Misu zadušnicu i sprovodne obrede u nazočnosti velikog broja vjernika predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolita mons. Marin Barišić. Koncelebrirali su, uz dubrovačkog biskupa mons. Matu Uzinića, šibenski biskup mons. Ante Ivas, franjevački provincijal fra Joško Kodžoman, rektor zavoda sv. Jeronima mons. Jure Bogdan, generalni vikari mons. Petar Palić i mons. Miroslav Vidović te stotinjak svećenika. Nazočio je i kotorski biskup mons. Ilija Janjić.

Nadbiskup Barišić u propovijedi je rekao da onaj koji vjeruje Riječ Božju doživljava kao svoju, kao svoju materinsku riječ, pa je tako i pokojnicu ona mijenjala i oblikovala te je ona usklađivala svoj život s Riječju Božjom. Oslanjajući se na pročitano evanđelje i obraćajući se onima koji su pokojnicu poznavali kazao je kako su vjeru koju Gospodin hvali kod žene Kanaanejke oni prepoznavali u životu pokojne Mile. „I ona je sigurno vodila svoj dijalog s Gospodinom kroz svoj život, kroz molitvu za sebe, za svoje u obitelji, za potrebe Crkve, naroda, svijeta,“ ustvrdio je nadbiskup dodavši kako Gospodin vjerojatno nije uvijek uslišavao njezine molitve. „Vjerojatno je i ona doživjela ovu šutnju, odsutnost Gospodinovu. Možda je ona potrebna svakom od nas kako bismo shvatili da vjeran nije automatizam. Gospodin nas želi susresti dublje, našu dušu, naše srce, našu osobu, pa kao da malo odgađa i kao da nije zainteresiran za naše molitve. Izgleda u evanđelju kao da su apostoli humaniji od Učitelja. Ali Gospodin itekako prati osobu i želi da njena molitva bude osobna, iskrena, dubinska, da ne bude površna, potrošna, jednokratna, a da se ništa u njoj nije promijenilo.“ Vidimo da postoji taj pomak prema dubini u njezinoj duši po molitvenim vapajima koje žena Kanaanejka izgovara, primjetio je nadbiskup. Njezina molitva “Gospodine, pomozi,“ je iskrena molitva koja zahvaća dušu i srce cjelovitog čovjeka. Čovjek sazori do te dubine. „Vjerujem da je i život naše Mile jedan dublji dijalog s Gospodinom, a njezina vjera je uvijek bila tu, duboka i čvrsta. Ni u njezinoj bolesti i križu nije odustajala od svoje vjere, istaknuo je nadbiskup. Ta vjera je bila djelatna, dodao je. Dom pokojne Mile je bio otvoren za sve, bila je prepoznata po toj otvorenosti, gostoprimstvu, srdačnosti, radosti kad bi netko došao. Danas živimo u vremenu kad ne želimo biti smetani od drugih, kad želimo svoje vrijeme za sebe. Ali, evo ona je bila radosna kad bi netko došao u njezin dom, poremetio njezin raspored i vrijeme. I tada se gost sigurno osjetio uvažen, primljen, potvrđen u svom dostojanstvu. „U tom domu osjećao se doista svatko doma, kod kuće,“ kazao je nadbiskup.

Ona je živjela za druge, pokazujući to kroz male geste, pažnju, riječ. S takvom ljudskošću koja je rasla iz velike vjere odgajala je svoju djecu, sinove, pa se iz takvog odgoja mogao roditi i svećenik koji je kasnije postao biskup. Ono ugrađeno u djecu je tako umnoženo, svako od njih, na svoj način, ovaj odgoj ljudskosti, vjere, humanosti, širokogrudnosti, malih pažnji znao je itekako širiti dalje.

Podsjetio je kako je pokojnica umrla u petak, u zoru, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Vjerojatno je to bio hod, cilj, usmjerenje njene vjere, snaga koja je nju nosila ovom zemljom, i pod križem i s križem, s bolešću, ali je došla do kraja gdje nas Gospodin prihvaća i vodi do punine života.

„Ovakav jedan život plod je Riječi Božje, molitve, djelotvorne ljubavi, kršćanske vjere koja je do dubine utjelovljena u život. Vjera je prožimala njezino ustajanje i lijeganje i susrete i molitve,“ rekao je nadbiskup Barišić i nastavio: „Ali je vjerojatno na njezin život utjecala i poljička gostoljubivost. To je ona ljudska komponeneta ugrađena ne samo u život Milice nego i u vaše živote. Vjeru i to bogato nasljeđe od naših roditelja, djedova i baka nastojmo sačuvati i ugrađivati u svoj dom. Ovako živjeti je oznaka kršćanina.“ Riječ Božja nas također često poziva na gostoprimstvo, rekao je nadbiskup i citirao dio iz poslanice Hebrejima: „Mnogi ne znajući, primajući druge, ugostit će anđele!“ Oni koji su doživjeli iskustvo gostoprimstva pokojne Milice morali su osjetiti nešto evanđeosko u sebi.

Obraćajući se sinu pokojnice i svom bratu u biskupstvu, biskupu Mati, nadbiskup Barišić je, uz ostalo rekao, kako mu sada majka na svoj način daje prostor da može odrasti, još više biti duhovni otac za svoju braću i sestre, produžiti ovaj odgoj i vrednote koje mu je ona ugradila. „I želio bih da ovo gostoprimstvo koje je ovdje svjedočila i živjela, doživi u punini u domu Oca nebeskoga, koji je dom za sve narode i za svakoga od nas, da doživi radost Kuće Očeve.“

Prije završnih obreda govore su održali generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. Palić, župnik župe sv. Luke u Dubravi don Jakoslav Banić i biskup Uzinić.

Mons. Palić je, izrazivši svima sućut, istaknuo kako se o majci nikad ne može reći previše. „U majci gledamo simbol života, obitelji i obiteljske povezanosti, odgoja, vjere i svega onoga što je plemenito, dobro i iskreno. U njenom pravom majčinom srcu boravi plemenitost, dobra i iskrenost koju i im upijamo s njezinim mlijekom,“ rekao je mons. Palić. Spomenuvši kako na život i smrt pokojnice gledamo s osjećajem tuge zbog ovozemnog rastanka i zahvalnosti zbog svega onoga što nam je zajednički život darovao i po čemu ćemo je pamtiti, rekao je kako je drugi osjećaj koji se pojavljuje - vjernički osjećaj da je ovo privremeni rastanak i da će Gospodin u njoj, a i u svima nama, dovršiti ono za što nas je stvorio – da se naše srce smiri i otpočine u Njemu, u vječnom zajedništvu blaženih. S tom vjerom smo molili ovdje i prinijeli ovu Kristovu žrtvu, kazao je generalni vikar poželjevši da svima koji tuguju Gospodin da snagu i utjehu vjere.

Župnik Banić podijelo je s okupljenim svoje dojmove o pokojnoj župljanki Milici rekavši kako onu misao da je majka jednog svećenika majka svih svećenika, iskustveno doživio u kontaktima s njom, a bila je kao majka i drugim svećenicima i redovnicama iz župe. Znala je naglasiti da se rodila na Uskrsni ponedjeljak, često je spominjala kako joj je sv. Arnir spasio život. Uime cijele župne zajednice koja ju je voljela i čija radost je ona bila, župnik joj je, nad njezinim odrom, izrekao zahvalnost i zamolio za oproštenje.

U zahvalnom govoru biskup Uzinić je, uime obitelji Uzinić, izrazio duboku zahvalnost Bogu za dar života njihove matere Milice. „Hvala mu za sve ono što je ona bila i što nam je po njoj ostavio u nasljeđe, za dobro koje nam je po njoj iskazivao, a što uključuje puno radosti, iskrenosti, velikodušnosti koju je zračila usprkos teškom životu žene, majke, domaćice i težakinje. Makar su se nam pojedine epizode u životu naše majke činile nesrećom i bile nam poticaj da Bogu uputimo onaj naš ljudski zašto, sada znademo da su i one bile Božji dar koji je oblikovao našu majku u osobu kakvu ćemo svi na kraju pamtiti, a nas, njezine sinove i njezinu obitelj pripremao za život i njegove izazove,“ kazao je biskup Uzinić. U ovom svijetlu promatramo sve 52. godine koje je naša majka darovala obitelji Uzinić, rekao je biskup napomenuvši kako je obiteljski dom zbog liječenja napustila točno na 52. godišnjicu vjenčanja s njihovim ocem. U tom svijetlu promatramo i njezinu smrt ili bolje rečeno počinuće njezina tijela i uzdignuće njezine besmrtne duše Bogu koje se dogodilo na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, otprilike u onim jutarnjim satima, u zoru, kada je otprilike kao hodočasnica ulazila u svetište Gospe Sinjske da bi joj iskazala štovanje i uputila molitvu za zagovor. Uvjereni smo da ju je na kraju onoj posljednjeg životnog hodočašća Gospa također dočekala i uvela u zajedništvo svetih na nebesima.“ To je ujedno i utješna činjenica jer im je pomogla da se njihov pogled mogao uzdići iznad stvarnosti materine smrti, s kojom su suočeni i s kojom se suočavaju.

Biskup je zatim izrazio zahvalnost svima koji su im, zbog nje, bili i ostali blizu. Zahvalio je svima koji su im na razne načine iskazali suosjećanje, onima koji su došli na pokop te posebice liječničkom osoblju i medicinskim sestrama KBC-a u Splitu.

Kako bi velikodošnost i gostoljubivost pokojnice i u ovim trenucima bila potvrđena, obitelj je pozvala sve da se malo okrjepe poslije obreda kako se „mater ne bi na njih naljutila.“

Na kraju je biskup Uzinić uime svih članova obitelji majci Milici rekao iskreno hvala, zamolivši za njezino oproštenje, dajući oproštenje i moleći Boga za oprost njezinih grijeha.

Ispraćaju pokojne Mile nazočile su redovnica iz različitih redovničkih zajednica kao i veliki broj vjernika iz Dubrave, Stožanca, Omiša, Dubrovačke biskupije među kojima su bili i predstavnici političkog života dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić i dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić.

Iz Dubrovačke biskupije suosjećanje i podršku biskupu na pokopu njegove majke došli su izraziti svećenici iz svih dekanata, redovnici, redovnice, vjernici koji su pristigli u nekoliko autobusa i više privatnih automobila. Nazočili su i splitski bogoslovi i sjemeništarci, kolege svećenici iz Splitsko-makarske nadbiskupije kao i nekih drugih biskupija i redovničkih provincija. Liturgijsko pjevanje vodili su zbor župe Gospe u Siti iz Strožanca i pučki pjevači iz Dubrave.

Mila (Milica) Uzinić, rođena Smoljanović, majka dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića preminula je na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije - Veliku Gospu u petak, 15. kolovoza 2014. godine. Rođena je 8. travnja 1936. godine. U braku sa suprugom Ivanom imala je četiri sina: Juru, Antu, mons. Matu i Tomislava. Doživjela je rođenje osmero unučadi: Marije, Jure, Mije, Ivana, Karla, Mateja, Lucije i Marte. Uz nevjeste Katu, Renatu i Marinu, ožalošćeni njezinom smrti ostali su: brat Špiro i sestra Marija s obiteljima; obitelji njezine pokojne braće Mira i Stipe; zaova Darinka s obitelji; jetrva Milka s obitelji te ostala rodbina, prijatelji i susjedi.

Autor: Angelina Tadić / Dubrovačka Biskupija