Ima tome već 2500 godina otkako je stari Heraklit izrekao legendarnu, neporecivu misao: „Sve teče, sve je u kretanju, nema nepromjenjivog bitka.“

Većini filozofa, uključujući i velikog Renea Descartesa, nove generacije mislioca zajedno s novim zaključcima rušile su postojeće teorije – mnogi se danas ne slažu s Descarteovim 'Mislim, dakle Jesam', jer smatraju da Um misli, a da Duša jest, a ne da to dolazi u paketu poput vikend akcije – ali Heraklitovu tvrdnju nitko i nikad, u svih ovih dvadeset pet stoljeća, nije ni pokušao osporiti.

A zašto i bi, kad je ona istinita, koliko je i jednostavna – sve teče, sve se mijenja, nema nepromjenjivog bitka. Čovjek se, primjerice, rodi kao beba, pa je mlad, pa stari, pa naposljetku umire. Isto tako, većina ljudi u mladosti je lijepa, a poslije se poružni, doduše ima i onih koji su u mladosti gadni kao ponoć – poput basista Pink Floyda Rogera Watersa – a kako stare, sve su ljepši i šarmantniji. Međutim, bilo da proces ide u ovu ili onu stranu, on je, kako je prvi primijetio Heraklit, u stalnom kretanju i neprestanoj mijeni.

Ovo kretanje se odnosi i na psihu svakog čovjeka. Nitko nije u potpunosti ni crn, ni bijel, a te crte u čovječjem karakteru mijenjaju se tijekom čitavog života. Vjerojatno je i Hitler, iako je teško povjerovati, posjedovao milimetar ljudskosti – možda je noćima tiješio svih šestero Goebblesove djece kad ne bi mogli spavati zbog vriske Židova tijekom deportacije.

Sad ćete reći 'A što je s Isusom, on nije imao nikakve crne karakteristike?' Kao što ne znamo je li Hitler imao dobrotu u sebi, tako ne znamo ni je li Isus čitav svoj život bio onakav kakav ga znamo iz Biblije. Na kraju krajeva, što je radio do 30. godine, o čemu nema nikakvih zapisa? Možda je upadao u depresivna stanja, prije nego li je postao to što jest. Slično je i s istočnim Isusom – Budom. Da bi pronašao Istinu, Buda je napustio ženu i malo dijete – mnogi će to okarakterizirati kao nešto što nije za pohvalu.

Bez obzira što je Hitler umro potpuno crn, a Isus i Buda potpuno bijeli, shvatili ste bitak ove priče – sve teče, sve se mijenja, sve je u kretanju, ništa na ovom svijetu nije uvijek ni potpuno crno, ni potpuno bijelo.

Ništa, osim – Juventusa.

Ne samo da njegov dres dokazuje tu tvrdnju, nego i njegova cjelokupna povijest, njegov Život. Samo Juventusovo rođenje već je totalni paradoks – ugledao je svijetlo života na dan kada se diljem svijeta slave mrtvi – 1. studenoga 1897. godine.

Juventusova majka, vidjevši da joj je sin zdravo i muško dijete, dala mu je ime Juventus – što na latinskom znači mlad – ali ne samo da muškog mladića iz Torina, nitko nikad nije zvao Mladost, već ga čitav život zovu Stara Dama što je novi, još luđi apsurd. Juve se ustvari rodio star i mrtav.

Sve teče, sve se mijenja –  govorio je Heraklit - rodiš se, pa si juventus, pa postaneš vecchia signora, a naposljetku umreš – međutim Juventus se rodi, i odmah je Stara Dama, i kao takav ne stari, ne mijenja se...

No, to je tek manji dio jedinstvenog fenomena na planeti Zemlja – koji prkosi svim zakonima fizike i nepogrešivoj istini starog grčkog navijača Olympiakosa – a čiji misterij ne može riješiti nijedan svjetski znanstvenik.

Juventus je, naime jedina stvar na svijetu koja se ne mijenja, i ne teče – čista, nepromjenjiva konstanta – koja nije ni crna, ni bijela, već crno-bijela.

Naime, UVIJEK pobjeđuju 1-0, ili 2-1, UVIJEK će postati prvaci Italije, i ZAUVIJEK će suci suditi za njih. Doduše, 2006. godine su uhvaćeni u namještanju utakmica i izbačeni u Serie B, ali i tamo su odmah pobijedili, vratili se u najveći talijanski rang, i nastavili tamo gdje su stali – osvajati trofeje uz pomoć sudaca.

U samo jednu utakmicu – onu koju je Juventus ovog vikenda odigrao protiv Rome – može stati presjek cjelokupne historije slavnog talijanskog kluba. Pobijedili su Žuto-crvene iz Rima rezultatom 3-2, i pri tom zabili sva tri gola na neregularan način. Štoviše drugi gol koji su zabili dvostruko je nevaljao. Sudac, pardon kradljivac, Gianluca Rocchi produžio je prvo poluvrijeme za jednu minutu, u kojoj su se igrači obje momčadi dodavali i čekali odlazak u svlačionicu. No, nakon što je ta minuta istekla, iako nije bilo nikakve potrebe za nadoknadom sučeve nadoknade, Rocchi je pustio Juventusu napad koji je završio startom Pjanića na Pogbi. Sudac se nije dvoumio, pokazao je na bijelu točku, iako snimka jasno pokazuje da, čak i ako se prekršaj dogodio, da se zbio izvan kaznenog prostora.

No Rocchiju i svim ostalim sucima-juventinima je potpuno svejedno gdje se faul dogodi – u šesnaestercu ili na parkiralištu oko stadiona – oni će uvijek rukom pokazati na 11 metara kako se Juventus ne bi previše mučio oko postizanja bitka, pardon zgoditka.

Postoji jedna legenda koju pričaju stanovnici Firenze – odakle je Rocchi – da kad gleda vijesti RAI-ja, i vidi vojnike ISIL-a kako otkidaju glave taocima, on istog trena zapišti u zviždaljku i pokaže rukom u smjeru bijele točke na Stadio Juventus u Torinu. Također, prepričava se po Ponte Vecchiju da je jednog zgodom bio na tržnici sa svojom starom majkom, i da se ona poskliznula na koru od banane pred nekim štandom, a da je Rocchi odmah izvadio crveni karton i pokazao ga crncu koji je tamo prodavao dres Rome s brojem 10 i natpisom Totti, smatrajući da je napravio faul nad vecchijom signorom.

Zašto je takva ljubav sudaca prema Juventusu, nitko normalan ne može dokučit. Netko će reći da je to bar logično – Juventus plaća suce i oni sude u njegovu korist. Možda to jest tako, ali zašto onda Roma, Fiorentina ili Napoli ne bi iskeširali još veću svotu i podmitili rocchije u svoju korist?

Kako bilo da bilo, tijekom svojih 117 godina starosti, Juventus je razvio revolucionarnu taktiku 3-5-2-3 – s tri suca u napadu – koja se pokazala najboljom u povijesti. Mnogi su veliki treneri smišljali razne novotarije – Cruyff je izmislio tika-taku, Van Gaal atomski nogomet, Helenio Herrera catenaccio, Spalletti igru bez napadača... – ali sve su te taktike doživjele promjene, modifikacije, a često su prestajale biti uspješne. Samo jedna nikada nije:  ona Juventusova s glavnim sucem kao glavnim napadačem, i pomoćnicima na krilima.

Ta je taktika nepromjenjiva konstanta, kako prije mnogo desetljeća, tako i danas. Nepromjenjivi bitak, kao nepromjenjivi ukradeni zgoditak. Sudac ga je ukrao, i gotovo. Može se Totti žaliti do sljedećeg ISIL-ovog smaknuća, ali ništa se neće promijeniti.

Sve stoji, ništa se ne mijenja, nema nepromjenjivog zgoditka – igra Juventusa je dosadna, igrači samo stoje, trener ništa ne mijenja, ali uz pomoć sudaca uvijek dođu do bitka zvanog scudetto.

Tako na majicama, malo po malo, krađa po krađa, i već imaju tri žute zvjezdice, ali Rocchi i kompanjoni ne žele tu zaustaviti torinski klub. Dok god Zebre poviše crno-bijelog grba ne budu imali više žutih zvjezdica od zastave Europske unije – odnosno 130 naslova talijanskog prvaka - neće mu prestati pomagati.

Eh, kako je stari nogometni taktičar Helenio Herrera Heraklit pogriješio prije dvije i pol tisuće godina kada je zaključio da zbog stalne promijene Sunčeva sustava čak i neki provincijski klubovi poput Rome ponekad mogu osvojiti prvenstvo.

Kako vidimo na primjeru Juventusa – kluba koji ne samo da ne može izgubiti prvenstvo, već čitavu prošlu i ovu sezonu na svom stadionu nije izgubio niti bodić -  starogrčka teorija doživjela je potpuni kolaps. Veliki firentinski filozof Gianluca Rocchi – financiran od svojih mecena, obitelji Medici, Agnelli, kako li se već zovu – srušio je pomoću nepromjenjivog Juventusovog zgoditka najstariju svjetsku Istinu koja se tiče bitka.

-Bitak jest, nebitak nije. Zgoditak Juventusa jest, nebitno što nije – napisao je na kraju svoje doktorske disertacije, netom prije nove tvrdnje koja će zauvijek izbaciti starog Heraklita iz povijesti filozofije i zauvijek srušiti jedinu Istinu za koju nitko nije smatrao da će ikad biti pobijena  - ni Tesla, ni Enstein, ni Descartes, ni svi ostali.

-Mislim, dakle da će Juventus biti prvak!

I tako sljedećih -  točno sto godina –  sve dok Stara Dama ne postane europska institucija s najvećim brojem žutih zvjezdica na grbu i zastavi.