U automobilskoj nesreći poginuli otac i sin

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Facebook
Evo što je u toj vijesti ipak dobro

Čuveni crnogorski svećenik don Branko Sbutega jednom je prilikom rekao kako „treba plakati kad se netko rodi, i slaviti kad netko umre“. Čuvši tu rečenicu vjernici su bili u čudu – ili je Branko otišao na kvasinu ili ih zajebava, mislili su – jer kako čovjek može biti tužan kad se rađa život, a veseo kad isti taj život um(i)re? Da, nema to smisla. To bi bilo isto kao da je rekao da treba plakati kad voljeni klub dobije, a slaviti kad gubi.

Navijače Rome pred utakmicu Lige prvaka s Bayernom nisu mučile opservacije bokokotorskog župnika – oni su, naime, slavili što njihovi ljubimci nakon tri godine izbivanja opet igraju najelitnije nogometno natjecanje i što ponovo velike europske ekipe dolaze u Rim.

Vladala je euforija – slavilo se rađanje nove, jake Rome, koja će pomrsiti račune Dubai Airlinesima, Qatar Airwaysima, Fly Emiratesima i Roman (Abramovič) Empireu. Na Curvi Sud, tata Stefano i sin Cristian selfijem su ovjekovječili što očekuju od Tottija i društva – laganu šetnju protiv Bayerna i rezultat 2-0.

I zaista, vrlo brzo je bilo 2-0. Ali za Bayern. Njemački stroj letio je po terenu, a Romini igrači molili su ga da se spusti na travu među njih, obične smrtnike, pa da i oni mogu sudjelovati u utakmici. Ali masakr se nastavio – do poluvremena Bavarci su utrpali pet komada. Američki vlasnici Rome pitali su se gdje su pogriješili u prijelaznom roku i nisu li u napad trebali dovesti tandem generala Montgomery-Patton, možda jedine ljude u čitavoj historiji (zajedno s generalom Žukovim) koji su u stanju zaustaviti Nijemce.

Maleni Cristian plakao je na stadionu, a otac ga je tiješio. Iako sedmogodišnjak, već je imao sezonsku kartu za najžešću Rominu tribinu, legendarnu Curvu Sud. U svom kratkom životu svakakvih se Rominih loših predstava nagledao, ali ovo je bilo previše i za puno starije ultrase. Po prvi put je, otkako ga je otac odveo na Olimpico, želio da se utakmica što prije završi, da ne mora dalje gledati mučenje svojih ljubimaca.

I napokon, nakon devedeset sati igre, i još dva sata sučeve nadoknade, završio je Rimski genocid, kako će nogometni udžbenici kasnije prozvati najveći poraz Rome u čitavoj njenoj povijesti. Germanska plemena, sastavljena od plaćenika iz svih krajeva svijeta, opet su sravnila Koloseum s travom.

Otac Stefano, poput svog sina, jedva je susprezao suze, ali mora biti uzor potomku – porazi su, čak i ovakvi, sastavni dio života. Uspio je nekako skupiti sve razbacane atome svoga tijela na jedno mjesto, i zapljeskati igračima voljenog kluba, usprkos ovakvoj sramoti. Cristian mu se pridružio, kao i čitava južna tribina Olimpijskog stadiona. Kao da je duh don Branka na trenutak nadletio Rim  - „treba slaviti kad netko umre“ – a Roma je te večeri, ne samo ispustila bodove, nego i dušu.

Navijači Giallorossa na kraju pljeska mislili su da se veća tragedija od ove uopće ne može dogoditi – čak i da sada doma nađu ženu s navijačem Lazia – što je to prema ovom katastrofalnom porazu Vučice od 7-1 u svom dvorištu?

Ali život je uvijek nepredvidiv, pa tako i te listopadske večeri u sutonu 2014. godine. Pola sata nakon utakmice, na širokoj rimskoj aveniji, Roma je primila osmi, i ujedno najteži gol te jeseni.

Stefano i Cristian automobilom su se vraćali kući supruzi i kćerci, ali zagrljaje i poljupce mami i sestri prije spavanja, nikad više neće dati. U djeliću sekunde, istom onom kratkom vremenskom razdoblju koji mijenja tijek utakmice, pridružili su se tužnom Agostinu di Bartolomeiju, koji je potop kluba čiji je bio kapetan, gledao s Curve Paradiso. Nikad nećemo saznati je li tata Stefano bio dekoncentriran u vožnji zbog velikog poraza Rome - i bi li danas njih dvoje bili među živima da je Gervinho zabio onaj zicer pri početku utakmice - ali vrijeme se ne može vratiti, pa da se taj prokleti 21. listopad izbriše iz povijesti Rima, kao jedan od najgorih dana u životu Vječnog grada, poput onoga kada je palo slavno Rimsko carstvo.

Uskoro je vijest o smrti tate i sina preplavila talijanske medije. Plakalo se od Trsta do Sicilije, a potom je tuga s Rominog juga, prešla granicu, i došla sve do Munchena. Navijači Bayerna više nisu bili sretni zbog sjajnog nastupa svoga kluba, već tužni zbog nesretne sudbine obične talijanske obitelji. Plakali su i bivši Romini igrači koji su se od navijača oprostili s gorčinom i ljutnjom, poput Mehdija Benatije ili Mirka Vučinića.

Eh, kako li je samo Mirkov sunarodnjak bio u krivu – ne da se nitko nije veselio zbog smrti tate i sina, već je cijeli Stari kontinent obuzela neopisiva tuga.

Ali samo jedan dan. Sutra ujutro, stvari su izgledale mnogo bolje – islandski bend Mum o tome procesu bi rekao 'Yesterday was dramatic, today is ok'. Odnekle se širom Čizme počeo pojavljivati nekakav ponos, možda na trenutke čak i sreća i veselje, iako nitko to neće priznati – uglavnom bile su to pozitivne emocije.

Roma je, poput Stefana, ili točnije rečeno zbog njega i mališana, skupila sve razbacane atome, uzdigla glavu od bolnog poraza i krenula dalje. Na utakmicu sa Sampdorijom istrčala je ponosna u majicama s posljednjom slikom Stefana i Cristiana prekrivši poznatu kvačicu na svojim dresovima. Rijetki su trenuci kad sponzori poput Nikea nisu u prvom planu, ali to je bio baš takav trenutak – moment kad Ono Nešto Više odnosi pobjedu nad Njegovim Visočanstvom Novcem, kojeg stvara izrabljivanje malih Cristiana u tvornicama diljem Dalekog istoka. Scenarij sa stadiona Luigi Ferraris u Genovi bio je gotovo utopistički: navijači protivničkih klubova zajedno plješću obitelji De Amicis – muškoj polovici, koja nije više s nama, i ženskoj koja je u potpunosti slomljena, ali i svim roditeljima i djeci diljem svijeta koji su nesretno izgubili najbliže – dok kamere televizija širokim lukom zaobilaze sve ono zbog čega se danas nogomet igra pod patronatom mafijaša iz UEFA-e i FIFA-e – novac, sponzore, Soraju, Nike, i tko ima veći bike.

U istom kolu scenarij su ponovili navijači Atalante, ali i mnogi drugi, no najluđe je tek slijedilo - tko je prije samo nekoliko dana mogao zamisliti da će navijači mrskog gradskog rivala Lazija transparentom odati počast ljudima s kojima su se do jučer na ulici pozdravljali noževima? Do tog transparenta se mislilo da je to nemoguće – Talijani su nadaleko poznati kao katastrofalni vojnici koji gube sve ratove – a legenda kaže da je to zato, jer navijači Rome i Lazia čak ni u vojsci Italije ne mogu biti na istoj strani.

Napadač Lazia, veliki gospodin Miroslav Klose, nakon što je zabio pobjednički gol za najveće Romine neprijatelje, intervju je odradio u majici sa slikom Stefana i Cristiana gdje predviđaju pobjedu Rome nad Bayernom od 2-0. Roma je od Bayerna doživjela najveći poraz u povijesti, ali Rimljani su toga dana upisali najveću pobjedu. Navijači Rome i Lazia, od budala koje se međusobno ubijaju i ne žene, ponovno su postali ljudi, osobe koje će mrskom protivničkom navijaču pružiti rame za plakanje, ako mu zatreba.

Smrt Stefana i Cristiana pokazala je da čovječja vrsta, koliko god izgledala da za nju nema spasa - bez obzira na boje voljenog kluba, vjeru, spol, politička uvjerenja i sve ostalo – može biti suosjećajna, što neminovno vodi do bolje sutrašnjice. Jer ako nemamo empatiju za druge, život nema smisla.

Zato je ova tužna priča u isto vrijeme, vesela i sretna. Stari prdonja don Branko Sbutega bio je u pravu – „treba plakati kad se netko rodi, i slaviti kad netko umre“ – jer život, kakav 'trenutno' poznajemo, samo je dio Života. Zašto onda ne bismo bili dobri jedni prema drugima.?

Eto, to je htio reći župnik iz Dobrote. Stoga, dobri ljudi, sretan vam Dan mrtvih!

Popularni Članci