DUBROVAČKE TROVAČICE Pročitajte kako su ubijale žene u Dubrovačkoj republici

Izbor ubojitog sredstva, kako pokazuju primjeri iz Dubrovačke Republike, ovisio je o karakteru samog zločina. Kod ubojstava počinjenih na mah, ubojica bi grabio što bi mu se našlo pri ruci, od kamena, raznih alatki, drvenih i priručnih, do puke fizičke snage golih ruku, kada bi žrtvu dotukao davljenjem, mlaćenjem ili guranjem niz strminu. Spektar korištenih sredstava bio je mnogo širi nego kod ubojstava koja su se mogla naslutiti po situaciji. Tinjajući sukob, uz rizik da i sam bude ubijen, držao je potencijalnog ubojicu u pripremi, s nožem za pasom ili puškom o ramenu.

Odnos snaga među spolovima izražavao se u izboru ubilačke varijante. Gotovo svaku treću ženu ubio je muž vlastitim rukama, dok na taj način nije stradao nijedan brat. Braća su se redovito ubijala nožem.

Osim što su bile fizički slabije, žene su najčešće stradavale u trenutno izazvanim sukobima (poradi 'dugoga jezika'), pa ni izbor predmeta nije bio smišljen. Stoga je tek trećina žena stradavala od hladnog oružja a gotovo polovica od raznih na mjestu zločina slučajno zatečenih predmeta (kamen, sjekira, “macula”, toljaga, “bilja”, “tovjelica”, prut od lozovine, goveđa žila) ili bez ikakvog oružja (davljenjem, utapanjem, mlaćenjem, guranjem niz stepenice). Nasuprot ženama, više od dvije trećine muškaraca stradalo je od hladnog oružja.

Žene-ubojice služile su se nožem, kamenom, vrpcom i vrućom vodom. Vrlo rijetko su koristile vatreno oružje. Muškarci su najčešće rabili hladno oružje (nož i mač), zatim vatreno oružje, a pri ubojstvima na mah rabili su i razne druge predmete i vlastite ruke. Jedino sredstvo u kojem je žena nosila izrazitu prevagu bio je otrov.

Najstariji poznati slučaj trovanja u privatnom životu u Dubrovačkoj Republici dogodio se 1373. godine u Stonu.

Najstariji poznati slučaj trovanja u privatnom životu u Dubrovačkoj Republici dogodio se 1373. godine u Stonu. Radoslava, trudna žena Stonjanina Miloša, htijući otrovati ljubavnicu svoga muža, načinila je tortu od trave. Svima koji su probali tortu pozlilo je, imali su jake bolove u želucu i veliko povraćanje. U roku od dva dana su umrle četiri osobe, među kojima je bilo dvoje djece, jedno od 4 a drugo od 5 godina.

Godine 1640. posumnjalo se da je Maruša Nikolina iz Točionika otrovala Jera Martoličinog de Ghetaldija kako bi mu se osvetila što ju je tukao. Maruša je bila sluškinja njegovog strica Andrije. U dugom procesu nije dokazana Marušina krivnja.

U sva četiri slučaja ubojstava izvršenih otrovom, u razdoblju od 1667. do 1808. godine, ubojica je bila žena. 

U sva četiri slučaja ubojstava izvršenih otrovom, u razdoblju od 1667. do 1808. godine, ubojica je bila žena. To ne znači da i muškarci nisu posezali za otrovom. No nisu bili vješti i na kraju bi se ipak priklonili standardnim metodama. Jozef Vuletin iz Dubrave na Pelješcu više je puta pokušavao otrovati svoju ženu davajući joj kruh pomiješan s arsenom. Na pitanje kako zna da je kruh bio otrovan, svjedok je kazao: "Er smo mi paka istoga kruha davali mišima i oni su se trovali, i tega je kruha držo je pop u crkvi vele bremena i kazo ga je svemu puku, bivši se bila rečena Anica naduala što je jela tega kruha, jedva smo je ozdravili davajući joj veliko ulje da pije." Anica je u kolovozu 1678. pronađena u brdu "naprćena grma zaklana..., grlo joj priklano i glava razbijena, svakolika mrtva.” Jozef je nakon zločina pobjegao na Korčulu. Osuđen je 31. siječnja 1679. na smrt. I Lastovac Marin zatrovao je manestru, ali je žena Jakna naslutila i nije htjela "srkat" nego je dala mački i kokoši koji su pojeli i krepali. Shvativši da je nije uspio otrovati, Marin ju je 4. travnja 1693. namlatio po leđima i ramenima i ona je od ozlijeda umrla. Nakon toga je pobjegao na Korčulu, a 30. prosinca je osuđen na smrt, te je pomilovan 18. travnja 1696. godine.

Žene su, dakle, bile uspješnije trovačice. Nije im bila potrebna promjena metode da ostvare svoj naum.

Jela, žena Nikole iz Osojnika ubila je u studenome 1695. Katu Nazlobrzovu, svoju tetku. Prema svjedočenju Klare Ivanove iz Osojnika: “Zločesta je Katarina što je stala za slugu u dum Domenika...” Vidjela je Katu gdje leži pred vratima svoje kuće i govori: “Neću ti dočekat do sutra..., jutroska mi su dali kolačić kruha, kako sam to ispekla i izjela, od čan sam pala i nahodila sam nješto bijelo u tomu, i hrstalo mi po zubijem, i to sam skupila i stavila u knjižicu...” Kruh joj je dala Jela, žena Nikolina. Poslani su barabanti da dovedu Nikolu i njegovu ženu, ali ih nisu našli jer su pobjegli u brdo. Jela osuđena je 31. ožujka 1696. na smrt.

Svekrva je 5. kolovoza 1711. godine ubila Maru, ženu Ivana Mastahinje iz Bačeva Dola. Sumnja se da ju je otrovala jer su u posljednje vrijeme bili stalno u svađi. Mare je imala jako povraćanje i išla joj je pjena na usta.

U sumnji da je Rahela Židovka otrovala svog muža Izaka, pokrenut je 24. ožujka 1712. kazneni postupak. Prema svjedočenju brijača Nikole Đurova, zazvao ga je Rafael Coen, rekavši mu: "Papeto je nješto izio". Došao je i upitao Izaka što je pojeo, ali mu ovaj nije uspio reći. Pogledao je bijelu tvar koju je bio povratio, bio je to arsen ili sulimat. Ubrzo je došao i liječnik Klaudio. Upitao ga je je li uzeo arsen, promrmljao je da nije. Na upit je li uzeo sulimat i koju količinu odgovorio je: "Pola unce". Liječnik ga je tada upitao zbog čega je to učinio, ali je u tom trenutku skočila njegova žena Rahela i počela tako urlikati da nije mogao čuti odgovor. Kako je liječnik Klaudio sišao niz stepenice Izak je umro. Žena Rahela tvrdila je da u kući nije imala sulimat. Izvršen je pretres kuće i nađena je jedna kutija sa raznim sitnicama i među njima jedan "kartončin" nekog praha. Utvrdilo se da je to sulimat. U tom se trenutku Rahela je počela mlatiti rukama po licu tako velikom snagom da je ostala sva crvena i izranjena, vičući "Jadna ja i moj muž". Nepunih 9 mjeseci kasnije, u prosincu 1714. Rahela je izvršila samoubojstvo.

Ista pogača bila je dana jednoj mački koja je odmah crkla. 

Dana 23. rujna 1717. pokrenut je postupak zbog ubojstva Anice iz Osojnika. Imala je oko 40 godina. Lice i vrat su joj bili modri. Po ostalom dijelu tijela nije bilo nikavih rana. Župnik Stjepan kazao je da se otrovala jedući pogaču učinjenu od brašna orza. Ista pogača bila je dana jednoj mački koja je odmah crkla. Pogaču je jeo i njezin sin Đuro. Pregledao ga je u bolnici Serafin fizik i na njemu nije otkrio tragove trovanja. Pregledao je i kruh ali nije otkrio ništa. Kruh te pogače po nalogu Kaznenog suda dan je jednom psu koji pas je za manje od četvrt sata povratio. Utvrđeno je da je pogača otrovna i da je u njoj arsenik.

U ova četiri slučaja, zabilježena u spisima dubrovačkoga Kaznenog suda, žene su ostavile tragove i njihov je zločin bio procesuiran. Koliko je još otrovanih muževa ukopano s pretpostavkom prirodne smrti, ostat će, dakako, vječita nepoznanica.

Više o Dubrovačkim trovačicama možete pročitati u članku Nenada Vekarića koji je izašao u Dubrovačkim horizontima iz 1999. godine.