Hrvatski nogometaši koji su se na vrijeme, s ozljedama ili bez njih, izvukli iz ralja Mamića i inih vrlih menadžera te otišli u inozemstvo igrati pravi nogomet, danas igraju u reprezentaciji. Igraju poglavito zato da bi ih se kasnije ponovno preprodalo, uzelo dio provizije drugog transfera i tako iz sezone u sezonu.

HNS i njegovi treneri su blaga kopija Dinama. Štoviše, stvara se osjećaj, kada bi Zdravko Mamić imao još jednoga brata, da bi i taj pokrio poziciju izbornika Hrvatskog nogometnog saveza.

Čovjek koji je imao iznimnu želju isušiti močvaru bio je Željko Jovanović. Završio je baš poput Mirele Holy koja je željela dovesti u red kraljeve otpada. Na kraju je njoj presudila pizdarija, a 'miljenik' dopredsjednika Dinama je završio u saborskim klupama radi stranačkih gluposti.

I čelnici Hajduka imaju pravo, oni su rijetki koji znaju radi koga se igra nogomet. Nogomet se ne igra radi nogometnih skauta koji poput strvinara oblijetaju Maksimir u potrazi za nekim maloljetnim biserom. Nogomet se ne igra radi Zdravka Mamića, Davora Šukera i raznoraznih hohštaplera koji drmaju nogometnim klubovima.

Hrvatski nogomet je u problemu od vremena kada je već jedan čovjek od kluba pokušao napraviti reprezentaciju. Kada je jasno dao do znanja drugima da samo jedan klub može biti državotvoran nogometni klub.

I tada se već stvorio taj bijes. Dinamo, ili tadašnja Croatia su opravdano bili omraženi, ne samo kao rivali Hajduku, nego kao neka sekta koju se ne može iskorijeniti. Država je državni NK Croatia financijski održavala i cijelom sudačkom mrežom pogodovala u nebrojeno puno puta. Mito za pošteno suđenje koje je Maleš morao platiti da bi se Hajduku pošteno sudilo je takva situacija da od tog datuma hrvatskog nogometa ne bi trebalo biti. Sve je trebalo zatvoriti i kao roditelj djetetu reći kako ovu igru dok ne odraste i ne ispravi ocjene neće igrati.

Pored nogometnog problema Dinamo i problema HNS imamo i treći problem. Niti Hajduk nije operiran od problema. Njega na životu drže navijači i grad Split, dok su ga godinama vodili mafijaši tipa Nadan Vidošević i razni menadžeri koji bi tu i tamo znali polomiti kosti nekom neposlušnom treneru koji nije želio uvesti njihove igrače na teren, baš onako kako su trenera Bonačića poslali s travnjaka na ortopediju.

U uređenim državama ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Niti Dinamo koji se ovako financira, niti Dinamove filijale u istoj ligi s matičnim klubom, ali niti navijači koji nas sramote po cijeloj Europi uključujući i u ovoj nogometnoj kaljuži.

Predsjednik Brbić je također mogao povući momčad u svlačionicu u trenutku kada je Zoran Milanović smaknuo tadašnjeg ministra Jovanovića, čovjeka koji je jedini vodio bitku protiv HNS-a i Zdravka Mamića.

To je bio pravi put isušivanja nogometne močvare, borbe protiv nogometnih šerifa kojima nitko ne može ništa, ali i dijela navijača koji su strah i trepet svakog normalnog čovjeka koji želi u miru pogledati utakmicu, a da mu bengalka ne doleti u glavu.

U svakom slučaju, u ovoj državi ništa ne funkcionira onako kako očekujemo. Političari su nam nikakvi i nemaju volju i želju mijenjati stvari na bolje, sportski djelatnici su nam čak i gori od političara, a navijači u agresivnoj samoobrani brane razlog svoga života, recimo Hajduk.

I zato bi Hajduk, i da ga izbace u drugu ligu imao više navijača nego svih devet preostalih klubova zajedno. Imali bi vjerojatno još više članova, još više novaca.

Sve u svemu, došlo je vrijeme da ova država, zajedno sa svojim građanima uzme kolektivno bolovanje jer svaki novi dan donosi nove probleme i nove bolesti, nažalost maligne i neizlječive.