Legende o zakopanom blagu na Pelješcu

Lociranje blaga upravo u Sutandriji, lokalitetu na središnjoj pelješkoj zaravni između mjesta Pijavičino i Kuna Pelješka,nije slučajno jer tu postoje stare gomile, humci i arheološki tragovi s materijalnim ostacima ranijih davnih kultura, što je onda pogodna osnova za stvaranje priča raširenih osobito u dalmatinskim krajevima i usporedivih s onima vezanim uz slične lokalitete, npr. u Župi dubrovačkoj.

Priča nastaje još u doba kad su ovdje bili Grci, tj. za vrijeme Bizantskoga carstva. Kad su morali bježati skrivali su, odnosno zakopavali u zemlju blago zaklinjući one koji bi ga pokušali otkopati i osuđujući ih na propast. Mjesto gdje se ono točno nalazi nemoguće je odrediti zbog izmijenjene konfiguracije terena, a priču je čuo jedan stari pomorac u Carigradu koji saznaje da se blago nalazi između sedam gomila, a locirati se može samo pomoću svjetlucanja ognja i to u noći uoči Božića ili Ivandana.

Općenito se u usmenim predajama najčešće spominje vatra o Ivandanu koja označava mjesto gdje je zakopano blago. Takve predaje su postojale i u Dubrovačkom primorju - kad je otac poveo sinove na kupanje pred Ivandan, došao do žive vode gdje je bilo grčko groblje i vidio da gori vatra.... ili, u gradu Dubrovniku gdje je 'uoči sv. Ivana gorio oganj posrijed Srđa, a tu je blago. To je vidjela jedna žena - nekome se hoće prikazati, a nekome neće ni za što', i samo su neke od predaja koje je zabilježio Vid Vuletić-Vukasović. To blago čuvaju zmije otrovnice koje su vlasnici blaga zakleli da ga čuvaju, a pokazati ga mogu samo onome koji jednu od tih zmija poljubi.

Kako nisu imali sata računali su vrijeme otprilike po buraći od vina, kako se ona praznila. Ali, onaj mirni seljak odjednom je počeo vikati: 'Joj, straha Božjega, vidite strahoća Božja, ajme meni približava se nama, bježmo! Ova dvojica pod dojmom prvoga isto ugledaše strahoću Božju i smjesta pobjegoše.

Koliko je ta predaja bila živa u okolnim pelješkim selima svjedoči i nastavak autorove pripovijesti temeljen na pričanju njegove majke koja je poznavala trojicu suseljana koji su se jedne ljetne večeri uoči Ivandana odvažili okušati sreću. Opis te trojice avanturista čini se zanimljivijim od samog razrješenja priče jer on odražava splet više okolnosti koje predstavljaju korijen nastajanja predaja uopće - prvi je bio avanturist, stari pomorac željan izazova, drugi je bio mirni siromašni seljak kojega je očito privukla mogućnost iznenadnog bogaćenja, dok je treći junačina, neustrašive naravi, 'osobito ako nije bio žedan', pa je i tom prigodom nosio sa sobom buraću, odnosno posudu za piće napravljenu od kozje mješine, punu vina. Spomenuta trojica popeli su se na brijeg nasuprot predjelu zvanom 'između sedam toraca' (gomila) i pijuckajući vino čekali ponoć kada se imao pojaviti plamen.

Da bi se blago otkrilo nekad je trebalo reći lozinku, a nekad dovesti kokoš s 12 pilića ili staviti crnu mačku u kotao pun vrele vode, ali da te ne zagrebe, te je kuhati. Zatim se muž i žena moraju skinuti do gola i plesati, pa uzeti ogledalo i postaviti ga iznad kotla okrenutog nadolje. Kad se u ogledalu prikaže čovjek treba ga u borbi nadjačati da bi se ukazalo silno blago.  

Kako nisu imali sata računali su vrijeme otprilike po buraći od vina, kako se ona praznila. Ali, onaj mirni seljak odjednom je počeo vikati: 'Joj, straha Božjega, vidite strahoća Božja, ajme meni približava se nama, bježmo! Ova dvojica pod dojmom prvoga isto ugledaše strahoću Božju i smjesta pobjegoše.' Sudionici nisu ispričali kako izgleda 'strahoća božja', ali su svi seljani povjerovali da tamo nešto postoji pa se više nitko nije odvažio ovaj pothvat ponoviti. Izrijekom nije zabilježeno je li taj događaj trajno izmijenio ovu trojicu, ali je njegova očita posljedica, izazivanje straha, vrlo jasno u priči naglašena.

Predaje o skrivenom blagu na zapadnom dijelu poluotoka Pelješca, u području Vignja, Kučišta i Nakovane, koje je sakupio Marko Pederin donekle se razlikuju od gore opisane, ali se u svima spominje da je to bilo grčko blago. Ono, međutim, ne čuvaju zmije, ne spominju se ni žabe, ali su česta žrtvovanja, npr. mladića ili djevojke, koji nakon što im se odsiječe glava, postaju čuvari toga blaga, dok su lokacije raznolike i prostiru se cijelom površinom jugozapadne pelješke zaravni.

Blago je zakopano na Perni, u Pirovića selu, ispod sv. Ivana, na Nakovani, a autoru su predaje kazivali od 1951. do 1971. godine uglavnom osamdesetogodišnjaci, ali je bilo i dosta žena od kojih je autor preferirao one niže naobrazbe i da su u spomenutom okružju provele većinu svoga života.

Da bi se blago otkrilo nekad je trebalo reći lozinku, a nekad dovesti kokoš s 12 pilića ili staviti crnu mačku u kotao pun vrele vode, ali da te ne zagrebe, te je kuhati. Zatim se muž i žena moraju skinuti do gola i plesati, pa uzeti ogledalo i postaviti ga iznad kotla okrenutog nadolje. Kad se u ogledalu prikaže čovjek treba ga u borbi nadjačati da bi se ukazalo silno blago.

Izvjesni Miho Spica tako je čuo da na Perni postoji blago koje treba kopati na tri mjesta onoga dana kad na crkvi Velike Gospe iznad Orebića i na Korčuli u isti čas zazvoni podne. Jednom zgodom dok je radio u obližnjem polju to se i dogodilo pa je Miho stao kopati, ali mu se prikazao jedan fratar na magarcu natovarenom blagom i tražio od Miha da se potpiše na pruženi papir. Kad je ovaj primijetio da fratar ima magareće papke prepao se i pobjegao kući, legao, ali se više nije digao.

U tekstu sz korišteni dijelovi teksta 'Usmene predaje o zakopanom blagu na poluotoku Pelješcu' koji je za potrebe emisije radija Laus pripremila dr. Jasenka Maslek.