Kad sam svojedobno u emisiji Spektar, razgovarajući o prvoj presudi Ivi Sanaderu, postavio pitanje Kruni Olujiću " sudi li se kod nas samo političkim mrtvacima, može li se zamisliti da jednom, tek kada ode s vlasti Milan Bandić dobije optužnicu" i kada se ugasila kamera, pomislio sam da sam postupio novinarski nekorektno.

No ipak smo pitanje pustili. Dobio sam očitovanje od Bandića da je zgrožen mojim uličarskim novinarstvom. Razmišljali smo objaviti i čekati nešto poput današnjeg hapšenja, pa onda tražiti satisfakciju. No, kako nije ništa demantirao, nismo ga objavili. Godinu, dvije kasnije dolazi u emisiju Labirint, nabrijan, gleda u pod, pamti mi još to pitanje, djeluje kao da je već jednom nogom negdje drugdje, mislima u zatvoru. Neugodan je, nabrijan.

Ja ga pitam relativno benigna pitanja o koalicijama, on govori o majci božjoj, dere se na mene, laže o nekim mojim rečenicama ispred studija i slično. Ja se ne dam, ali ostajem pribran, što smatram svojim velikim uspjehom. Identično se događa i kolegi Mislavu Bagi, dva dana kasnije.

Čovjek je naprosto bio u transu tih dana Zgražavao je mnoge. No, ja sam bio zgrožen s time koliko je bilo napada na mene da sam bio neviđeno bahat s uglednim političarem, da di je meni kultura i tako.

Nije mene iznenadio Bandić, ali sam bio šokiran stupnjem servilnosti te neke neartikulirane mase, tim nekakvim naslijeđenim strahom od autoriteta u odijelu. Ništa, htjedoh samo izbaciti iz sebe nešto što nosim od tog pitanja iz Spektra.

Svima koji su u šoku zbog toga što je gradonačelnik uhapšen, nek vjeruju u institucije. Baš kao gradonačelnik.