Naša Katica za sve bi nakon što je napravio dar mar u Gradu, proglasio Dubrovačke ljetne igre zauvijek zatvorenim i minulim festivalom. Taj dojučerašnji intendant inzistira na mraku i zatvaranju onoga tko ne diše poput njega, baš u maniri našeg prvog predsjednika kojem je režirao vojnu paradu, koju je kitio kartonskim raketama i starim željezom, svijetu pokazujući kako se obrambeni ratovi uglavnom vode pokazivanjem zubi, ovih krnjih naravno.

Odgovarajući Jutarnjem listu na pitanje što bi Igre trebale biti: nacionalni ili internacionalni kulturni izlog, Dolenčić odgovara kako bi trebale biti i jedno i drugo, ali da je to nemoguće u OVOM gradu-kafiću te opisuje kako je razlog nedovođenja predstava iz Europe u tome jer se iz gostionica šire neugodni mirisi, a da se objekti ne žele zatvoriti na koji sat.

Točka na I u razlozima odlaska iz Dubrovnika Dolenčiću su bili neki pijani primitivci koji se deru iz druge ulice. Poznavatelji prilika i posjetitelji okolnih dubrovačkih kafića svjedoče kako je upravo Dolenčić znao biti pijani primitivac koji se u kasne noćne sate nije žalio što su ugostiteljski objekti otvoreni, dapače bio je čest gost i konzument njihovih roba.

Suživot Festivala i Grada je itekako moguć, a moguć je upravo iz razloga što gosti u Dubrovnik ne dolaze radi Igara, osim ovih političkih guzonja koji se sjete Dubrovnika u srpnju i više nikad u toku godine, nego dolaze radi Grada. Kada dođu u Dubrovnik onda traže sadržaj, traže predstave, restorane, kafiće, kockarnice, možda traže kurvu, ali to se Krešimira Dolenčića ne tiče. Nije ovo 1995. godina, Dubrovnikom i Hrvatskom više ne vladaju oni koji su ga uzeli da im radi jarunske parade.

Dolenčić bi za svoje predstave želio komornu atmosferu, ali ga s Mirogoja još nitko nije zvao. Jedino tamo, gdje nema živog čovjeka može postići mir i sklad kakav mu je nužan u besprijekornom radu.

I sami, na kraju krajeva moramo shvatiti Dolenčića. On je u životu radio samo najbolje stvari, mega-kulturne događaje, baš poput spomenute jarunske parade, koja je imala više kiča nego bilo koja gej parada proteklih godina, ili pak vrh svih kulturnih događaja u Hrvatskoj, organizacija stotinu godina Građanskog nogometnog kluba Dinamo. Smijuriju svih smijurija režirao je upravo Krešo Dolenčić na ponos svog životopisa i budućih naraštaja obitelji Dolenčić. Neka nam poživi toliko dugo da i 2045. režira stvarnih sto godina Dinama.

Dvije godine ljetovanja u Dubrovniku su mu izgleda bile dovoljne. Teško je predavati na akademiji, režirati desetak predstava u Zagrebu te biti intendant u Dubrovniku. S druge strane teško je odbiti besplatno ljetovanje u Dubrovniku, desetak tisuća kuna intendantske plaće, apartman, automobil s vozačem.

Nikako nije samo jasno odakle novac Igrama. Da to nije od onih smrdljivih objekata koji uplaćuju u državni i gradski proračun , a Dolenčiću su do sada smetali dok je radio probe? Ili su novci možda dolazili i od onih ljudi što su prespavali pola Dunda Maroja? Tko su oni da kritiziraju takvog stručnjaka?

Da je Franjo živ, ne bi to tako bilo. Ne bi neka gore ministrica mogla raditi protiv Kreša jer bi vrlo vjerojatno Krešo bio ministar.

Grad se također ponaša kao da ga DLJI ne interesiraju. Nitko se nije pojavio na sastanku festivalskog vijeća. Eto koliko ih interesiraju Igre.

Sve u svemu, Dubrovačke zimske igre su i dalje otvorene. Nema ih tko zatvoriti.

Neka izađu!