Danas cijelo selo bruji kako je problema oduvijek bilo. Policija je u kući postala gotovo redovan gost, a drama se odvijala jako često. Sve su nadležne institucije bile upoznate s cijelim slučajem. Svi su sve znali pa je, na neki način, jako čudno povjerovati kako je uopće moglo doći do zvjerskog premlaćivanja 35-godišnje M.K., ukoliko su svi radili svoj posao. Ili je netko zakazao ne postupivši prema Zakonu ili hrvatski zakoni jednostavno dozvoljavaju da dolazi do ovakvih slučajeva.

Alkoholičar koji se nije liječio – i nikom ništa!

Nije navedeni I.K., suprug koji je do krvi pretukao svoju suprugu, izrezao ju i slomio joj dio kostiju, bio miran građanin koji je odjednom ‘pukao’ i odlučio napraviti to što je napravio. Dotični je to radio konstantno, doduše ne ovakvim intenzitetom, ali je ipak radio. Od institucija je poprilično teško dobiti bilo kakve službene informacije budući kako se sve one vode kao ‘profesionalna tajna’, no upravo bi se iz njih dalo zaključiti tko je dopustio dvije sramotne činjenice; prva da se nasilniku i najvjerojatnije ovisniku o alkoholu da prilika da ponovno pretuče svoju ženu, a druga da se njihovu malodobnu djecu dovodi u situaciju da svoju majku gledaju kako leži pretučena, u lokvi krvi. No, kako institucije ne daju svoje odgovore zbog ‘profesionalne tajne’, slučaj se može sagledati jedino iz ugla seoskih priča i prema riječima svjedoka.

Naime, mještani tvrde kako se sve znalo. Ženu je često tukao, a bio je i ovisnik o alkoholu. Čak je i njegova vlastita majka pojedinim lokalnim medijima ispričala kako je bio trijezan jedino onda kad bi se tek probudio. Kazala je i kako mu je nesretna supruga često kupovala alkohol samo zbog ‘mira u kući’. Međutim, majka je, između ostalog, kazala i kako se njen sin od alkohola nije liječio. Tu je potrebno instituacijama postaviti samo jedno kratko i jasno pitanje – zašto? Zašto se muškarac koji je tukao ženu i s kojima je živjelo još troje djece nije liječio od alkohola? Zašto je život jedne žene stavljen u opasnost, premda je cijela situacija bila poznata i insitucijama, i mještanima? Zašto su djeca morala vidjeti svoju majku kako leži u lokvi krvi i tko će odgovarati zbog te traume?

Zašto je ona morala napustiti dom?

Slijedom seoskih govorkanja, policija je privodila muškarca koji je bio sankcioniran zbog svog nasilja. Reagirala je i socijalna skrb koja je navodno jedno vrijeme čak i oduzela djecu roditeljima budući kako takva sredina nije zdrava za njih. Žena je upućena u Sigurnu kuću u Zagrebu gdje je zbrinuta i gdje se, navodno, oporavila od maltretiranja i zlostavljanja od strane svoga supruga. Mještani tvrde kako se nakon nekoliko mjeseci provedenih u Zagrebu žena svojevoljno vratila nasilniku. Nitko ne može pretpostaviti zašto. Možda joj je, kao i veliki dio nasilnika, obećao kako ‘neće više nikada’, a možda se žena, baš kao i veliki dio žrtava, vratila svome mužu, vjerojatno u uvjerenju kako će se stvari promijeniti ili možda zbog tipičnog profila žrtve koja se uvijek vraća svome nasilniku.

Što god od toga bio razlog, žena je svojim navodnim svojevoljnim vraćanjem nasilniku pod krov u opasnost stavila svoj život, ali i život svoje djece. No, bilo svojevoljno ili ne, na to ju je prisilila upravo Država. Naime, upravo je Država, zbog nedostatka ideja, a vjerojatno i volje i želje da u određene institucije smjesti nasilnike, uvela praksu prema kojoj zlostavljane žene bježe u skloništa iz svojih domova. Nasilnika je nekoliko puta privela policija nakon čega je pušten svojoj kući kako bi ponovno vršio nasilje nad svojom obitelji; fizičko nad suprugom, a psihičko nad djecom koja su očito svjedočila navedenim incidentima.

Žene koje moraju u sklonište su, zahvaljujući Državi, na listama čekanja

U Hrvatskoj je otvoreno nekoliko domova, kuća i skloništa za zlostavljene žene. U navedene objekte žene bježe iz svojih domova kako bi pobjegle od svog tiranina. Tako je bilo i u ovom slučaju. Žena je pobjegla iz svog doma u Zagreb kako bi se spasila od zlostavljača. On je, za to vrijeme, bio u svom domu, alkoholizirao se i živio kao svaki slobodni građanin Hrvatske. Sasvim je nebitno je li se vratila svojevoljno ili ne. Ionako bi to morala napraviti nakon osam mjeseci, što je obično najdulji rok boravka u sigurnoj kući u Hrvatskoj. Poanta je da se ona IMALA PRAVO vratiti u svoj dom, a ne bježati iz njega jer ju netko tuče, samo zato što je Država omogućila praksu prema kojoj žrtva bježi iz svog doma dok zlostavljač u njemu mirno živi.

I upravo zbog takve Države, sigurne kuće postale su posljednje utočište zlostavljenih žena. U Hrvatskoj njihov je boravak u kućama većinom omogućen u razdoblju od četiri do osam mjeseci. Nakon toga žene se obično vraćaju svojim domovima jer nemaju gdje otići. Problem sigurnih kuća je i velika navala pa se u nekima od njih žene nalaze na listama čekanja. U inozemstvu je to nešto malo drugačije. Žena u skloništu može provesti do četiri mjeseca, no postoje brojni drugi mehanizmi koji zaštićuju zlostavljenu ženu. U Hrvatskoj se donekle razvija praksa da se zlostavljene žene nakon boravka u skloništu sprijateljuju te zajednički iznajmljuju stanove za boravak kako bi smanjile troškove. No, još se jednom postavlja pitanje – zašto bi ona uopće morala napustiti svoj dom?

Što su napravile institucije?

Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, postoje brojne mjere koje služe u borbi protiv istog. U njemu stoji kako sve nadležne institucije po navedenom pitanju moraju postupiti hitno. Zaštitne mjere odnose se na obavezni psihosocijalni tretman, zabranu približavanja žrtvi nasilja u obitelji, udaljenje iz kuće ili stana, obavezno liječenje od ovisnosti, oduzimanje predmeta koji je namijenjen ili upotrebljen u počinjenju prekršaja.

S druge strane, u Župi dubrovačkoj se dogodio slučaj prema kojem je pretučena žena, s posjekotinama, lomovima kostiju i teškim ozljedama i to od strane neliječenog alkoholičara, što se dogodilo u njihovom domu. Tko je tu zakazao i tko nije postupio zakonski?

Pa što i ako je kurva?

Majka zlostavljača medijima je prepričala kako je i nju, ali i zlostavljanu suprugu često nazivao kurvama. Iako se većina ljudi zgraža, na portalima se da pročitati kako ga je ‘sigurno varala’, kako ‘nije bila naše vjere’ i kako ‘se kurvala’. Jedino je što se točno zna jest to da je žena radila i donosila prihode obitelji dok je njen muž stajao doma i alkoholizirao se, vjerojatno od njenih novaca. Teško je uopće povjerovati kako i danas živimo u društvu u kojem pojedinci smatraju kako jedna žena može ‘zaslužiti batine’. Izgleda da se ipak nismo odmaknuli puno od vremena dok se još smatralo kako se ‘nasilje u obitelji ne prijavljuje institucijama jer je to njihova privatna stvar’ ili kako je ‘malo dobila po zubima. Pa što, muž joj je!’

Činjenica je kako nijedna žena na ovom svijetu, ali nijedan muškarac, i općenito nijedno biće na ovom svijetu ne zaslužuje batine, slomljenu čeljust, otkidan nos pogotovo ne od strane svog partnera. Nije ih zaslužila ova žena, nije ih zaslužila časna sestra koja je usred Sarajeva pretučena prije dvije godine, a nije ih zaslužila ni porno glumica Christy Mack koju je njen dečko, inače MMA borac, prije nekoliko dana unakazio udarcima. Dragi Hrvati koji ostavljate sramotne komentare i smatrate kako je netko zaslužio batine jer je ‘kurva, muslimanka,Srpkinja ili porno glumica’, sjetite se kako je to danas bila nesretna M.K., a sutra bi vrlo lako mogla biti vaša majka, sestra ili kćer. Zato, ‘manite se ćorava posla’ i Bibliju u ruku. Ukoliko između vas i vaše supruge ne ide, postoji rastava. Sve je bolje od kršenja 5. Božje zapovijedi koja kaže ‘Ne ubij!’. A svaki put kad podignete ruku na svoju suprugu, osim što ste ‘ubili Boga u njoj’, ubili ste komadić njenog dostojanstva, duše i samopouzdanja. Na kraju krajeva, ubili ste i muškarca u sebi.