Nekoć davno pohodili su ga trgovci i pomorci, danas ga rado posjećuju brojni gosti koji se iznova vraćaju kako bi se divili njegovoj ljepoti. Priča o tome kako se često nalazi na vrhovima ljestvica naljepših i najpoželjnijih svjetskih destinacija postala je već izlizana, a učestale hvale svjetskih medija na njegov račun više nisu nikakvo iznenađenje.

Dubrovnik nikada nije imao problema ni sa svima onima koji pristižu u njega kako bi radili i zaradili. I danas, kao jedan od hrvatskih gradova s najmanjom stopom nezaposlenosti prima radnike iz Slavonije i ostalih područja Hrvatske koji se zapošljavaju u restoranima i hotelima kako bi prehranili svoje obitelji. Prima i one iz Zagreba koji su imenovani za intendante Dubrovačkih ljetnih igara, štoviše prihvaća ih, no prihvaćaju li i oni Dubrovnik  i sve ono što Dubrovnik zaista jest?

Dolenčić kao stručnjak za medije

Krešimir Dolenčić osoba je s nizom uspješnih umjetničkih projekata i brojnim hvale vrijednim potezima u svojoj karijeri. Došao je u Dubrovnik kako bi radio. Dubrovnik ga je primio, prihvatio i nije se suviše petljao u njegov posao. Štoviše, nije se ljutio ni ukoliko bi se on upetljao u posao koji nije njegov.

A takvih situacija je bilo. Na konferenciji za novinare uoči predstave 'Dundo Maroje' koju je režirao  ambiciozno se obratio novinarima kako bi ih naučio ponešto o novinarstvu i dao im upute na koji će način pisati o predstavama Ljetnih igara. Tom je prilikom naredio novinarima da ne vrijeđaju jednim epitetom po glumcu i s pola novinske kartice teksta govoreći kako bi bilo korektno kad bi urednici ustupili pet takvih kartica. I nitko se nije naljutio.

Doduše, bilo je novinara koji su o njegovoj predstavi posvetili više od pola kartice teksta. Jedan od njih je objavljen u Jutarnjem listu u kojem je napisan niz kritika na račun predstave koja je okarakterizirana kao ambiciozno zamišljena, ali konfuzna, a kojoj ukočeni i prestrašeni glumci uopće nisu dorasli niti su dobili HRT-ovu nagradu Orlando. Ruku na srce, većina onih koji su popratili sadržaj ovogodišnjih Ljetnih igara priznat će kako je jedino balet 'Opasne veze' popraćen iskrenim gromoglasnim pljeskom od strane publike. Ostalo je više bio bonton, odraz lijepog ponašanja, pljesak kojim se formalno odobrava određeno umjetničko djelo, više iz pristojnosti nego iz oduševljenja. Time se stječe dojam kao da se Dolenčić zapravo više držao bilo čijeg tuđeg posla nego onog svog.

Dolenčić kao stručnjak za turizam

Najava kako ne želi produljenje svog mandata, u javnosti je na lokalnoj, ali i nacionalnoj razini odjeknula poput bombe. Iako bi se razlozi njegove odluke trebali doznati ovih dana, šuška se kako su Dolenčiću smetali i turisti, i glazba iz Revelina, i ona iz Trubadura, pa i ona iz Hemingwaya. No, je li Dolenčić uistinu imao razloga negodovati?

Grad Dubrovnik je grad koji u Hrvatskoj najviše sredstava izdvaja za kulturu, i to oko 20 posto od ukupnog Proračuna. Prilikom održavanja ovogodišnjih Ljetnih igara, ispunjeni su gotovo svi uvjeti kako bi se one dostojanstveno održale, čemu svjedoče i gradonačelnik, i v.d. ravnateljice Ljetnih igara Ivana Medo Bogdanović. 

Svjedoci su i sami građani Grada Dubrovnika koji se vrlo dobro sjećaju kako je ovo ljeto u večernjim satima prolazak preko Ilijine glavice bio zatvoren za motocikle kako buka ne bi ometala održavanje predstave 'Romeo i Giulietta' u ljetnikovcu 'Skočibuha'. Tada su brojni građani putem komentara na lokalnim portalima negodovali zbog navedene zabrane tvrdeći kako se Igre održavaju punih 65 godina, ali kako se nikada takva ni slična pravila nisu uvodila.

Međutim, Dolenčić je često znao reći kako glumci rade u teškim, ili čak nemogućim uvjetima. Jedini uvjet koji nije bio ispunjen jest taj da se iz Grada, za vrijeme održavanja Ljetnih igara, u srcu sezone, otjeraju svi turisti i pozatvaraju svi lokali u kojima se zabavljaju brojni Dubrovčani, ruku na srce radije nego na Ljetnim igrama, i što je još važnije, u kojima rade.

Dolenčić kao jedina osoba u Gradu koja je imala pravo raditi i zaraditi

Zbog svega navedenog postavlja se pitanje – je li ovog ljeta itko osim Dolenčića imao pravo na rad? Jesu li ovog ljeta novinari imali pravo raditi onako kako oni smatraju da bi trebali, turistički vodiči, vlasnici, klubova, kafića i restorana, kao i osoblje koji unutar njih radi, trgovine i suvenirnice? Imaju li pravo, dok Dolenčić radi, turisti razgledati Grad, oni isti turisti koji su također dijelom zaslužni što su Ljetne igre i ovu sezonu završile u plusu i zbog kojih su osmišljene aplikacije za mobilne uređaje na kojima se predstave mogu pratiti s titlovima? Dubrovnik je prihvatio dosadašnjeg intendanta, no je li on uistinu prihvatio Dubrovnik?

Dubrovnik nisu samo Ljetne igre. Dubrovnik su i turisti zbog kojih brojni Dubrovčani imaju mogućnost raditi, prehraniti svoje obitelji, zbog kojih je Proračun u plusu i zbog kojih je Grad u stanju izdvojiti visokih 20 posto od Proračuna za kulturu. Ljetne igre jedno su od najsjajnijih lica i najsnažnijih simbola Dubrovnika i samo je jedno važnije od njih samih, a to su građani. Ljetne igre kao takve nisu zasebna cjelina; one su dio Grada, a Grad je dio njih i tako zajedno, u simbiozi djeluju i moraju djelovati već 65 godina. Dolenčić se u javnosti predstavljao kao osoba koja u Ljetne igre želi dovesti nešto moderno i inovativno, prihvaćajući sve izazove modernog vremena i činjenicu kako se u 65 godina puno toga promijenilo. Gdje je onda zapelo?