Navijači „bijelih“ još pamte lanjsko prekidanje prijenosa utakmice Inter-Hajduk,a ovo i nije prvi put da nema prijenosa utakmice Hajduka s europskih gostovanja. U istom su položaju i navijači Rijeke koji neće gledati prijenos Ferencvaros-Rijeka (usprkos fantastičnom lanjskom nastupu Riječana u Europi).

Iako su navijači Hajduka u porukama HRT-u na službenoj stranici državne televizije najviše ogorčeni zbog protežiranja Dinama, na žalost, čini se da je problem sportskog programa HRT-a puno dublji od toga.

Zanemarimo sada tradicionalni animozitet na relaciji Zagreb-Dalmacija, sjever-jug, Hajduk-Dinamo... Činjenica je da ćemo sad, kad se splasne euforija i ludilo oko SP-a u Brazilu, opet biti osuđeni nedjeljom popodne, umjesto recimo Arsenala i Manchestera, gledati ženski rukomet ili po tko zna koji put utakmicu Juga i Mladosti.

Ni najmanje ovdje ne želim uvrijediti rukometašice ili vaterpoliste i oni sigurno imaju svoju publiku i pored četiri tv kanala, treba naći mjesta i za njih, ali je preočito kako Sportski program s Prisavlja zapravo ne prenosi ni utakmice „lige petice“, ni NBA, ni profesionalne boks mečeve, ni Formulu 1, da dalje ne nabrajam.

Najgore je u svemu što se, kako kažu, ne može naći novac ni za prijenos kada Cedevita i Cibona usred Beograda „razbiju“ favorizirane domaćine i igraju doslovno povijesno finale ABA lige. Da ne spominjem senzacionalne uspjehe Ane Konjuh na Australian Openu i Wimbledonu, a koje naravno nismo mogli gledati. Ako je HRT nacionalna televizija onda bi ta nacija valjda trebala imati i pravo gledati nešto od, kako to neki vole naglasiti, nacionalnog interesa.

Kad smo već kod „nacionalnog interesa“, oni koji si ne mogu priuštiti plaćanje kabelske TV, ne mogu gledati ni derbi Hajduka i Dinama.

S HRT-a na sve ovo, svaki put stiže isti odgovor: Nemamo novaca, ali i protupitanje tv pretplatnika (od kojih neki od mizerne mirovine plaćaju televiziju i strepe od inkasatora) ostaje isto: Što je nas to briga?

Maro Prizmić