Dubrovačke zidine su građene stotinama godina. I one su do prije nekoliko godina koštale tridesetak kuna ili četiri eura, sve dok nije došao neki luđak Vlahušić koji je promislio kako je cijena sramotno mala za obilazak znamenitosti takve vrijednosti. Potom je došla i čuvena afera Šipan i pozajmica od milijun kuna. Jer, tko se s mafijom petlja, na kraju naj***.

Tko može opravdati tezu kako je bolje uzeti manje, a ne više novaca turistima, odnosno  uzeti 120 kuna, što je cijena po prijedlogu gradonačelnika Vlahušića, umjesto stotinu kuna.

Jedan 'London eye' košta od 22 do 37 funti. Navedena 'znamenitost' na koju hrle milijuni posjetitelja postoji tek 14 godina. London Eye, ružno je reći ali, hrpa željeza koje se okreće, godišnje zavrti preko milijardu funti. I dubrovačke zidine privlače velik broj ljudi. Cijena im očito ne predstavlja problem. Otkako se povećala cijena ulaznice za zidine, pritom tek samo donekle približila visinama cijena znamenitosti u ostatku Europe, povećao se i broj posjeta. Jer, dubrovačke zidine raritet su koji je prepoznat svugdje u svijetu. Svugdje, osim u Dubrovniku.

I Turci znaju cijeniti svoje znamenitosti pa su u toj zemlji u turističkim središtima poput Istanbula posljednjih godina poskupile ulaznice za povijesne i kulturne znamenitosti. Ulaz u Sultanovu palaču čeka se satima, a za pregled muzeja i cijelog kompleksa potrebno je izdvojiti oko 150 kuna, za popeti se na Galata toranj i tamo provesti niti desetak minuta potrebno je platiti oko 50 kuna, dakle više nego što je DPDS donedavno cijenio obilazak cijelih dubrovačkih zidina.

Dok drugi  znaju cijeniti vrijednost svojih znamenitosti,  mi u Dubrovniku tome baš i nismo vični. Osim što ne znamo vrednovati svoje znamenitosti, ne znamo ih niti koristiti proporcionalno njihovim mogućnostima, niti i u korist domaćih.  One navečer zjape prazne, a mogle bi biti prekrasna atrakcija, ugođaj jedinstven u svijetu. Osim toga, bez ikakvog problema mogle bi zarađivati dodatno minimalno 500 tisuća eura i to samo prve godine, dok bi svake sljedeće godine porast noćnih posjeta rastao u prosjeku 30 posto godišnje, ako se nastavi sadašnji trend.  I bez noćnog obilaska, koji je rak rana ovogodišnje turističke ponude, srce svakog Dubrovčanina bi trebala boljeti i činjenica što zbog stopiranja Zakona u Zagreb odlaze deseci milijuna kuna na osnovu PDV-a, kojeg ne bi bilo da se provodi zakon popularno nazvan 'Lex Vlahušić'.  

Ionako tvrdimo kako nas ova centralizirana Država samo iskorištava, no pojedinci to ne razumiju ili ne žele razumjeti. Dok je sporni zakon na čekanju, milijuni odlaze iz Dubrovnika, a privatna udruga i dalje nekontrolirano ubire novac. I nema revizije koja se pita tko broji karte na ulazu u zidine te kako se troši novac prihodovan gradskim vlasništvom. Nema javnih natječaja, nema kontrole. Nema nikoga tko bi jasno rekao što je tu privatni, a što javni interes. Javni interes nije isto što i interes nekolicine od kojih se baš i ne može često čuti da brinu o javnom interesu. Donedavno su i Dubrovčani morali prolaziti cijeli birokratski proces kako bi ušli besplatno na zidine, dok su ih često upravo zbog toga i plaćali.

Javni interes su zidine, njihovo očuvanje, ali i njihova sposobnost da budu dar naših starih koji će pomoći sadašnjim i budućim generacijama održati život u Gradu. Onako kako su ga čuvale nekad, tako i sad, na drugačiji način.

U Dubrovniku kao da je već odavno zaboravljen onaj 'zaboravi privatno, skrbi o javnom'. Primjera je bezbroj. Od privatizacije hotela, trgovina, Dubrovkinje, Atlasa i njegovih nekretnina, žičare pa sve do upravljanja zidinama. Zbog čega baš i njih netko tretira kako sredstvo koje mora služiti privatnom, umjesto javnom? Da budu jeftine stranicima, skupe Dubrovčanima? Da njihov prihod ne služi javnom, nego privatnom?

Rijetki se, još uvijek rijetki pitaju zašto je interes pojedin(a)ca važniji od cijeloga Grada?  Zaboravite javno, skrbite o privatnom.  Kao da je uklesano negdje na zidinama, kao moto našeg i vašeg Društva prijatelja dubrovačke starine.

Nikša Klečak