Piše: Mirko Jokić

Kad je osnovana hrvatska država, hrvatski dinar se koristio kao prijelazno rješenje, uostalom kao i kod drugih novonastalih država iz rastočene Jugoslavije. A kad se smirio rat, došlo je vrijeme stabiliziranja, s čime s nametnula potreba za monetarnom reformom. U monetarnim pitanjima se onda logično nametnulo pitanje i stabilnosti novog monetarnog sustava. Najprije je kuna usidrena s tadašnjim markama koje su se čuvale u deviznim rezervama HNB-a (Hrvatske Narodne Banke). U tim početnim vremenima tečaj kune i marke usidren je na razini 1,00 DEM :4,44 kune. Kad se ECU pretvorio u Euro i time postao službena moneta Europske Unije, valutne promjene su provedene po odnosu 1,00 E : 1,95 DEM. S takvom operacijom je i kuna trebala doći na odnos 1,00 E: 8,80 kuna. Ali, da bi se zaštitili uvoznici (koji su se naglo namnožili) taj odnos je korigiran na razinu 1,00 E: 7.2 kune. Malo kasnije je taj odnos neznatno rastao uglavnom se održavajući na razini 7,5 do 7,6.

Razlog ubrzanog obaranja vrijednosti eura (tj. revalvacije kune), u poslijeratnom buđenju razorene hrvatske ekonomije bio je pokretanje ekonomije, a najlakše se mogla probuditi trgovina. Hrvatsko gospodarstvo je bilo ruinirano što radi posljedica rata, što radi maligno zasnovane pretvorbe, koja je bila stavljena u službu stvaranje nove društvene i ekonomske elite (ona priča o sto ili dvjesto obitelji). Treba dodati da se čuvena pretvorba društvenog u dioničarsko vlasništvo  bila otrgnula kontroli, i pretvorila u brutalno razaranje živih gospodarskih subjekata radi preuzimanja njihovih nekretnina. Jednom ćemo vjerojatno sagledati sve razmjere šteta koje je proizvela maliciozno provedena pretvorba - počinila je veliku društvenu šteta, veću od onih u kasnijim privatizacijama i kriminalnim akcijama, možda čak veću i od ratnih šteta. Popularno je bila nazvana „kutleraj“, (ali nije samo Kutle to provodio nego i mnogi drugi moćnici i skoro sve hrvatske banke - koje su propadale, a pokrivali ih porezni obveznici).

Ovo treba objasniti. Trgovina je uslužna djelatnost u koju su se masovno zalijetali novopečeni hrvatski poduzetnici. Ovisila je o uvozu, a uvoz je ovisio o stabilnom tečaju kune na što višim razinama – tj. što nižem tečaju eura. Tako se HNB (Hrvatska Narodna Banka) pretvorila u višeglavog mitskog psa-čuvara Kerbera (s guvernerskim „mustrama“ zvanim Jurković, Škreb,  Rohatinski, Vujčić). Ustvari, oni su postali paklenski čuvari nove vlasničke, uglavnom uvozničke elite, koja je upropastila  Hrvatsku. Kerberi su ih čuvali i pod cijenu razaranja preostalih proizvodnih grane (i poduzeća), i što je nemilice punilo broj umirovljenih, nezaposlenih i socijalno nezbrinutih, što je opet spadalo na državne fondove, koje financiraju porezni obveznici.

Kad je 30. svibnja 1994. kuna postala službena valuta Republike Hrvatske, sada je usidrena za euro, s čime je kao primarni preduvjet nastavljeno čuvanje financijske stabilnosti monetarnog sustava. Drugi preduvjet održavanja stabilnosti umjetno aprecirane kune bilo je održavanje što bogatijih deviznih rezervi HNB-a. A, da bi se devizne rezerve održavale na solidnoj razini, bilo je nužno zaštititi vanjska zaduženja koja su plasirana građanstvu i gospodarskim subjektima uz tzv. „deviznu klauzulu“.

Eto kako smo se danas našli u apsurdnom stanju: S jedne strane smo imali siromašnu državu, siromašne građane, jadno i nekonkurentno gospodarstvo, ogroman broj ranije umirovljenih i nezaposlenih. S druge strane smo imali čvrstu domaću valutu koja je stalno revalvirala (kao „mini-švicarski franak“), imali smo ogromne devizne rezerve u trezorima HNB-a. Za stvaranja domaćih super-bogataša (temeljenih na lažnom tečaju kune, sistemski preferiranom uvozu i golemim deviznim rezervama) opet je ispostavljen račun siromašnim ratnim i pretvorbenim devastacijama brojnih unesrećenim građanima.

Sustav velikih brojki u Hrvatskoj je sve rješavao. Apsurdnost stanja u kojem smo se našli najbolje se ogleda u činjenici da je u Hrvatskoj „najrazvijenije“ tržište postalo tržište rada: u njemu potražnja daleko nadvisivala ponudu. Rezerve nezaposlenih su tako postali podložni ucjenama jer se sretnike koji bi dobili bilo kakav posao moglo cijediti, a one „sretnike“ koji su imali sreće i ostali zaposleni moglo se ucjenjivati do iznemoglosti. Preveliki „trošak rada“ je bio prouzročen lažnim tečajem kune (pa su radnici u Eurima navodno primali prevelike plaće), a k tome su postojali nerealno visoki porezi i doprinosi. Sindikati su postali nemoćna blebetala, a Udruga poslodavaca (uglavnom sastavljena od uvoznika) i nesposobne Vlade su radnike proglasili najvećim preprekama i krivcima za izostanak razvoja i stranih ulaganja.

Da ukratko rezimiram:

Ne postoji problem švicarskog franka kao takovog - on je samo produkt kontraproduktivne „devizne klauzule“. Strahoviti nalet švicarskog franka samo je razotkrio davno uvedenu i sistemski održavanu „muljažu“ u najvišim strukturama novopečene hrvatske države. „Devizna klauzula“ je ono „stidno“ mjesto, kojeg se želi prekriti zaboravom, onaj „mućak“ uz pomoć kojeg se održavaju goleme devizne rezerve u HNB-u, na kojima se i dalje održava nerealni tečaj kune, na kojem se i dalje zasniva opstojnost povlaštene gospodarske i vlasničke elita Hrvatske. Zato smo svjedoci napora svih viđenih autoriteta da se „deviznu klauzulu“ brani svim sredstvima - jer istovremeno predstavlja okove na rukama hrvatske sirotinje, koja se radi njene brojnosti smatra jedinom „sposobnom“da plati račune promašene nenarodne politike. Dirnuti u tečaj kune i ukinuti „devizne klauzule“ bi značilo resetiranje cjelokupnog društveno-političko-ekonomskog sustava u Hrvatskoj. To bi urušilo sve, ne samo elitu (koja bi praktički bankrotirala), nego bi nastavila daljnje širenje dužničkog ropstva. Uopće me ne bi iznenadilo i začudilo, da onih navodnih 17 % vanjskih zaduženja u „švicarcu“ (koji se navode kao dokaz pokrivenosti kreditnih plasmana u švicarcu) ugodno drijemaju u krilu HNB kao čuvara sustava, što dodatno denuncira stvarnu ulogu HNB-a. Dubinska istraga bi svašta otkrila.

Zato se i meni čini nevjerojatnim da bi se ovako preko koljena ukidanjem “devizne klauzule“ išta moglo riješiti. Potrebne su dubinske reforme, koje su nažalost izostale. Unutar njih bi se drugačije riješila i uloga HNB-a, i „devizne klauzule“. Treba biti svjestan da ovakvo neriješeno, a pomalo već i opasno stanje traje dok stvari ne izmaknu kontroli. Stara narodna poslovica kaže da „vrč ide na vodu dok se ne razbije“.