Primio ju je na prsa tolikom elagancijom, da su nogometni hetereseksualci diljem svijeta dobili erekciju, potom ju je pustio da slobodno pada, a nekoliko trenutaka prije nego što će dodirnuti travu stadiona Maracane, vanjskim ju je djelom kopačke zarezao, a lopta se katapultirala prema urugvajskim vratima - potom je liznula prečku kao da degustira novi sladoled, a naposljetku se zakoprcala u mreži. Fernando Muslera je izbuljio oči u čudu, ali i da su skupa s njim na vratima Urugvaja bili Manuel Neuer, Oliver Kahn i Mauro Ravnić, ništa ne bi mogli.

Hetereseksualci su svršili na majstoriju Jamesa Rodrigueza, čovjeka koji je uz Arjena Robbena i Lionela Messija obilježio dosadašnji tijek Svjetskog prvenstva. I dok se za Messija i Robbena očekivalo da nose svoje momčadi, za Kolumbiju se mislilo da bez Radamela Falcaa zvanog El Tigre, nema nikakvog svemirskog zakona koji bi im omogućio da ostave trag u Brazilu.

Ali stvarni život, za razliku od reklama Ožujskog, često je nepredvidiv, pa je tako Kolumbija ušla u četvrfinale Mundija po prvi put u svojoj povijesti, gdje će pokušati iznenaditi Brazil, suce i čelnike FIFA-e.

James Rodriguez postao je legitimni nasljednik Bijelog Gullita, a momčad koju predvodi, službeno je inaguirana u najbolju generacije Kolumbije, moćniju čak i od one s imenima Valderrame, Asprille i Rincona.

Ali ovo nije priča o Jamesu Rodriguezu i današnjoj Kolumbiji, ovo je storija o kolumbijskom nogometu devedesetih. Sigurno se pitate čemu sad to, kad je ova današnja generacija bolja.

Da, u rezultatskom smislu, ali ne u nogometnom -  znači umjetničkom - onom zbog kojeg heteroseksualcii diljem svijeta imaju erekcije i ejakulacije na vruće poteze mužjaka s terena.

Potez Jamesa Rodrigueza svakako je majstorski, možda čak i za neku izložbu u Bogoti, ali nedostaje mu ono nešto božanstveno, ono nešto nadnaravno – ili ako baš hoćete, ludo - kako bi postalo vječno remek-djelo.

Nedostaje mu Ono što je radio nekadašnji golman njegove države, veliki genije Rene Descartes Higuita, koji je svojom filozofijom estetike dokazao da se Smisao nogometa krije u krilatici 'Lud sam, dakle jesam', zbog čega je pomalo zaboravljeni kolumbijski filozof i ušao u nogometne udžbenike pod nadimkom El Loco.

Koja je ustvari definicija tog Smisla nogometa? Prema Higuitinoj filozofiji, vrlo je jednostavna. Nogomet se ne igra kako bi pobijedio, već kako bi zabavio publiku vicevima u igri. Naravno, krajnji rezultat je važan, ali ide tek nakon zabave.

Sljedbenici Higuitine filozofije, poput legendarnog napadača Partizana i Zvezde Milka Đurovskog, ovako je opisuju:“Driblam ja njega na krilu, on pao, a publika u deliriju. Naravno da neću sad prema golu, već ću ga pričekati da se digne, pa ga pokušat opet povaljat. On se dignuo, ja ga opet složio na zemlju, a publika skandira moje ime. I tako tri puta. E to su trenuci zbog kojih se nogomet igra“.

Đurovskom, znači, nije bilo važno postizanje gola, već zabavljanje publike. Takav stav doveo je do toga da je rijetko upisivao reprezentativne nastupe (čak ni dvoznamenkasti broj). Naime, većini svjetskih trenera, ako ne i svima,  gadi se filozofija Renea Higuite i strašno je preziru. Navodno je Jose Mourinho osnovao tajnu masonsku ložu zvanu Slobodni udarci zidara, kojima je cilj istrijebljenje Higuitinih sljedbenika iz nogometa.

Malo je poznato da je i veliki, neponovljivi, Ronaldo de Assis Moreira zvani Ronaldinho bio sljedbenik Renea Higuite prakticiravši učenje 'Lud sam, dakle Jesam'. Ronaldinho je, sjećate se, jedno vrijeme umjesto asistencija i golova, na stadionu Nou Camp prodavao sombrera protivničkim igračima – prebacivao ih je loptom poviše glave s jedne na drugu stranu, i tako sve dok im se nije zamatralo, i dok ih liječnička ekipa nije udaljila s terena – ali treneru Josepu Guardioli, inače članu Mourinhove masonske lože, nogometna filozofija, gdje zajebaješ protivničke igrače na oduševljenje publike umjesto da ideš okomito prema golu i ispunjavaš obrambene zadatke, nije svidjela, pa kad je preuzeo Barcelonu 2008., prvo što je napravio bila je njegova prodaja.

Ronaldinho se na prodaju nije ljutio, jer je sombrera mogao prodavati i na San Siru. Ali tamo ga je dočekao novi Mourinhov mason – trener Milana Massimiliano Allegri. Zabranio je Ronaldinhu prodaju sombrera na terenu, i smjestio ga na klupu.

Ronaldinhove trgovačke sposobnosti – uz sombrera, često je protivničkim igračima prodavao i ćevape – nisu cijenili ni Mourinhovi sljedbenici Carlos Dunga i Felipe Scolari koji ga nisu vodili na Svjetski sajam nogometa 2010. i 2014. smatravši da na sajmu nema mjesta za trgovce, već fizičke radnike poput Luiz Gustava ili Filipe Mela.

Bilo je još mnogo sljedbenika Higuitine filozofije – za Francesca Tottija se tako govori da je više puta loptu odigrao petom, nego prednjim dijelom kopačke što je također rezultiralo neodlaskom na Mundijal 2010 i 2014. – ali s vremenom Slobodni udarci zidara su ih gotovo u potpunosti istrijebili, ostavivši ih bez početnog sastava i trofeja, pa neka svoju filozofiju prodavaju na parkiralištima trgovačkih centara, a ne na klupskom prvenstvu Europe – Ligi marketinških prvaka.

No, što je radio onaj najluđi među njima? Sva raskoš nogometne filozofije Renea Descartesa Higuite 'Lud sam, dakle Jesam', pokazana je svijetu na Wembleyu 6. rujna 1995., u prijateljskoj utakmici Engleske i Kolumbije, kada je udarac Jamiea Redknappa s vrha šesnaesterca, Higuita obranio repom škorpiona, dokazavši iznova da je Darwin bio u pravu.

Sad ćete reći, 'jebeš ti njegovu nogometnu filozofiju na prijateljskim utakmicama', ali čekajte, strpite se malo. Samo pet godina prije, Higuita je cijelom svijetu predstavio svoju knjigu ludorija, na Mundijalu u Italiji.

Na tom je Svjetskom prvenstvu golman – pazite golman – Kolumbije izdriblao više protivničkih igrača nego Mandžukić, Olić i Jelavić zajedno u čitavoj karijeri. U utakmici protiv Jugoslavije, Davor Jozić napucao je daleku loptu prema kolumbijskom golu, Darko Pančev se sjurio, ali Higuita je izletio iz šesnaesterca, štopao loptu prsima i prodao lažnjak zabezeknutom Makedoncu. Na toj je utakmicu Higuita driblao i Safeta Sušića, i Dragana Stojkovića Piksija, i Zlatka Vujovića – a stigao je obraniti i penal Faruku Hadžibegiću - jedino koga sigurno ne bi nasamario je Milko Đurovski da je bio u sastavu, jer bi mu ovaj pljeskao, ali njega Ivica Osim nije vodio, jer je bio – Higuitin sljedbenik.

Lako što je Higuita na tom Mundijalu driblao Jugoslavene i branio im penale prije nego što mu je Davor Jozić zabio nebranjeni gol pod prečku, ali napraviti smiješnom najveću generaciju Nijemaca u povijesti – Illgner, Reuter, Brehme, Buchwald, Augenthaler, Koehler, Littbarski, Hassler, Voeller, Matthaeus i Klinsmann – koja je i osvojila to prvenstvo, zaista se nitko ne može pohvaliti.

Izlazio je Higuita s gola, bacao driblinzima u očaj igrače Njemačke, da je Voeller na kraju toliko poludio što ga dribla golman, da ga je ružnim startom sravnio sa zemljom.

Onda je došla nokaut faza, a Higuita je završio s pisanjem prvih stranica svoje luđačke karijere na  - sigurno ne slučajno - napuljskom San Paolu, mitskom mjestu na kojemu se četiri godine prije ukazao Bog, potpisavši ugovor za Napoli.

Igrala se osmina-finala Mundijala u Italiji, a borili su se Kolumbija i Kamerun. Utakmica je ušla u produžetke, a legendarni Roger Milla zabio je za 1-0. Higuitu to nimalo ne smeta. I dalje izlazi s vrata, i dribla protivničke igrače, bez obzira što Kolumbija  ne igra prijateljsku utakmicu protiv Engleske, već najvažniju utakmicu u povijesti, jer nikad nije bila u četvrfinalu – i pri tom gubi.

Nakon što je tijekom Operacije Italija, sve bitke završio pobjedom, u Napulju ga je pogodio zalutali metak i on je pao u revolucionarnoj borbi vraćanja nogometa publici, a ne pobjedama. Ubio ga je drugim metkom, a tko drugi nego Roger Milla, koji mu je oduzeo loptu dok ga je Higuita pokušavao napraviti smiješnim.

Novine su sutradan izašle s naslovom: 'Vladavina kralja El Loca je gotova', i zaista nekoliko sljedećih godina, više se posvetio mutnim poslovima, pa ga je policija početkom 1994. uhvatila, jer je nosio nekakvu otkupninu u ime kartela kolumbijskog narko bossa Pabla Escobara. Tako se, umjesto na vratima Kolumbije na Svjetskom prvenstvu 1994., našao u zatvoru.

Tamo je nastavio produhovnjavat svoju filozofiju. Rekao je sebi: „Driblao si do sad nekoliko protivničkih igrača do centra, radio svakakve ludorije na golu, ali zašto sad ne bi malo i davao golove“. Ipak se nogomet igra zbog golova. Doduše za tu su aktivnost zaduženi napadači, a ne vratari, ali Higuita ne bi bio El Loco, da je on obični čuvar mreže.

Polufinale je Cope Libertadores, južnoameričke Lige prvaka, godina 1995. Higuita je izašao iz zatvora, i odmah otišao na gol Atletico Nacionala iz Medellina. Prva je utakmica njegova kluba protiv mitskog River Platea, a igra se na domaćem terenu Atletica. Ako kući ne uspiju izboriti pozitivan rezultat, znaju da nemaju šanse u uzvratu na legendarnom Estadiju Monumentalu u Buenos Airesu. Gol ih, ipak neće, a bliži se kraj utakmice. Atletico uspijeva izboriti slobodnjak, a k lopti kreće Rene Higuita. Elegenacijom Jamesa Rodrigueza prebacuje živi zid i ubija pauka u lijevim gornjnim rašljama što dovodi do erupcije na stadionu Atanasio Girardot (Higuita je tijekom karijere zabio sveukupno 48 golova).

Uzvratnu utakmici izgubili su 1-0, ali je Atletico nakon penala (opet se Higuita istaknuo) ušao u finale gdje je poražen od Gremija. Ipak kolumbijski golman sa svojim klubom osvojio je jedan naslov južnoameričke Lige prvaka potvrdivši da nije samo zajebant na terenu, već vrhunski golman i još puno više.

A to više je da se nogomet igra zbog publike, zbog vica, ne zato jer moraš ući u četvrfinale poput Jamesa Rodrigueza i današnje Kolumbije. Lijepo je ako se to dogodi, ali to ne bi trebao biti glavni cilj. Poanta filozofije Renea Descartesa Higuite je da zabavljaš publiku bez obzira je li riječ o prijateljskoj utakmici protiv Engleske ili najvažnijoj utakmice Kolumbije u povijesti protiv Kameruna.

Danas, međutim, nogomet se igra isključivo zbog rezultata i premija. Tako na Svjetskom prvenstvu nismo vidjeli nijedan pokušaj škarica, a kamoli takav gol, nismo vidjeli nijednog trgovca kako prodava sombrero i ćevape, niti smo vidjeli dribling na krilu, gdje igrač čeka protivnika da se digne, pa da ga opet pokuša povaljat. I tako tri puta.

Danas terenima trče roboti pod paskom Mourinhove masonske lože, a trgovci poput Higuite, Ronaldinha i Đurovskog se ne zovu na Svjetske sajmove nogometa.

Rezultat je taj da ćemo dugo pamtiti gol Jamesa Rodrigueza, ali mnogo duže nogometnu filozofiju kolumbijskog El Loca. Da bi bio genije i stvarao remek djela, općepoznata je stvar, moraš biti lud.

Pitajte, ako ga gdjegod sretnete, genija Nikolu Teslu stvara li više elektriciteta u kolumbijskoj publici gol Jamesa Rodrigueza ili ludorije Renea Higuite? Stari luđak, zamišljam ga, dignuo bi brk i rekao da se s energijom koju stvara učenje El Loca bez problema može osvijetiliti čitav Medellin.

Ako ne vjerujete, ima vam dokaz na Youtubeu.