Dubrovčanin u New Yorku predstavio svoju izložbu
Među posjetiteljima bili su direktorica TZ Dubrovnika Romana Vlašić i Šime Šimunović, predsjednik kluba „Sveti Vlaho“ iz New Yorka. Među izloženim su radovima i neki koje je prošle godine prikazao u Dubrovniku u dominikanskom samostanu, a pretežno je riječ o portretima osoba iz njujorškog svijeta umjetnosti i noćnog života – manekenkama, slikarima, fotografima, književnicima – koje je fotografirao i potom prenosio na platno. Naime, Perich je nakon dolaska u New York izumio stroj koji je fotonegative u trakama prenosio na platno pa se ta mašina za slikanje iz 1978. godine smatra pretečom suvremenog ink-jet printera. Američki kritičari kategorički su ustvrdili: „Analogno je postojalo prije digitalnog. Anton Perich postojao je prije inkjet printera. Anton Perich postojao je prije 'reality' televizije.“
Ovo potonje odnosi se na činjenicu da je Perich 1973. godine uređivao emisiju na programu televizijske kuće Manhattan Cable koja se pokazala kontroverznom jer je po prvi put u medijski prostor uvela sadržaje koji se do tada nisu prikazivali na televiziji. Bila je to prva „underground“ emisija koja je ikad prikazana na američkoj televiziji pa je nedugo nakon emitiranja cenzurirana što je izazvalo ozbiljan skandal u novinskoj i kulturnoj javnosti te je rezultiralo korjenitim promjenama u funkcioniranju kabelske televizije uopće. Perich je izuzetno zanimljiva umjetnička pojava američke postmoderne, iako je dugo živio bez priznanja za svoj doprinos likovnosti, koji se uz spomenute artističke aktivnosti na televiziji i spoja mehanike i slikarstva, odnosi i na brojne fotografije koje su objavljivane u umjetničkim časopisima po cijelome svijetu, slikarstvo, esejistiku, poeziju, dugogodišnju suradnju s Andyjem Warholom i osnivanje časopisa „Night“ koji se izdaje u SAD-u i u Italiji.
Osnovni princip rada mašine odvija se kroz fotosenzitivnu ćeliju na „glavi“ stroja koja prema fotografiji tamne površine boji, a svijetle preskače kako bi se stvorio kontrast punoga i praznoga, svijetloga i tamnoga u različitim bojama. Trag linije stroja vidljiv je na slici jer, suprotno nekim drugim radovima u digitalnoj umjetnosti koji žele imitirati slikarstvo, Pericheva je intencija upravo naglasiti mehaničku vrijednost rada. Zato on ne „zaglađuje“ lijevi i desni rub slike, a dopušta i da se boja slijeva niz platno. Time dozvoljava slučajnosti da bude dijelom njegove autorske ideje i mehaničke izvedbe, odnosno dijelom vizualne fascinacije. (Takvo je suvremeno shvaćanje slikarstva postojalo i u pravcima od polovine 20. stoljeća, a u suprotnosti je s klasičnim kanonima slikarstva koji su uključivali karakter nužnosti slike, u kojoj se ništa nije smjelo pomaknuti ili promijeniti, već je sve moralo biti onako kako jest.) Grubo tretiranje platna, prljanje i gužvanje, perforiranje čavlima i kontrastiranje suvremenog medija i kamenog neožbukanog zida (na prošlogodišnjoj izložbi u Dubrovniku), zapravo je promišljanje o odnosu djela nastalog korištenjem tehnologije (koja je programirana, precizna i „čista“), utjecaju ljudskog faktora i mjesta na kojemu je djelo postavljeno. Pojednostavljeno, možemo reći da autor u odnos stavlja „staro“ i „novo“ što jest bila jedna od osnovnih ideja pop-arta.
Dvadeseto stoljeće dalo je više povijesnih pravaca nego sve prethodne umjetničke epohe zajedno, ali uz svu silu sljedbenika, malo je pravih predvodnika stilova, kreativnih umjetnika i istinskih revolucionara. Revitalizacija stvaralačkih opusa koji su preskočeni onda kada su nastajali, mnogo se češće pokaže jalovom nego uspjelom (osim u slučaju Vivaldija koji je ponovno „otkriven“ tek 1920-ih), a da li će suvremena američka kritika uspjeti dokazati kako Antonu Perichu, samozatajnom umjetniku bez menadžera, pripada mjesto pionira jednog likovnog stvaralaštva i paragraf u povijesti umjetnosti, ostaje za vidjeti.
Marin Ivanović
