Gleda s onog svijeta Heinrich Himmler SDP-ovu Vladu i divi joj se. Eh, kad se sad sjeti koje su greške radili on, Goering, Hitler, Goebbels i ostali, a ovi Hrvati tako elegantni u rješavanju problema, kao kad gledaš prodor Lionela Messija.

-Kako li smo samo zakomplicirali te 1933. godine sa Zakonom o nasljednim bolestima? – sjetno se sjeća Himmler prevrčući glavom dok gleda svog idola – hrvatskog ministra obrazovanja, znanosti i sporta Vedrana Mornara.

Zakon koji su donijeli nacisti bio je kamen temeljac za obračun sa pripadnicima društva koji su imali nekakve 'mane' – bilo da je riječ o invalidima, prostitutkama, alkoholičarima, pederima, bolesnima... – treba spriječiti njihovo daljnje razmnožavanje i na taj način učiniti njemački narod superiornim.

Eh, lako je to bilo reći i napisati u zakon, ali trebalo je to i provesti. Himmler je, dobro se zna, pobio nekoliko milijuna ljudi, ali u povijesti skoro da je ostao upamćeniji kao čovjek kojemu je škodilo gledanje strijeljanja Židova i ostalih. Stoga se sljedećih godina itekako namučio sa provedbom sterilizacija i eutanazija ljudi koji pate od određenih bolesti, posebno invalida, jer koja korist od tih stvorova – em ne mogu držati pušku, em im moraš plaćati socijalne naknade iz proračuna.

Pobili su nacisti od 1933. do 1941. nekoliko stotina tisuća neupotrebljivih Nijemaca, ali nije to bio nimalo lagan posao. Prvo je sve te ljude trebalo pronaći, a onda i objasniti njemačkom narodu zašto su proveli eutanaziju na njemačkom narodu. Također, u početku su se trudili i znanstveno provjeravati je li se radi o nasljednjim bolestima, a kasnije kad su se umorili od toliko zadataka, samo su kokali one koje su smatrali drugačijima i manje vrijednima.

Ali svejedno, Himmler i ekipa raspali su se od tolikog posla – nije to bilo uhvatiti Židova, ukrcati ga na vlak, poslati na tuširanje i gotovo.

Zato prvi čovjek SS-a danas sa zavišću gleda hrvatsku Vladu kako to radi bez puno naprezanja. Naime, za koji dan počinje nova školska godina, a djeci s posebnim potrebama nisu osigurani asistenti u nastavi koji su im nužni za školovanje.

Republika Hrvatska ove je godine imala jedinstvenu priliku aplicirati na europske fondove i iskoristiti 30 milijuna kuna za financiranje asistenata u nastavi, ali, prema neslužbenim rezultatima, samo tri osnivača osnovnih i srednjih škola (gradovi i županije) projektom su osigurala sredstva iz EU fondova.

 -Kako je moguće uz toliko regionalnih razvojnih agencija, ljudi i tijela državne uprave direktno i indirektno uključenih u rad na projektima Europske unije, da se nepovratnih trideset milijuna kuna ne iskoristi? -  pitaju se roditelji djece.

-Kako je moguće? – smije se Himmler na onom svijetu – kako je riječ o manje vrijednim osobama za bilo koga tko je na vlasti.

Da, baš tako se država ponaša s djecom kojima je naša pomoć najpotrebnija. Ministra Mornara novinari su pitali što će sad biti s asistentima kada novac iz fondova nije dobiven, a on je rekao da država nema para za njihovo financiranje, tako da se konačno rješenje još ne nazire.

Država, kako kaže ministar, nema sredstava za financiranje školovanje djece s posebnim potrebama, ali zato ima za Audije, BMW-e, putovanja, odlazak u Brazil na Svjetsko prvenstvo, hranu u saborskoj menzi za svega nekoliko kuna, zapošljavanje rodbine i prijatelja na fiktivnim mjestima po državnim poduzećima, financiranje bezbrojnih županijna i općina koje služe samo da bi njihovi dužnosnici sami sebi isplaćivali plaće, predizborne kampanje, razne domjenke i reprezentacije, troškove za putovanja u Sabor...

Himmler je, rekosmo, oduševljen hrvatskim Zakonom o prevenciji genetski bolesnog potomstva. Njegovi nacisti su potrošili vrijeme i financije kako bi eutanazirali i sterilizirali njihov narod, a hrvatska Vlada se sa hrvatskim invalidima obračunava bez da troši i vrijeme i novac. Jednostavno ne radi ništa kako bi pomogla onima kojima je pomoć najpotrebnija. Pušta ih da se sami nose sa svim poteškoćama, u što ulazi i završetak školovanja, a ta će djeca bez škole - kada njihovi roditelji jednog dana ne budu mogli raditi – biti gladna, a naposljetku će otići na vječna lovišta.

I sa školom bi nailazila na diskriminaciju kod poslovadaca kojima nije drago zapošljavati osobe o kojima se moraju dodatno brinuti, a bez škole su osuđeni na propast. A da bi završili školu, nužna im je pomoć asistenata. Naši političari ne shvaćaju, ali ta djeca nisu kriva što bez ničije pomoći ne mogu ni nos obrisati, a kamoli otići u WC, ali njihov nedostatak empatije je usporediv s Himmlerovim.

Umjesto da u ovom trenutku, pred sami početak školske godine, sve svoje snage upregnu kako bi se pronašle financije i problem riješio – jer ljudi koji trebaju našu pomoć, moraju svima biti prioritet - oni izjavljuju da u proračunu nema novca. Kako nema? Pa prodajte sve te limuzine koje vozite, uzmite običan Clio i problem riješen.

Možda će država na kraju pomoći djeci, ali iako se to dogodi, ostat će bolna uspomena da se hrvatski političari i nadležne institucije ne brinu za osobe koje bi nam trebale biti na prvom mjestu.

O njima nitko na vrijeme ne vodi računa. Imate li vi djecu, gospodo političari, kako bi vama bilo da se netko ovako ponaša prema vašim potomcima? Nedostatak empatije za druge je početak svega zla. Ćelavi dundo s naočalama s početka priče pravi je sinonim toga.

Ali ni naše nadležne institucije s uhljebima u njima, izgleda, nimalo ne zaostaju. Kao da im djeca, kojoj su nužne posebne potrebe, samo smetaju. Kako drugačije objasniti njihovu neizanteresiranost u rješavanju osnovnih problema? A stvar je jednostavna – ili na vrijeme napišeš projekt i apliciraš na fondove, ili daš novac iz proračuna za asistente.

Ali daleko su djeca s posebnim potrebama od prioriteta onih koji sjede po hodnicima ministarstava i drugih institucija. Humanije bi bilo da ih eutanaziraju, kao nacistička Njemačka, nego da ih ovako muče skupa s njihovim roditeljima.