Cvrčci stvaraju buku jaču od poljudskog sjevera u trenutku Hajdukova gola. Kako i neće kad je teška sparina. Ali nama nije, jer se vjetrić probija kroz krošnje borova i gladi nam lica.

Ništa ne govorimo, samo slušamo Torcidu Zvizdan. Bez riječi. Posljednje rečenice izbacili smo još prije dvadeset minuta kada smo Joži naručili kafu. Joža je konobar krčme u kinu Slavica na Boninovu. Sporiji je od vlakova Hrvatskih željeznica. Kad mu naručite kafu, prođe pola sata prije nego je donese. Joža nema kafe aparat, nego je kuha na špaheru, iako, koliko dugo traje taj proces, izgleda kao da je ne samo kuha, već i sadi, prerađuje, pa tek onda stavlja na ploču i donosi.

Ali to nije mana ove konobe, o ne, ustvari to je glavni razlog zašto dolazimo. Uz jasno – predivan pogled. Ta Jožina sporost opušta čovjeka. On je naš iscjeljitelj i duhovni učitelj. Ništa drugo ne znamo o njemu - ni odakle dolazi, ni ima li obitelj, ni je li on koncesionar konobe - ali to nas ni ne interesira. On je naš liječnik i to je dovoljno.

Prije skoro deset godina, naš liječnik, po prvi put otkako znamo za sebe, nije došao na posao. Ne svojom voljom, ne nekakvom lijenošću ili spriječenošću, već zbog imovinsko-pravnih zavrzlama.

Jedna obitelj pokrenula je spor s Gradom Dubrovnikom u vezi zemljišta kina Slavice, a samim tim i konobe. Prevrijedno je to zemljište, da bi tamo nekakav Joža, sporiji od izlaska Hrvatske iz recesije, pravio nama - nekakvim običnim ljudima, nekakvu neobičnu kafu.

Joža od tog dana više nikada nije došao otvoriti ambulantu gdje nas je liječio svojom sporošću. S tim danom kada je zatvorena kavana u kino Slavici, kao da je zatvoren i protok chi energije koja nas je opuštala i čuvala od stresa.

Nije Slavica jedino kultno mjesto koje nas je hranilo spokojem, i kreativnom energijom, a koja je izbrisana s lica Dubrovnika, već je samo bila jedna od prvih u nizu. Tako danas više nema ni Talira, ni one stare Karake s konobaricama u Borovo borosanama, ni one stare Gradske kavane koja je odisala prepirkama sličnim onima iz Beča s prijelaza 19. u 20. stoljeće, kao ni kluba Otok i mnogih drugih.

Danas su sva ta mjesta identična – sređena u šminkerskom fensi-šmensi stilu s mladim konobarima bez smješka, koji moraju biti mladi, jer rade bez slobodnog dana. A zato su i nenasmijani. Cilj je samo jedan – zgrnuti što više love u što kraćem vremenu. Ne vrijedi ovo samo za ugostiteljstvo, već i za sve druge gospodarske grane.

Dubrovnik se pretvorio u veliku tvornicu novca, grad u kojem se trči od jutra do sutra za lovom, a svi koji se ne ponašaju na takav način, suvišni su. Poput našeg duhovnog učitelja Jože. Zašto bi on nam pravio tursku kavu, kad tu sutra može doći neki Hemingway, ili će ta obitelj dobiti to zemljište, koje će pretvoriti u još jedan, nepregledni niz poptuno identičnih apartmana u kojem vrijedi onaj, već spomenuti cilj – daj pare.

Problem s tom lovom je što nema kraja, nikad nije dovoljno. Tako smo svjedoci da se i one najkultnije dubrovačke plaže sve više pretvaraju u tvornice novca. Nije više dovoljno da nas kupališta duhovno hrane, već na njima treba zgrtati lovu. Pogledajmo samo Bužu. Ne dijeli nas puno vremena kada će i Danče, i Šulić i Porporela biti nove Buže, u kojima neće više biti mjesta za obične ljude koji su naručili neobičnu kavu prije pola sata i briga ih je li Joža kasni s narudžbom kao Nikica Jelavić na centaršut.

Vrijeme je novac, odavno su nas naučile američke serije. Jasno je onda tko je uljez u toj priči – spori ugostitelji u Borovo borosanama koji svoje lokale ne pretvaraju u šminkerske ustanove u kojima je sve lažno – i stolice, i slike, i konobari, i njihov osmijeh, i koktel koji ne rade s ljubavlju.

Nije samo problem što smo izgubili ta mjesta, već je još veći nedostatak što smo izgubili sve ono što su nam ta mjesta mogla donijeti. Naime, u takvim opuštenim interijerima i eksterijerima, okruženi opušteni prijateljima, čovjek najbolje razmišlja, što je ključni preduvjet za kreativno stvaranje.

Nebitno je li se tamo dogovara osnivanje glazbenih grupa ili neka amaterska kazališna družina, ili se s druge strane samo komentira politika, ta su mjesta bila izvorište energije koja je mijenjala svijet. Čovjek bez te energije ne može stvarati.

Danas su mnogi Dubrovčani u potpunosti bez života – depresivni su, čangrizavi, i zavide jedni drugima. Sve im se okreće oko para. Nažalost bez obzira koliko imaju, hoće još, jer nikad nema kraja. Prije je bilo dovoljno sjesti u kino Slavicu i uživati u vjetriću, a danas je to bezveze, ako se ne putuje u Zapadnu Samou, Istočni Timor, Južnu Afriku ili Sjevernu Ameriku.

Sve to je dovelo da je Dubrovnik izgubio dušu, a kada se duša izgubi, to je najgore što se može dogoditi. Gore je izgubiti dušu, nego slobodu. Pogledajte samo Bosance i Slavonce. Stoput žive lošije nego Dubrovčani, ali su vedriji, veseliji, i koliko god im je teško, nastoje sačuvati dušu.

Ne treba čak ići ni toliko daleko, dovoljno je pogledati Župu. Tamo ćete još uvijek naći mjesta s dušom poput Gusara u Mlinima gdje se ljudi međusobno druže u opuštenoj atmosferi i izmjenjuju ideje. Zato Župa danas, među ostalim, ima amatersko kazalište i često održava humanitarne akcije za sumještane kojima je potrebna pomoć. Više Fun H2O ima navijača, nego sve ostale ekipe u Divljoj ligi zajedno. Rezultat je to župske energije.

Mi Dubrovčani smo s dolaskom kapitalizma i velikog broja turista, najprije žrtvovali dušu Grada. Žrtvovali smo sve Jože kojima zarada nije bila na prvom mjestu. Žrtvovali smo ta mjesta na kojima je duša bila doma.

Žrtvujući Jože i ta, mala kultna mjesta za obične ljude, poput Gusara u Mlinima, žrtvovali smo stvaralačku energiju, onaj naboj koji mijenja svijet.

Žrtvovali smo je, jer nam nije bilo dovoljno samo njeno stvaranje. Jebeš energiju ako ne stvara profit! Zato danas u Gradu imamo malo književnika, malo slikara, performera, plesača, triatlonaca, vaterpolskih navijača u Divljoj ligi... Jednom riječju, malo one prave istinske kreativnosti kojoj nije važan krajnji rezultat, nego sam proces stvaranja.

Zbog profita, na ražanj smo stavili sva ona sitna životna zadovoljstva koja su nas prestala uveseljavati, jer nisu donosila novac. Ali cijena je ogromna. Ne samo da smo trčeći za lovom, izgubili dušu, već smo postali nikad depresivniji.

A prije samo jednog desetljeća bilo nam je dovoljno nekoliko prijatelja s kojima smo mogli bez riječi sjediti, hlađeni povjetarcem i grijani Jožinom ukuhanom kavom dok nam je u pozadini svirala Torcida Zvizdan, a ispred nas se pružao prekrasan pogled na debelo morsko plavetnilo.

Dubrovnik i svijet činili su se tada lijepim mjestom, za koje se vrijedi boriti, ali nama to nije bilo dovoljno. Isto kao što nam nikad neće biti dovoljno ni novca, koliko god trčali za njim.