je to odnos, jeben je to odnos. Matematika mu treba biti podređena. Sadržaj mora biti iznad forme. Ali, posljednji radijski d.j. odavno je napustio zgradu, rekao je Tom Petty.

Moja poanta je sljedeća. Ne možeš uvijek ljude pitat za mišljenje. Nešto im trebaš i sam ponuditi. Razabrati. Đelo Hadžiselimović style. Oni će onda s vremenom procijeniti što im se sviđa, a što ne. Ako im d.j. koji zna što radi pusti neku pjesmu koja izlazi van zadanih okvira 'prihvatljivog' i usput im servira pozadinu priče, nešto im kaže o tome, nešto što on zna, onda će i ta pjesma sasvim sigurno proći. Imala ona bubnjarski solo posred pjesme ili trajala sedam minuta, više nije bitno. Ljudi vole stvarati navike, pa tako i navike slušanja određene radijske postaje. U konačnici počinju vjerovati tim voditeljima, tim d.j.-ima. Osjećaju da su 'njihovi'. Poseban je to odnos, jeben je to odnos. Matematika mu treba biti podređena. Sadržaj mora biti iznad forme. Ali, posljednji radijski d.j. odavno je napustio zgradu, rekao je Tom Petty.

Da pitate Manjkasa i Hrvačića ne bi prošla ni 'Purple Rain' jer je preduga i depresivna, a izvodi je neki tip koji je prenizak da bi bio zvijezda. A tko zna koliko 'sterveja' i 'prplrejna' leži ispod površine i nikada ih nećemo čuti jer je mjesto zauzeo Bruno Mars.

Sjetimo se da su neke, za današnje pojmove, neprihatljivo duge pjesme bile veliki hitovi – 'Bohemian Rhapsody' i 'Stairway to Heaven' ušle u red najvrćenijih ikada. U slučaju potonje čak se nije ni radilo o radijskom singlu, nego o nekoj pjesmi na nekoj ploči koja je predstavljala cjelinu. Prepoznali su je upravo radijski d.j.-i. A sada priznajte da bi nam životi ipak bili siromašniji da smo ostali uskraćeni za jedan 'Stairway to Heaven'. No, činjenica je, gorka, da ona danas ne bi imala šanse. Da pitate Manjkasa i Hrvačića ne bi prošla ni 'Purple Rain' jer je preduga i depresivna, a izvodi je neki tip koji je prenizak da bi bio zvijezda. A tko zna koliko 'sterveja' i 'prplrejna' leži ispod površine i nikada ih nećemo čuti jer je mjesto zauzeo Bruno Mars.

Radijski format prema Total FM-u, Anteni i Soundsetu, a kojeg su preuzeli Otvoreni radio, pa čak i 101-ica te tko zna koliko drugih lokalnih postaja, ima samo jedan cilj – natjerati slušatelja da ne promijeni stanicu.

Radijskom formatu Manjkasa i Hrvačića nije u interesu slušateljima ponuditi kvalitetan program i voditelje od krvi i mesa, neusiljene ljudske glasove, koji moraju biti ugodni i informativni u izvedbi, poželjno i duhoviti, ali koji nisu tu da glume dežurnog doktora Oza ili Doolitlea. Radijski format prema Total FM-u, Anteni i Soundsetu, a kojeg su preuzeli Otvoreni radio, pa čak i 101-ica te tko zna koliko drugih lokalnih postaja, ima samo jedan cilj – natjerati slušatelja da ne promijeni stanicu. Pitate se što je tu loše? Posve je legitimna želja vlasnika, urednika ili programskog direktora da zadrži ili poveća broj svojih slušatelja. Ali neprihvatljivo je kada se to radi na način da ih se zadržava tako da im se podilazi, da se radi neprimjetna, bezlična pozadinska kulisa njihovih svakodnevnih života. Pojednostavljeno, cilj je – 'ajmo im ne dati razloga da promijene postaju'. Umjesto – 'idemo im dati dobar razlog, ili dva, da ostanu uz nas'. Priznat ćete, ima suštinske razlike.

I da, lokalnim moćnicima i građevinarima bi zakonom trebalo onemogućiti da postaju vlasnici radijskih postaja. Ali, o tome drugom prilikom.

Kraj se nazirao već godinama. Sandro je ispunio svoje 'proračanstvo' da će ga 'ugasiti'. Uvijek sam nekako kraj zamišljao kao u onom, najboljem, romanu Gorana Tribusona. Ali, znao sam da je to romantizirana ispovijest i da u životu tako nikad ne bude. 

Na kraju ću samo reći: Radio, jebem te. U pravu je bio Jura Stublić. U pravu je bio i Tom Petty. Adio.

Popularni Članci