Nema medija u Europi koji prošlog tjedna nije objavio senzacionalnu vijest – Aida Hadžialić postala je nova ministrica obrazovanja u švedskoj Vladi. Ne bi to bilo ništa neobično da Hadžialić nije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, te da nema – 27 godina.

Svaka čast Švedskoj što nema nikakvih problema s izabiranjem ministrice iz redova nacionalne manjine, i drugačije vjeroispovijesti, ali njene godine, koje su u pregršt medija, naglašene kao prednost, ipak su velika mana i loša poruka koju Švedska šalje ne samo svojim građanima, već i čitavoj Europi.

U čemu je problem? Pa upravo u tim godinama. Hadžialić je zaista premlada – ima svega 27 godina, nema previše životnog iskustva, a bogme ni radnog. Na mjesto ministrice došla je s mjesta zamjenika gradonačelnika Halmstada u čiji je parlament ušla prije četiri godine sa samo 23 godine. Što li je u životu uopće radila?

Za nju kažu da je izrazito pametna i talentirana. Vjerojatno je to istina, i postoji velika mogućnost da mala Aida bude uspješna u svome poslu, no ostaje činjenica da je premlada i bez stručnog iskustva za obavljanje tako važne funkcije.

Da bi čovjek bio uspješan u nekom poslu – pogotovo kao menadžer – mora tijekom života proći određene skaline. Teško, ako ne i nemoguće, je da će uspješan direktor hotela biti osoba koja nikada nije bila portir, konobar ili kuhar. Takvih scenarija po dubrovačkim hotelima ima pregršt, i zato su radnici nezadovoljni – direktor hotela postaje osoba od 27 godina, a da nikad nije radila nižerangirani posao u tom istom hotelu. Kakvi će biti njeni rezultati nego porazni?

Dovoljno je pogledati Vlade iz zemalja odakle je porijeklom Aida Hadžialić – uzmimo kao primjer Hrvatsku, jer nam je najbliža. Ministarstvo poduzetništva kod nas vodi čovjek koji se nikad time nije bavio, poljoprivredu nam vodi čovjek čije su tvrtke u toj branši propale, do jučer nam je obrazovanje vodio doktor, a još danas nam doktor – čovjek koji dolazi iz javnog sektora – upravlja slobodnim tržištem rada.

Tako je i s nogometom. Reprezentaciju nam vodi čovjek koji nikad nikoga ozbiljnijeg nije trenirao – normalno da su rezultati porazni. Za razliku od onih uspješnih. Jose Mourinho je godinama bio asistent, strpljivo je slušao velike trenere i nosio im vodu, dok nije postao Special One. I veliki Carlo Ancelotti trenersku je karijeru počeo u maloj Reggiani, odakle je prešao u malo veću Parmu da bi tek kasnije trenirao velikane poput Milana i Reala.

Struka koja najbolje dokazuje tvrdnju da nema uspješnog rukovodioca bez da je prošao niže levele je  - pomorska. Poznajete li ijednog kapetana kojemu je dat brod na upravljanje bez da je bio kadet i polako napredovao? Može biti pametan kao deset Aida Hadžialić, može  biti stari morski vuk - jer ga je otac kao petogodišnjaka vodio s njim da izvlači mreže - ali opet mu nitko normalan neće dati brod bez da je mic po mic prošao cijeli put – od najnižeg osoblja, pa sve do najvišeg.

Stoga je izbor Aide Hadžialić poruka čitavoj Europi da se može uspjeti preko noći – postati ministar sa svega 27 godina i upravljati cijelim jednim sektorom, i to jako važnim, bez da si dana radnog staža odradio u istom.

Doduše taj sektor je u Švedskoj uhodan, mogao bi ga bez problema voditi čak i hrvatski ministar obrazovanja iz liječničke profesije ili izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, svejedno – tako da ne sumnjamo u uspjeh Aide Hadžialić -  ali opet ostaje gorak okus poruke koju Švedska šalje čitavoj Europi: da biste bili ministar, ili ravnatelj gimnazije, ili čak seoske škole, uopće niste morali nikada predavati u školi – čak ni biti blizu obrazovanja -  i susresti se sa svakodnevnim problemima koje nastavnici diljem europskih školskih klupa imaju.

Pa čak i u Švedskoj.

Svojedobno mi je bivši gradonačelnik Dubrovnika Vido Bogdanović kazao da je najveću grešku u politici napravio, jer je u nju ušao mlad i zelen – a kada je postao gradonačelnik Dubrovnika imao je 45 godina. Eto zato su u doba Dubrovačke Republike najvažnija pitanja obavljali starci – od sudstva, pa nadalje – kako bi njihovo životno iskustvo što više ublažilo moguće greške.

Danas u modernom svijetu, starost je bolest koje se sramimo, a stare i iskusne ljude tjeramo što dalje od važnih odluka. Opsjednuti smo  mladošću -  pa tako to sve ide do švedske ministrice obrazovanja -  a nije li se mudrost stotinama godina prikazivala kao starost?

I nije li stotinama godina ta ista starost – mudrost, govorila za mladost - ludost?

Za kraj ćemo se prisjetiti što legendarni pisac Mark Twain ima za reći o mladosti-ludosti i starosti-mudrosti, odnosno važnosti svakog životnog iskustva.

-Kad sam imao trinaest godina moj je otac bio takva neznalica da sam ga jedva podnosio u svojoj blizini. Kad sam navršio dvadeset, ugodno me iznenadilo koliko je on za tih sedam godina napredovao!