Scena je to kao iz filmova strave i užasa – dubrovačka dječica pod teretom ruksaka od 20 kilograma nepotrebnih školskih udžbenika, prelaze magistralu na Nuncijati, dok umorni vozači šlepera albanskih registracija krote zavoj krateći kut. Gruška legenda kaže da je legendarni američki redatelj Steven Spielberg vidjevši taj prizor, dobio ideju za svoj prvi važni film u životu – Duel. Sjetit ćete se – to je onaj horor u kojemu nevidljivi vozač kamiona, ničim izazvan, čitav film juri običnog obiteljskog čovjeka stvarajući mu pakao na cesti i u glavi.

Na Nuncijati, vozači kamiona, kao u Spielbergovom uratku, svakodnevno naganjaju djecu, i samo pravim čudom, nismo čitali vijest o poginulim izviđačima razreda 4. b, koji su hrabro položili život u borbi s besmislom, jer prometnica – pazite ovo - nije imala, niti još uvijek ima - ni pothodnik, ni nathodnik, štoviše, čak ni običnu zebru. Mediji godinama upozoravaju na ovaj problem, ali Spielbergov film još se uživo prikazuje na velikom zavoju kina Nuncijata.

Razlog za što je to tako, teško bi se mogao objasniti nekome tko logično misli. Naime, Nuncijata spada pod Grad Dubrovnik, ali prometnica kojom se ide iz Dubrovnika do Nuncijate je u vlasništvu Hrvatskih cesta. Da bi se stvari pomakle s mjesta, potreban je međusobni dogovor. Toga godinama nema. Hrvatske ceste siromašne su kao slavonski sezonski radnik, a bogme, nije Nuncijata ni jedino mjesto u Hrvatskoj koje zahtijeva temeljitu rekonstrukciju. Takvih je otprilike nekoliko stotina tisuća. Više rupa imaju hrvatske prometnice, nego gol Rome nakon utakmice s Bayernom.

Postavlja se pitanje – zašto pobogu magistrala na predjelu Dubrovnika nije u vlasništvu Grada, pa da gradski oci i matere mogu s njom raditi što hoće bez dugotrajne, komplicirane birokracije? Nije ovo slučaj samo s državnom cestom D8 već s mnogo koječim – nekako bi se i moglo shvatiti da spomenuta cesta nije u vlasništvu Grada, ali da gradska luka u staroj gradskoj jezgri pripada stanovnicima Neretve, Pelješca i Konavala, to bi nekom gostu bilo znatno teže objasniti (zidine nećemo ni spominjati). Tako imamo slučajeve prilikom finala Divlje lige u Portu da sudac isključi igrača i šalje ga daleko na tribinu, a ovaj, napuštajući plivalište i klupu mora pokazati osobnu, jer prelazi granicu između Dubrovačko-neretvanske županije i Grada Dubrovnika.

Zanimljivo je također da Dubrovčanin odlaskom na dubrovačku plažu doslovno napušta teritorij Grada: zna se dogoditi da automobil ostavi na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske – države s kojom Dubrovnik uopće ne graniči – te se potom kupa na vlasništvu Dubrovačko-neretvanske županije. Plaža je, shvatili ste, dubrovačka, ali uopće nema veze s Dubrovnikom.

Ta daleka zemlja Hrvatska s kojom uopće nismo kopneno povezani, ima na području Dubrovnika, toliko toga u svome vlasništvu, da ni sama ne zna. Zemljišta, zgrade, ceste, hotele...

Prema zakonu o nacionaliziranoj imovini, mnoga toga što je za vrijeme Jugoslavije oduzeto pravnim i fizičkim Dubrovčanima, vratilo se Republici Hrvatskoj. Tako danas imamo potpune apsurde – da se Grad Dubrovnik i Dubrovčani spore s Republikom Hrvatskom oko povrata zemljišta. Bitke se vode po čitavom gradu – od Babinog kuka, sve do stare gradske jezgre. Podsjeća to na obitelj koja se kolje oko međe. Sin će ubit brata, Republika Hrvatska će probat koknut Grad Dubrovnik (i obratno), a sve zbog metra suhozida koji će zbog sukoba ostati neupotrebljen narednih tisuću godina.

Ne bi li, zaista, bilo najbolje da neki grad upravlja s ključnim djelovima tog istog grada? Vratimo se opet na famoznu magistralu. Prostor od petlje do vidikovca duž legendarnog D 8 je jedan od najspektakularnijih u gradu. Tamo danas nema ničega – ni trotoara, ni rasvjete, ni ikakve žive duše, osim pokojeg turista koji riskira život snimajući selfije obješen za bankinu, svega četiri centimetra udaljen od nervoznih vozača autobusa i pobješnjelih taksista.

Ne bi li za Dubrovnik bila fenomelna stvar da se napravi šetnica duž cijele magistrale od petlje do vidikovca? Šetnica bi bila ravna, čak bi je i debeli mogli svladati, a pogled s nje, oduzimao bi dah. Mogla bi se napraviti i biciklistička staza – Dubrovnik bi dobio fantastičnu rekreacijsku zonu s najljepšim zalaskom sunca, možda i na svijetu. Da, sve bi to bilo lijepo i krasno, ali taj prostor, rekli smo, nije pod nadležnoću Dubrovčana. Da se Hrvatskim cestama predloži ova ideja, oni bi kazali 'Jest, nije to loše, ali mi imamo važnijeg posla. Moramo asfaltirati prometnicu u Korenici i Pločama. Zadnji put smo im asfaltirali put kada su se zvali Titova Korenica i Kardeljevo'.

I eto tako umjesto sjajnog projekta koji bi od Dubrovnika napravio još spektakularniji grad, mi umjesto šetnice, gledamo svakodnevnu borbu na život i smrt između albanskih šlepera s jedne strane, te hrvatske djece i srpskih turista s druge strane. Kao da je riječ o stadionu JNA, a ne najpoznatijem hrvatskom gradu..., kao da Hrvatske ceste provode nekakav bolesni EU projekt 'Ubij Hrvata, da Šiptar nema brata' s Albancem u ulozi 'ubojice'...

Eh, bar da naplaćujemo ulaznice za taj Duel na D8. Ali jebiga, nismo mi Hollywood - pa da od govna znamo napraviti Američku pitu - mi smo, hm, čekajte, što smo mi?

Grad Dubrovnik? Dubrovačko-neretvanska županija? Republika Hrvatska? Sve to zajedno nismo, jer da jesmo, mnoge bi se stvari maknule s mjesta, mnogi projekti bi se odavno završili – hrvatska djeca zajedno sa srpskim turistima mahala bi umornim albanskim vozačima s nathodnika ili šetnice – a suci ne bi stoljećima vodili sporove zbog zemlje smeđe, pokraj stare međe, tamo neđe na Spielbergovoj državnoj cesti D8.

U prijevodu Duel, osmi nastavak.