"Kao arhivist sam imao uvid u pismohranu Crvenog križa i na temelju dostupne dokumentacije je vrlo jednostavno bilo zaključiti kako bi najbolje bilo napisati knjigu o razdoblju djelovanja rada Crvenog križa u vrijeme agresije, znači 1991.-1992. godina. Sve prije je povijest, čista historiografija. Sve nakon toga su uredi za izbjeglice itd. To je već jedan sustav gdje je država organizirala skrb o prognanicima, izbjeglicama, povratnicima itd. Ono što je važno s historiografskog, a rekao bih i nacionalnog interesa, je upravo to razdoblje“, izjavio je Orešković o nastajanju knjige.

'OVI LJUDI NE MOGU BITI POZADINCI'

„Dakle, kad smo imali okupirana područja općine Dubrovnik, Konavle, Župu, razoreno Dubrovačko primorje, kad smo imali ubijanje ljudi, kad smo imali stradanje ovoga grada, nezapamćeni kulturocid svjetskih razina, trebalo je, smatrao sam, i to sam predložio ljudima iz Crvenog križa, a oni su prihvatili, jednostavno ispričati priču o ljudima koji su tada podnijeli teret rata, odnosno teret tog humanitarnog dijela posla. Branitelji su branitelji, to je točka i dalje od toga nema. A ovo su heroji bez puške. Ovo nisu pozadinci. Često se za ovakve ljude kaže - oni su pozadina, no nisu oni pozadina. Luce Popović, koja je išla dva puta dnevno u Cavtat, u komandu JNA, Anton Zec, koji je išao među četnike na Zvekovicu, Berislav Bačić, da ne govorimo, Pero Katavić, koji su pred streljačkim vodom kupili tijela mrtvih hrvatskih branitelja, to ne mogu biti pozadinci. Dakle, to je priča u Crvenu križu, o ljudima“, izjavio je te dao nešto više o konceptu ovog djela.

„Knjiga je koncipirana tako da ima isključivo obraćanje ravnatelja kao riječ uljudbe, moja besjeda autora i onda svaki čovjek je poglavlje. Ja sam na takav način knjigu zamislio, 37 je bilo sugovornika, iluzorno bi bilo očekivati da se sa svim ljudima moglo razgovarati. Međutim, to i nije cilj.

Dakle, ovo nije knjiga u kojoj ćete naći suhoparne dokumentarističke podatke. Zar je danas bitno kome se podijelila kolika količina brašna? Ali bitno je tko je išao na okupirano područje, bitno je tko je komunicirao s ljudima koji su bili zatočeni u Bileći, koji su bili zatočeni u Morinju, bitno je kazati istinu o ljudima koji su imali tu hrabrost da hrvatskoj vojsci prenose određene poruke itd. To su ti ljudi i zato ih ja zovem heroji bez puške“, izjavio je autor.

LJUDI NA OKUPIRANOM PODRUČJU SU OVISILI O NJIHOVIM DOLASCIMA

Stanka Kodelli je radila kao tajnica Crvenog križa u ratu, ali i nakon toga.

„Dugo sam vremena htjela da se knjiga napiše, jer sam smatrala kako ljudi koji su radili, koji su bili u gradu i koji su ostali pomoći u najteže vrijeme granatiranja i svega što je bilo jako teško u Dubrovniku, to zaslužuju. A bilo ih je dosta, oko 300 ako ne i više, i sretna sam da su ti ljudi ostali i pomogli nam u poslu. To je bilo vrlo teško vrijeme za svakoga, ali moram reći da to nisu naši nepoznati ljudi, da su to naši ljudi koji su davatelji krvi, koji su već prije u svim našim akcijama sudjelovali i bili su s nama cijelo vrijeme, smatrali su da je vjerojatno ostanak s nama normalna stvar“, izjavila je.

„Nakon mog poziva da nam treba volontera, jedan veći dio ljudi se javio i radio u hotelima. Nije to samo dio koji je bio obuhvaćen u gradu, to znači u ovom području mjesnih zajednica i hotela, nego je to i na izvangradskom području. To su Konavle, Mokošica i okolna sela. Ljudi koji su se tamo javili, zapravo to su ljudi koji su ostali, koji su u najteže vrijeme na okupiranom području bili i pomagali i ostali sa srcem i dušom“, izjavila je te se prisjetila potonuća broda 'Aurora' u Gružu.

„Sada je bila obljetnica Aurore. To je prestrašno. Ja vam ne mogu opisati koliko je to grozno jer nismo to mogli očekivati niti smo o tome razmišljali, da bi se nešto tako dogodilo i kad se takva jedna nesreća dogodila, meni je bilo toliko grozno i strašno. Stala sam de facto sa strane jer si bespomoćan i nemoguće je da bilo što pomogneš. Čekao se ishod koliko je ljudi uopće nastradalo… Bilo je i drugih sličnih situacija u gradu“, izjavila je dodavši kako nikada neće zaboraviti ljude koji su bili na terenu, koji su ovisili o dolascima Crvenog križa i kojima je bilo izuzetno teško jer su bili na okupiranom području.

S NAMA U RATU, ALI I MIRU

Na predstavljanju knjige riječ je imao Robert Markt, predsjednik Crvenog križa.

"Mali, ali dosljedni ljudi brinuli su o svemu važnom da bi naši branitelji i svi oni uključeni u obranu grada bili sigurni da njihova žena i djeca imaju što jesti, da njihov zarobljeni rođak nije prepušten sudbini nego netko brine o njemu... Ti su ljudi najbolji među nama, izvrgnuti opasnosti i situacijama da budu izloženi optužbama jer svi koji su bili u Crvenom križu su bili svjesni toga da samo onaj tko je spreman na najveća poniženja, spreman se baviti humanitarnim radom", izjavio je.

Prisutnima se obratio i gradonačelnik Mato Franković.

"Ova knjiga služi kako bismo pamtili. Naša djeca, njihova djeca i dalje, sve one generacije iza, da znaju kako sloboda nije došla preko noći i sama od sebe. Postojali su brojni branitelji grada, djelatnici i volonteri Crvenog križa koji su dali sebe da bismo mi mogli živjeti u slobodnoj Hrvatskoj, za tu slobodu se prolila krv hrvatskih branitelja. Crveni križ je s nama u gradu u dobru i u zlu, kad je lako i kad je teško, uvijek je tu prisutan. Od Domovinskog rata do potresa u Stonu i požara, uvijek je tu bio Crveni križ. I kad je došla korona kriza, prvo smo zvali Crveni križ, a oni su posljednji napustili liniju obrane, pritom mislim na cijepljenje i organizaciju. Kada imamo aktivnu turističku sezonu tu je Crveni križ, na plažama, zidinama... U dobru i u zlu, uvijek je tu", izjavio je Franković te poželio sreću u radu novom ravnatelju dubrovačkog Crvenog križa, Marku Grgureviću. 

Predsjednik dubrovačkog Crvenog križa Antun Franković je kazao kako je Crveni križ uvijek bio tu za ljude, i kad je bio rat, i potres u Stonu, i bilo koja druga nedaća.

„Ova knjiga pokazuje da smo čovjeku davali što mu treba u onom najtežem trenutku. A to je dom, to je čaša vode. Ljudi su dolazili, mi smo ih prihvaćali i smještali tamo gdje smo im mogli dati sigurno mjesto, a to nije bilo lako. Godine su brzo prošle, a nama nedaće nisu stale. Sjetimo se potresa u Stonu, sve se poravnalo od Dubrovačkog primora do Stona. Morali smo spašavati te ljude, dati siguran dom, dati hranu, dati im sve što treba. I to smo uspjeli. Iza toga su nas požari pogodili. Pa iza požara potresi, pa iza potresa poplave. I mi smo imali dovoljno ljudi, dovoljno snage, dovoljno svega da te ljude osiguramo i da im pomognemo onoliko koliko je to moguće u datim trenucima“, izjavio je.

„Mi smo imali puno problema da bi se ova knjiga uopće napisala. Sve su knjige problem kad su o Domovinskom ratu. Jer govore istinu. A istina nekad boli. Pogotovo boli one koji nisu željeli da to sve ovako bude kako je to danas“, dodao je.

DOSAD NEISPRIČANA PRIČA

„Sretan sam. Uspio sam. Ponosan sam. Ovu knjigu sam tako žarko želio objaviti do kraja obnašanja dužnosti ravnatelja GDCK Dubrovnik i moga službenog radnog životnog puta i to netom prije umirovljenja. Ja ne stajem. Ja sam dijete Grada. Branitelj. Humanitarac. Knjiga je ovo zahvale svima onima malim velikim ljudima, zaposlenicima i volonterima CK koji su zajedno sa sugrađanima i prognanima iz Konavala, Župe dubrovačke, Dubrovačkog primorja i drugih krajeva Hrvatske, podnijeli križni put ratnih stradanja. Knjiga je ovo o herojima bez puške, o čeljadi CK u Dubrovniku i to onima iz vremena agresije na grad i okupacije dijela Općine Dubrovnik 91. i 92.. Njihova svjedočanstva, o njima samima, ujedno su i neispričana priča o ljudima i događajima koje isti spominju“, emotivno je kazao Živko Šimunović, dojučerašnji ravnatelj dubrovačkog Crvenog križa.

Na kraju svečanosti, Crveni križ je dodijelio zahvalnicu donedavnom ravnatelju Šimunoviću koji je nakon 13 godina rada u tom društvu pošao u zasluženu mirovinu.