Čudan je to osjećaj dočekati Božić u kratkim rukavima i japankama, ali tako je to u Argentini i na cijeloj južnoj hemisferi. Šetam se po prijestolnici, ali umjesto ukrasa i borova, vidim kapljice vode kako padaju sa klima uređaja. Buenos Aires uopće nije okićen, a kako će i biti kada je dan do devet sati navečer. Komu i čemu, osim dativu, bi se palila ta blagdanska rasvjeta kad je noć kraća od Severininih gaća?

Slično je i s izlozima. Tek u pokojem stoji natpis Feliz Navidad, a pjesme Last Christmas i slične, u Argentini su česte poput Jelene Rozge u noćnim klubovima Buenos Airesa. Doduše, u jednoj ljekarni sam čuo Let it snow, dok je zaposlenicama kapao znoj sa čela, pa sam mislio da je riječ o nekom skeču Montyja Pythona, a ne o drugoj nedjelji došašća.

Ukratko, od božićnog ugođaja, ni Herod. Argentincima, velikoj katoličkoj naciji, prešnije je planirati godišnje odmore – njima su siječanj i veljača, ono što su nama srpanj i kolovoz – gdje će se otići kupati, koju će kremu za sunčanje koristiti, hoće li posjetiti Rio de Janeiro ili Mar de Platu...

Debeli dostavljač darova iz Finske, primijetili ste, u tu se ljetnu sliku, jednostavno ne uklapa. Marketinški stručnjaci iz Coca-cole godinama pokušavaju riješiti taj božićni problem sa južnom hemisferom – jedan direktor je predlagao da osmisle Djeda Božićnjaka kao ocvalu nogometnu zvijezdu koja dijeli snove mališanima o igranju za Barcelonu i Real – u Argentini je to trebao biti Maradona, u Peleu Brazil, u Kolumbiji Valderrama, ali problemi su nastali sa zajedničkim mjestom rođenja, vozilom kojim bi dolazili u domove, i načinom ulaska u iste, te onom najvećom i potpuno nerješivom poteškoćom: naime, u Coca-Coli su shvatili da bi se argentinski i brazilski Djed Božićnjak svađali oko titule najboljeg Djeda Božićnjaka svih vremena, pa umjesto da djeci dijele darove, dijelili bi poslastice novinarskim urednicima.

Naposljetku, korporacije su zaključile da od ljetnih Južnoamerikanaca nikad neće napraviti božićne šopingholičare, koji će im povećavati vrijednost dionica, pa su pustili sve te likove da uživaju u suncu, moru i toplesima, umjesto u ludilu raznih mallova.

No, upravo u trenutku kada su korporacije potpuno digle ruke od Čilea, Ekvadora, Brazila i Argentine, jedan lik iz tih krajeva, stavio je udove na njih. Riječ je o čovjeku imena Jorge Mario Bergoglio, koji, umjesto da uživa u moru, suncu i ulasku San Lorenza u finale Svjetskog klupskog prvenstva, po drugi put u svom životu Božić dočekuje na sjevernoj hemisferi, u srcu Rima.

Međutim, papa Franjo je izgubljen u vremenu adventa na drugom kraju svijeta, što dokazuje činjenica da ga se slabo može vidjeti po šoping centrima. Katolici širom sjeverne hemisfere začuđeni su njegovim ponašanjem – nije im jasno zašto Bergoglio ne kupi neke vrhunske Caterpillar cipele kad već puno putuje po svjetskim vrletima. Ili privatni zrakoplov. Ili, ako se boji letenja, barem neku vrhunsku jahtu s jacuzzijem u koji se slijeva voda sa Maslinske gore.

Ovako im njegovo ponašanje samo unosi dodatnu nervozu. Ipak je on poglavar Crkve u koju vjeruju, pa ako se on ovako ponaša, valjda bi se tako trebali ponašati i svi vjernici. Ali tu ni blizu nije bio kraj mnoštvu problema koje je sa južne hemisfere sa sobom donio kardinal iz kvarta Flores – kao s klima uređaja procurilo je neki dan da će papa Franjo, svojom izjavom za Novu godinu, pribiti na križ sve šoping-katolike.

-Ne kupujte robu koju proizvode moderni robovi. Dobro razmislite da ne posegnete za stvarima koje bi mogle biti proizvedene izrabljivanjem – samo je dio govora koji će papa Franjo uskoro uputiti svojim vjernicima širom svijeta.

Kada je ovaj govor procurio u medije, čelnici svjetskih korporacija uhvatili su se za glavu. Iako papa neće spominjati nazive tvrtki, svakome tko ima veći kvocijent inteligencije od broja cipela, jasno mu je da je poglavar Katoličke crkve mislio na Caterpillar, Nike, Adidas, H&M, Apple, odnosno više-manje, sve najbogatije svjetske firme.

Definicija Božića na sjevernoj hemisferi je otprilike ovakva – pretili Finac sa visokim krvim tlakom usrećuje obitelji na Zapadu, uništavanjem obitelji na Istoku. Samo tragedija je u priči, iako papa Franjo to ne kazuje, da smo ustvari svi mi ti debeli Djedovi Božićnjaci koji hrane svjetske korporacije izgladnjujući našu kosooku braću.

Ne samo da potičemo moderno ropstvo, već i uživamo u tome. Od početka prosinca, pa sve do rođenja Kristova, svršavamo od zadovoljstva po Isusovim jaslicama, jer smo mami, tati, sinu, kćerci, baki, đedi, rođu, rodici, nećaku, nećakinji, šogoru, šurjakinji, snahi, svekrvi, dundu, tetki, stricu, ujni, ujku, unuku, prakćerci i mrvtom prađedu kupili poklone koje su proizveli moderni robovi, a onda smo svi zajedno – nas točno 124 – sjeli na obiteljski stol i pojeli mesa i popili alkohola u vrijednosti Renaulta Clia.

-Isukrsta ti, kad ćemo potrošiti ako nećemo na dolazak Spasitelja?  – čuju se zadovoljni uzvici sa stola.

Još da nema onog ludog Argentinca, pape Grincha, da nam sve to pokvari. Jebiga, ne zna Južnohemisferac što je božićni ugođaj – overdozirati se hranom, alkoholom, Last Christmasom i Let it snowom dok kupuješ markiranu robu, kopajući raku modernom robu.

Hajde papa doma u Argentinu, lezi na sunce, baci matambre na parišu, a nama pusti da slavimo rođenje indeksa rasta dionica.

Robovlasničkih tvornica.