iste te vođe. Slijepi i zaslepili bi druge da idu za njima. Mi glumci smo nešto drugo. Nepretenciozni smo da se nametnemo kao vođe. Kao što te pretenzije imaju redatelji, pjesnici, pisci, svećenici ...

Scena iz filma: Tko to tamo peva

Zašto su naši intelektualci bili retrogradni, pa ih je tamo s početkom raspada Jugoslavije zanimala nacija, a ne ulazak u EU?

- Zato što su iz opanaka ušli u cipele. Obrazovani divljaci. To je najgore. Ne mislim ništa ružno o seljacima, ali mislim o seljaku-intelektualcu. Pamtim kada je u mojoj rodnoj kući postavljan drveni pod. To je jedna svijest, potreba, od sebe i od svijeta, prirode, sasvim svedena na najminimalnije potrebe. Ali, bilo je onih koji su tada govorili: "Što će mi drveni pod? Pa moji su tisućama godina živjeli na zemljanim podovima s otvorenim krovom i tako sušili meso. To ima svoje tehnološke prednosti. Što će meni drveni pod? Što će mi strop i kako ću sušim meso? Pedesetih godina ja sam bio svjedok kad je otac strugao sa stričevima i pravili su sve to. I sada isti ti ljudi postaju evropejci a ovi drugi mrze Ameriku koja tobože nema povijest a mi je imamo. Koju povijest? Koju povijest su imali ti seljaci kod Nikšića, Trebinja, u središnjoj Bosni koji su živjeli tako tisuću godina. I odjednom došla struja, voda, asfalt, automobili, i oni su izdali sve svoje zbog toga. Sad se vraćaju u prošlost, u svoje ruralno, fundamentalno, primitivno ... I onda nastaje zbrka, a ovi najobrazovaniji imaju najviše načina da to formuliraju, racionaliziraju i spakiraju i sebi i drugima. Često sam imao slučaj sa jako pametnim ali netalentovanim studentima glume i vidio kako oni znaju da upakuju svoju nemoć i da objasne zašto to sve tako biva. Kažu: "A zašto je ovaj koji je toliko manje inteligentan od mene sjajan glumac? Zato što se uvlači, a ja se nisam promijenio od kad sam se upisao na Akademiju ". Pa čovječe, što si radio ako se nisi promijenio? Upisao si fakultet da se promijeniš. Ali to pakiranje izgleda fantastično i dobro mu dođe.

U doba Jugoslavije osjećali smo nadmoć u odnosu na istočnoeuropski lager a onda nas kulturne i intelektualne elite nisu odvele tamo gdje je cijeli taj Istok pohrlio, nego unatrag?

- Nedavno sam imao prepisku s rođakom iz Norveške. Počinje njegovo pismo sa "Pomoz Bog strikane". Mislim se, kakva Norveška i kakav "pomoz Bog". On je tamo godinama i osnovali su društvo za zaštitu srpskih jezika i kulture. Odgovorim mu: "Pa ne misliš da ćete ga vi braniti tamo u Norveškoj, uostalom šta ti znaš što je srpski kultura"? Kaže mi rođak da su ih Norvežani svesrdno podržali. Kažem mu: "Pa naravno da su vas podržali. Hoće da vas skupe i da vas imaju pod kontrolom, jer vi ste za njih ista potencijalna teroristička opasnost kao ekstremni muslimani ".Ozlojeđeni, izgubili rat, nikako da se uklope u tu kulturu. Što god im daš, oni hoće svoje, pa svoje.Kažem mu: "Je l 'imaš posao? Radi ga. Djecu napravi da budu Norvežani ". Ali ta djeca su već sad Norvežani i sretni su zbog toga. Ti zamišljaš da su oni nesretni zbog toga, ali nisu uopće. Što bi bili.Žive u kulturi, standardu i sad treba da kukaju za zemljanim podom.

Rat u Hrvatskoj, Vukovar. Foto: Profimedia / Corbis

Da li ste maštali da igrate vani, da li ste intenzivnije maštali o odlasku u inozemstvu tijekom rata u Bosni?

- Mi glumci smo vezani za jezik. Konkurisali smo, mislim na moju obitelj, 1992. ili 1993. u kanadskoj ambasadi. Htjeli smo biti primljeni kao izbjeglice, ali bio sam iskren. Napisao sam da sam profesor, član Ateljea 212, da mi žena radi a sin studira. Odgovorili su da je sve to u redu, da nas primaju, ali ne mogu nas prihvate kao izbjeglice i džabe već da uplatimo nekoliko tisuća dolara i dođemo standardno. A mi tada nismo imali u džepu više od dvadeset dolara i odustali smo.

Među njima i oni koje ste najviše glumili - poštari.

- Zanimljivo da je čovjek koji me je mobilizirao, točnije jedan od te trojice, bio poštanski službenik, koji me je molio da ga uzmem uza se da me voda po Grbavici jer odlično poznaje teren. Da mi bude, kao Vladimiru Nazoru u partizanima - vodič . Kada je došao da me mobilizira, izgledao mi je kao crni vrag. Ali on to nije bio, već običan poštanski službenik natjeran u sve to. Mali bezazleni čovjek, ja sam takve često igrao u filmu i na televiziji. Najčešće su se zvali Milan, Milanko ili su imali neko slično umiljato ime. Obični mali ljudi običnih zanimanja. Ali ima i druga strana. Dragoš Kalajić je imao jednu svoju rečenicu u reportaži kada je opisivao idealnog srpska borca. On ga vidi iz svoje donje vizure, fašističke, i opisuje njegova široka ramena, prsa, kovrčavu kosu ... Kaže Kalajić za ovog idealnog srpske borca: "Njega je ovaj rat spasio banalnosti molerske profesije". Eto, u mnogim sudbinama je i to. Rat koji nekog spašava njegove banalnosti i koji odlučuje o životu i smrti.Dobivaju božanske prerogative. Ne može se o ljudima suditi generalno, već samo osobno.

Foto: Wikipedia / National Portrait Gallery, London

A veliki šekspirolog Nikola Koljević je bio s one strane brda, sa srpske snagama i kao ministar u Vladi Republike Srpske ...

- Veliki šekspirolog koji Shakespearea nije znao pročita. Nije znao pročita: "Sad kad tražiš svoju funtu mesa i inzistiraš na tome. To ti naš zakon omogućuje. I mi ti naređujemo da je uzmeš, ali nigdje u ugovoru ne stoji da smiješ zbog toga proliti i jednu kap krvi. Proliješ li - visićeš ". Drugim riječima, Srbine, Hrvatu, Muslimanu, imaš pravo na svoj ​​dio Bosne, na svoju funtu mesa Bosne, uzmi je, naređujem ti, Koljeviću, da je uzmeš, ali proliješ li jednu kap krvi, visićeš. To je najgora dilema pred koju stave Shakespeareovog Šajloka. Inzistirao si, uzmi. Ko što mi je jedan prijatelj rekao - sve može, razmjena naroda, humano preseljenje, ali po koju cijenu. Neka pitaju Indiju i Pakistan - dva milijuna izgubljenih života . Oni dva milijuna mi 200.000. Nijedna ideja, vjera, nacija ne vrijedi jedne dječje suze, što bi rekao Dostojevski. To Koljević nije znao da pročita.

Dakle vaš različito tumačenje Shakespearea u skloništu, prije mobiliziranja, i Nikole Kojlevića, u miru velikog sekspirolog...

- Tko zna što je on čitao u Shakespeareu. Možda je prebrojavao stihove. Ja sam Koljevića doveo na fakultet u Sarajevu. Doktorirao je u Americi. Djelovao je kao divan čovjek. Sjećam se, moj sin Marko i ja u Neumu na ljetovanju osamdesetih. Imali smo tamo prikolicu i boravili cijelo ljeto. Jednom prilikom, idemo stazom, na jednom mjestu uzak trotoar i neki čovjek i žena se spustiše dolje da bi nas propustili. Pogledam dolje kad ono Nikola Koljević. Pitam ga: "Profesore, kako ste? Da li ste u hotele "? A on mi odgovori: "Ma ne, otkud profesoru u mirovini pare za hotel. Tu smo kod prijatelja ". Rastanemo se i kažem Marku: "J .... ti zemlju kad profesor sveučilišta ne može sebi i ženi platiti hotel na nekoliko dana ". Nakon par godina Nikola Koljević je postao čovjek koga sam tijekom rata u Bosni zamolio da me pusti da odem iz Sarajeva u Beograd, a on me grubo primio.

Gorcila stiže u srpsku kina! (FOTO) (VIDEO)

(Telegraf.rs / HINA )