Upravo ove 2014. godine Švedska je proslavila slavnu obljetnicu, čak 200 godina mira. Radi se o rekordnoj obljetnici, kojom je ova zemlja blagostanja pretekla čak i pacifističku Švicarsku. Posljednji rat, sa susjednom Norveškom, Švedska je okončala 14. kolovoza 1814. Danas jedna od najbogatijih i najrazvijenijih zemalja svijeta tada je zakoračila u svoju eru blagostanja i socijalne sigurnosti kakvu druge zemlje svijeta mogu samo sanjati. I to stoljećima.

Zemlja blagostanja

Umjesto na oružje, ratove i ubijanja, Švedska je sredstva ulagala u razvoj, obrazovanje i socijalno blagostanje koje uživaju njeni državljani. Mnogi će reći kako je Švedska na sjeveru, a ne na brdovitom Balkanu punom baruta, gdje žive ljudi cigani, sudbinom prokleti. Uvijek netko oko njih dođe pa im prijeti. Nisu sami krivi za sve te ratove, baš nimalo.

Ali Hrvatska danas više nije na Balkanu, barem na papiru. Hrvatska je u Europskoj uniji. Onoj velikoj europskoj obitelji koja je nastala, ni manje, ni više, nego na ruševinama upravo svjetskih ratova. Nakon tisućljeća ratovanja, nakon zvjerstava Drugog svjetskog rata, povijesni neprijatelji krenuli su graditi mir. Nakon par godina otkako su utihnuli topovi, Nijemci i Francuzi zakopali su ratne sjekire i fokus s ratova usmjerili na gospodarstvo. Na ugljen i čelik, između ostaloga, svjesni kako je takva politika suradnje jedini put koji vodi miru i blagostanju njihovih naroda.

Krčiti ruševine rata

Francuski književnik Victor Hugo još je 1849. godine na mirovnom kongresu u Bruxellesu govorio o blagostanju naroda za što je jedini uvjet upravo mir. 'Doći će dan kada više nećete međusobno ratovati i dizati vojsku jedni protiv drugih.'

U razorenom Berlinu 1945. Winston Churchill je rekao kako je njegova mržnja umrla onoga dana kada je potpisana kapitulacija. 'Sada trebamo zajedno krčiti ruševine rata,' rekao je Churchill, pružajući mir i zagovarajući ujedinjenu Europu blagostanja, Europu mira, Europu sigurnosti i Europu slobode. A prvi korak prema tome moralo je biti partnerstvo poslijeratne Francuske i Njemačke.

Glavni kreator francuske poslijeratne gospodarske politike 1948. godine Jean Monnet prijetnju ekonomskom razvoju, miru i blagostanju vidio je u trzavicama oko pokrajine Ruhr, bogate ugljenom i proizvodnjom čelika. SR Njemačka i Francuska, na čelu s predsjednikom francuske vlade Robertom Schumannom, zajedno s drugim zemljama, 18. travnja 1951. uspostavljaju Europsku zajednicu za ugljen i čelik, iz koje je nastala današnja Europska unija. Sam Robert Schumann, čelna osoba poslijeratne Francuske, bio je rođeni Nijemac i njemački državljanin do svoje 32. godine. Može li se ovakvo nešto danas zamisliti uopće u Hrvatskoj?

Povratak na Balkan

Iz Europe sredinom 20. stoljeća ipak se potrebno vratiti u odmaklo 21 stoljeće, na brdoviti Balkan. U Hrvatsku, Dubrovnik, marinu u Komolcu, Gornja sela, susjedne države, Trebinje... Nijemci i Francuzi, nakon tisućljeća ratovanja, niti dvije godine nakon stravičnog Drugog svjetskog rata, krenuli su živjeti mir. Pružili su jedni drugima ruku pomirenja, bacili oružje, zasukali rukave i počeli graditi gospodarsko blagostanje.

Na brdovitom Balkanu danas, 23 godine nakon rata, dubrovački političari tvrde kako je još uvijek prerano za mir. Kažu, nije još vrijeme za pružiti ruku. Nije još vrijeme za krenuti uspostavljati ekonomske odnose. Ne samo da nije još vrijeme za mir, nego treba uspostaviti novu željeznu zavjesu na ovom kraju Europe, između Dubrovnika i Trebinja.

'Zbog svih poginulih i ranjenih branitelja i civila, zbog svekolike pljačke, razaranja i patnje koju je Grad pretrpio u Domovinskom ratu ogorčeni smo i razočarani najavom gradonačelnika Andra Vlahušića o odlasku u posjet Trebinju,' kaže HDZ mladog Mata Frankovića, 23 godine nakon rata. Tako tvrdi mladi obrazovani čovjek koji je te 1991. bio dijete od devet godina, danas na funkciji direktora ACI Marine Dubrovnik, gdje je došao 2009. godina kada je na čelu hrvatske države, 'pljačke, razaranja i patnje' bio osuđeni Ivo Sanader.

Normalizacija odnosa

Možda je Franković u pravu. Možda još nije vrijeme da Hrvatska i Dubrovnik budu dio Europe iz 1951. Možda još nije vrijeme za blagostanje kakvo živi Švedska. Možda još nije vrijeme za mir. Nije vrijeme za oprost onima koji danas nisu krivi, a nisu krivi samo zato što su mladi. Prošle su 23 godine! Možda ne možemo biti kao Francuska i Njemačka koje su niti dvije godine nakon rata krenule graditi mir. Ali nakon 23 godine, gdje su danas glavni krivci za rat te 1991.? Svakim danom, u režiji Boga i biologije, pravih krivaca je sve manje. I to je dobro.

I dalje, nije vrijeme za blagostanje, tvrde dubrovački političari. Nije vrijeme za novu stranicu povijesti. Nije vrijeme za normalizaciju odnosa. Nije vrijeme za širenje tržišta. Nije vrijeme za razgovore o našoj zajedničkoj vodi i zaštiti okoliša. Nije vrijeme da se Dubrovčani prestanu sramiti gastro vikenda provedenog u Trebinju. Nije vrijeme da dubrovački ugostitelji priznaju da su i Trebinjci jedni od onih od kojih žive.

Prerano za mir?

Nije vrijeme da se nove generacije prestane dojiti mržnjom. Bolje ih je huškati na rat. Kad utihnu topovi, kad završe svi ratovi, vrlo brzo postane jasno kome je rat uništio život, a tko je od rata profitirao. Takvim političarima mir je prijetnja osobnom blagostanju. Ali ako se zna da je upravo mir jedini put prema blagostanju svih ljudi jednog naroda, postoji li išta gore od političara kojemu je prerano za mir?

Ti poginuli, ranjeni, branitelji i svi ljudi koji su doživjeli pljačku i palež svojih domova, njihova žrtva imat će smisla tek onoga trenutka kad Hrvatska i Dubrovnik budu društvo blagostanja, jer za takvo društvo su se borili. Nisu se borili za zemlju u kojoj će ljudi kopati po kontejnerima, dok će se Sanader i njegovi ljudi od povjerenja bogatiti razarajući sve ono što su hrvatski građani stvarali desetljećima. Nisu se borili za zemlju u kojoj ljude s diplomama čeka burza rada, a stranačke podobnike direktorske funkcije državnih firmi ili pozicije tajnika gradskih kotareva.

Daleko je Švedska, kao zemlja mira i blagostanja, ali svakim danom može biti sve bliže. Za to je potreban mir na ovim prostorima i političari kojima za taj mir nije prerano. Što se tiče traženja isprike od Trebinja, Franković je u pravu. Ona bi morala doći, ali može doći jedino uz zajedničku želju oba grada za normalizacijom odnosa. Ali jednako kao što bi trebala uslijediti trebinjska isprika za pljačku, ubijanje i palež prije 23 godine, ne bi li u tom slučaju također trebala uslijediti isprika Mata Frankovića zbog Sanadera u čijem vremenu i stranci je i sam profitirao?

'Dragi Dubrovčani, ispričavam se zbog korupcije, pljačke i paleži koju su Dubrovniku napravili Ivo Sanader, moji prethodnici i moja stranka!' Hoće li ove riječi isprike zbog odgovornosti kakvu traži od Trebinja ikada dubrovačkoj javnosti uputiti mladi Franković, manje je važno. Bitno je samo da kao političar nove generacije, od kojega se mnogo očekuje, shvati kako za mir, a time i blagostanje, nikada nije prerano!

(Izvori: Zdravko Bazdan: Demokracija i ljudska prava - srce međunarodne ekonomije i politike)