Odmah potom krenula su naklapanja kako je uopće Marina u Komolcu završila u sklopu ACI-a i tko je uzeo proviziju. Oni koji razmišljaju o tome tko je uzeo proviziju, uglavnom su upravo oni koji razmišljaju kako bi to sami odradili. Ionako je uvriježeno razmišljanje, velikim dijelom i točno, da u svakoj prodaji i kupnji stoji interes potpisnika.

Bivši dubrovački gradonačelnik Vido Bogdanović, u maniri Denisa Latina, proteklih tjedana u svojoj emisiji na lokalnoj televiziji prima zanimljive goste i otkriva brojne zanimljivosti i afere. Tako još uvijek pokušavamo dokučiti je li Tomislav Karamarko bio u rodnom selu našeg gradonačelnika te što je budući gradonačelnik Mato Franković vidio u dokumentaciji ACI Marine, Rosettijev potpis ugovora ili potpis na neki sporazum.

Bilo kako bilo, ni sam Franković nije bio siguran što je vidio, a da svi zajedno progledamo, potrudio se kapetan Rossetti koji je na konferenciji za medije otkrio pojedinosti. Marina Dubrovnik do 1990. godine bila je samostalna tvrtka koja je nastala podjelom Hotelskog turističkog poduzeća Dubrovnik. Kakve su bile brojne druge tvrtke u društvenom vlasništvu, takva je bila i naša marina. Vjerojatno prenapućena raznoraznim uhljebima po političkoj liniji i bez velike financijske sposobnosti da investira u infrastrukturu. Tadašnje radničko vijeće, na prijedlog tadašnjeg direktora Rossettija je odlučivalo između Atlasa, Atlantske plovidbe i ACI-a.

Da su primjerice odabrali Atlas, danas bi tom Marinom upravljali Lukšići koji su se inače pokazali kao društveno 'odgovorni' prema Hrvatskoj i Dubrovniku. Tako u posljednje vrijeme uspješno izbjegavaju plaćanje koncesije za žičaru čime je napravljena šteta dubrovačkom proračunu. Puno je zapravo i gora sama činjenica da bi  dubrovačku marinu, za šaku lipa, dobila od Tuđmana u paketu sa svim ostalim hotelima i nekretninama koje su im pripale uz njegov blagoslov. Prije toga je samo pitanje bi li to uopće došlo u ruke Lukšića. Znajući u kakvim je poslijeratnim problemima Atlas bio, kada je bio prisiljen prodati American Express Privrednoj banci, samo je pitanje kojem drugom zlotvoru bi se i Marina prodala.

O ponudi Atlantske plovidbe ne treba niti govoriti. Oni su čak planirali radnike iz Marine ljeti slati na svoje brodove. Stoga je i totalnom amateru vrlo jasno kako je uključenje Marine Miho Pracat, u tadašnji ACI,  bilo jedino kvalitetno i dugoročno rješenje. A ne treba ni spominjati kako je ACI i tada, kao i danas, bila državna tvrtka. Da je Marina kojim slučajem ostala jedinici lokalne samouprave ili da se, ne daj Bože, zadužila u Dubrovačkoj banci, tada bi, kao i sve ostale zlatne koke, pretvaranjem duga u vlasništvo, prvom prilikom završila u vlasništvu nekog od mnogih ratnih profitera. Jer, dubrovačka Marina, devastirana od srpsko-crnogorske pljačke bi vrlo lako došla u ruke onih dubrovačkih jer je to bio i ostao modus operandi gotovo pa svih tvrtki u Dubrovniku koje su prošle pretvorbu i privatizaciju. Upravo iz tih razloga, pokušaj Grada da kupi Marinu Dubrovnik je pozitivna ideja za koju se treba boriti na svaki mogući način, a ne ju minirati samo zato što je to ideja jedne političke opcije.