Šteta što nam Beograd više nije glavno mjesto odluka

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Davor Puklavec / PIXSELL
Da Slavko Šajber u Beogradu odlučuje umjesto Davora Šukera u Zagrebu, Lokomotiva-Dinamo 3-4, ne bi bilo moguće bez posljedica

Zašto je nogomet sport broj jedan, a nije recimo vaterpolo? Zašto nabijanje lopte ima toliko poklonika diljem svijeta, da kad bi se skupili fanovi svih drugih sportova, jedva bi imali navijača koliko sam Manchester?

Odgovor je vrlo jednostavan – nogomet je, za razliku od drugih sportova, nepredvidiv. Bugarska u vaterpolu nema nikakve šanse protiv Hrvatske. Od stotinu međusobnih utakmica, Barakude će dobiti sve. Ali u nogometu će Bugarin Yordan Letchov svojom ćelavom glavom zaviti Njemačku u crninu i proglasiti Tjedan žalosti. Sjeverna Koreja će to isto napraviti Talijanima, Amerika Engleskoj, Kamerun i Rumunjska Argentini.

Diljem svijeta – od Novog Zelanda preko Zemlje izlazećeg sunca i Sibira, pa sve do rta Dobre nade – navijači se nadaju dobrome. Svaka utakmica je nova utakmica, i u svakom nastupu njihova momčad, koliko je god na papiru lošija od protivnika, može iznenaditi favorita.

Ali, naši pametni preci učili su nas kako iznimke potvrđuju pravilo, pa je tako i s nogometom. Iako, rekoh, nitko ne zna kako će se rasplesti utakmice u Gvajani, Gani, Bocvani ili nekoj drugoj državi-banani, ima jedan kutak na svijetu u kojima ponekad navijači ne moraju strepiti kako će njihov klub odigrati, jer oni to unaprijed znaju. Ne, nisu ti navijači vidoviti, oni mogu predviti budućnost iz jednostavnog razloga, jer ih je roda izbacila na prostor od Vardara pa do Triglava ili od Đerdapa, pa do Jadrana, kako hoćete.

-O jebemti rodu što me donijela na balkansko brdo, a ne na nizozemski pašnjak, pa da u miru navijam za Rodu Kerkrade – zavapio je moj stari 18. lipnja 1986. godine.

Da, upravo toga dana navijači diljem Jugoslavije shvatili su da je nogometna igra koja se prostire ponosito sred Balkana, svijetlim suncem obasjana, nezanimljivija od vaterpolske utakmice Bugarska-Jugoslavija. Na reportoaru je posljednje kolo Prve jugoslavenske lige. Na tablici vodi Partizan, ispred Crvene Zvezde. Imaju isti broj bodova, a Partizan ima bolju gol razliku za svega jedan zgoditak. Crno-beli igraju kući protiv Željezničara, a Crveno-beli u gostima kod Sarajeva. Utakmice počinju u isto vrijeme kako bi se izbjegla mogućnost namještanja. Ali Partizan ima sjajan plan kako izbjeći nemogućnost namještanja.

Odlučuje da odgodi početak utakmice, te s odmakom kontrolira što se događa na Koševu. Upriličio je svečani oproštaj od svojih nogometaša Zvonka Varge i Momčila Vukotića, koji se, ako upravo sada bacite pogled na stadion JNA, vjerojatno još uvijek opraštaju od Grobara.

Slavlje je bilo dugo i bogato programom, kao da se od crno-belog dresa opraštaju sami Diego Armando Maradona i Edson Arantes de Nascimento Pele, a ne nekakvi poluprosječni Vukotić i Varga, igrači za koje su čak i Partizanovi navijači prvi i jedini put čuli duž najsvečanijeg oproštaja u povijesti nogometa.

U Beogradu, pričalo se kasnije, ni europski prvak Zvezda, kada se vratila iz Barija s klempavim trofejom prve momčadi Europe, nije imala tako bogat program kao Varga i Vukotić.

Za to vrijeme Zvezda je punila gol Sarajeva. Do kraja utakmice natrpali su im 4 komada, a Partizan je, nakon što je napokon oproštaj završen, jasno znao koliko im je golova potrebno za titulu. Četiri, pa je na kraju Željezničar pobjeđen upravo s 4-0, i Crno-beli su postali prvaci Jugoslavije.

Bilo je 'zanimljivo' i u borbi za Kup UEFA. Velež ga je osigurao, pa je mirne duše ispod Bilog briga pustio utakmicu pretposljednjem OFK Beogradu kojemu ni ta pobjeda nije bila dostatna za opstanak, jer su Čelik i Rijeka dogovorili remi. Naime, podijelom bodova Čelik je izborio ostanak u prvoj ligi nauštrb OFK Beograd, a Rijeka je izborila Kup UEFA.

Dinamo je također namjestio pobjedu koja mu je mogla igrati za nastup u Europi, a bogme trebala mu je i gol-razlika, pa je zadnoj Vojvodini usred Novog Sada utrpao čak sedam komada, ali ipak nije bilo dovoljno, jer je i Hajduk namjestio utakmicu protiv Dinama iz Vinkovaca. Pobijedili su Bili 5-3 i izborili nastup u Europi, ali su pustili Davoru Čopu da im zabije sva tri gola kako bi postao najbolji strijelac lige.

Sutjeski i Budućnosti remi je bio dovoljan za spas obiju momčadi, pa su završili susret s nevjerojatnih 5-5. Jedine dvije utakmice koje nisu bile namještene odigrali su Osijek i Sloboda iz Tuzle, te Priština i Vardar. Nisu bile dogovorene iz jednostavnog razloga – nikome nisu trebali nikakvi bodovi.

Navijači diljem Juoslavije smijali su se ovim rezultatima posljednjeg kola. Međutim, predsjedniku Fudbalskog saveza Jugoslavije Slavku Šajberu nimalo nije bilo do pokazivanja zubi. I slijepcima je bilo jasno što se tu dogodilo, pa je Šajber poništio namješteno kolo, koje će poslije ući u nogometne anale pod nazivom Šajberovo kolo. Utakmice su se morale ponovo igrati, ali Partizan nije pristao, pa je prvak postala Zvezda, a Crno-beli su se sudskim putem žalili na Šajberovu odluku. Svim klubovima koji su sudjelovali u namještanju utakmica, u sljedećoj sezoni Slavko je oduzeo šest bodova.

Šprdnja, koje li ludosti, nije završila te sezone, već se prenijela i na slijedeću. Novi prvak postao je Vardar koji je iskoristio nekažnajvanje s minus šest bodova, ali dok su Makedonci slavili naslov, suci na srpskim sudovima još su vijećali o žalbi Partizana. Naposljetku Sud udruženog rada Srbije donio je odluku da, pazite sad ovo, nema dokaza o namještanju, pa je naslov iz 1986. vraćen Partizanu. Također, ukinuti su i kažnjenički bodovi, pa je umjesto Vardara u prvaka Jugoslavije 1987. opet promoviran Partizan. Crno-beli su tako jednim potpisom suda, dvaput zaredom postali prvaci Jugoslavije.

Da lakrdija dosegne vrhunac pobrinulo se vrijeme donošenja presude. Ona se dogodila u jesen, u vrijeme kad je Vardar, kao prvak Jugoslavije, već nastupao u Kupu prvaka. Pošto je naslov Makedoncima oduzet, Vardar je tako postao prvi i jedini tim u povijesti Kupa prvaka koji u tom natjecanju nije nastupao ili kao pobjednik nacionalne lige, ili kao branitelj naslova.

Samo godinu dana poslije Šajberovog kola, u posljednjem kolu opet su se namještale utakmice. Priština je kući sve do pod kraj utakmice vodila 2-0, da bi Čelik predvođen Golubicom i Kuhinjom u nekoliko minutica preokrenuo rezultat i pobjedom se spasio od ispadanja.

-O jebemti rodu što me donijela na balkansko brdo da u kuhinji gledam namještene golove Golubice – zavapio je moj stari u lipnju 1987. godine.

Poslije je još nekoliko godina vapio da Jugoslavija prestane postojati i da u miru, bez namještanja, u hrvatskoj državi, može gledati nogomet ne misleći hoće li srpski sud zajebati Vardar i dati naslov Partizanu.

Toliko je bio ljut što ni nogomet u Jugoslaviji ne valja da je 1991. bio spreman dati život za Vardar. A onda su Gane, Bocvane, Gvajane i ostale države-banane u Ujedinjenim narodima glasale za samostalnu nam i neovisnu Hrvatsku. Moj stari se osjećao kao navijač s rta Dobre nade, jer je mislio da će u Hrvatskoj nogometnoj ligi, biti nade za sve da jednog dana postanu prvaci bez obzira je li se zovu Dinamo, Hajduk ili –GOŠK, Slaven iz Grude, Zmaj iz Blata odnosno Hajduk iz Vela Luke.

A onda je srpski sud u sastavu Franjo Tuđman, Zoran Krečak i Zlatko Canjuga zajebao u posljednjem kolu Vardara u Rijeci. To posljednjo kolo 1999. godine u kojemu je Croatia prestigla Rijeku bilo je i posljednje kolo u životu Tuđmana.

Moj stari je na čas pomislio da će Poljud ili Kantrida u budućnosti osjetiti rt Dobre nade, ali s dolaskom Zdravka Mamića, čitava liga je postala rt Horn, mjesto vječitog nevremena i puhanja vjetrova u kojem ima mjesta jedino za Njega, Njegovog Brata, poltrone koji se miču kako Maminjov vjetar puše i – znanstvenike.

Naime, znanstvenici obožavaju Hrvatsku ligu, jer je to jedino mjesto na svijetu gdje nogomet prkosi zakonima velikih brojeva koji govore da će i nabolja momčad u deset utakmica protiv lošije barem jednom igrati neriješeno, ako ne i izgubiti. Osim HNL-a, to se svojevremo događalo još jedino preko Jadrana (valjda ima nešto u njegovim vodama), ali tamo je otkriveno da je Juventus namještao utakmice, pa je izbačen u Drugu ligu, te je tako Hrvatska ostala jedina liga na svijetu gdje u deset međusobnih utakmica dvaju klubova, ovaj lošiji nikad ne uzme ni bod. Lokomotiva i Dinamo do sada su odigrali 14 službenih utakmica, a Lokosi su osvojili jedan jedini bod i to prije tri mjeseca, kad naravno Dinamu oni nisu bili potrebni, pa slobodno možemo konstatirati da nisu osvojili ni tog, nego im je - poklonjen.

U ovoj posljednjoj utakmici činilo se kako bi Lokomotiva napokon mogla pobijediti Velikog Brata, ali ovo ipak nije Gana, Gvajana i Bocvana, već Kranjčevićeva. Lokomotiva i Dinamo odigrali su copy-paste one famozne utakmice iz Prištine.I Dinamo je, kao i Čelik, gubio sve do osamdeset i neke, da bi zabio ni manje, ni više nego tri gola.

Kad su prije 17 godina, igrače Prištine pitali što im se dogodilo u posljednjih deset minuta, oni su rekli da su im se 'noge odsekle od umora u 85 minutu'. Soudani se tako, poput Kuhinje i Golubice onomad na Kosovu prošetao pored mrtvih suparnika i smjestio loptu za pobjedu u sučevoj nadoknadi dok je obrana Lokomotive po terenu skupljala odsječene noge koje su im otpale iz 'nepoznatog' razloga natjeravši znanstvenike da još malo produže boravak u Hrvatskoj.

Lokomitivi, a i mnogim drugim hrvatskim klubovima godinama se, unatoč dugim i napornim visinskim pripremama, odsjecaju noge kad igraju protiv Dinama. Navijači ne mogu gledati to krvoproliće, pa ih nigdje nema na tribinama, ali lako bi oni još i podnijeli odsjecanje nogu, da se rezultat ne zna. Ali rekao bi dobri stari napadač Croatije iz Maksimira Franjo Tuđman – zna se - jer je nogomet u Hrvatskoj, za razliku od ostalih krajeva svijeta -  predvidiv.

Nisu još ni došli ni svi turisti odmarati se u ovoj sezoni, a prvak za sljedeće ljeto, već je poznat. To je Partizan iz Zagreba s Franjom Tuđmanom na čelu. Ili Zdravkom Mamićem, svejedno.

Moj stari stoga odavno nema dobre nade. Sjedi na rtu kauča i bulji u prazno. Nije mu jasno zašto je toliko vapio za Hrvatskom kad je isto sranje kao i prije. A onda mi se odjednom približi, pogleda je li otvoren prozor i tiho šapne da ne čuju susjedi.

-Slušaj sine, ipak je onda bilo bolje. Tamo kad se dogodi Lokomotiva-Dinamo 3-4, Slavko Šajber poništi čitavo kolo, a klubovi popuše minus šest bodova. A u Hrvatskoj se nikome ne dogodi ništa, osim što ga Davor Šuker popuši Mamiću!

Popularni Članci