-'Od preuzimanja funkcije gradonačelnika u listopadu 2012. za mene je bio prvorazredni politički zadatak da službene odnose Trebinja i Dubrovnika dovedem na bolju razinu. Razlog više je u tome što smo svjedoci da Trebinjci često borave u Dubrovniku kao i Dubrovčani u Trebinju. Teška je priča iza nas, ali nakon više od 20 godina krajnje je vrijeme da se okrenemo nečemu što je dobro za ljude, za običnog čovjeka, za narod i da politika treba pratiti ono što građani već rade', rekao je na početku razgovora za Dubrovački dnevnik gradonačelnik Trebinja Slavko Vučurević.

Povod za razgovor s trebinjskim gradonačelnikom na pola prvog mandata bila nam je najava gradonačelnika Dubrovnika Andra Vlahušića koji je u službenoj čestitci povodom svetkovine krsne slave Trebinja najavio svoj skori službeni dolazak u taj grad od Dubrovnika udaljen tek 30 kilometara.

Kao grad koji pretendira kulturi i turizmu Trebinje se nema na koga osloniti nego na Dubrovnik

-'Srdačno sam prihvatio čestitku gospodina Vlahušića koju nam je uputio kao odgovor na naš poziv da prisustvuje krsnoj slavi. Ne samo da sam je osobno prihvatio s oduševljenjem, nego je to i stav više od 10.000 Trebinjaca koji su čuli sadržaj njegovog telegrama, a koji je preko razglasa pročitan tijekom velikog koncerta na glavnom trgu u utorak navečer', kaže Vučurević.

-'Koristim i ovu priliku da Vlahušića pozovem da nas posjeti što prije. Uvjeren sam da će to biti srdačan doček, a očekujem prijateljski razgovor. Znam da možemo unaprijediti dobrosusjedske odnose, što nam je interes. Da ne spominjem da je Dubrovnik dio Europske unije i da mi stremimo prema tim integracijama pa ukupne odnose treba gledati i s te strane. Dubrovnik je svjetska turistička destinacija i centar kulture, a Trebinje kao grad koji pretendira kulturi i turizmu nema se na koga osloniti nego na Dubrovnik. I stanovnici Dubrovnika i dubrovačke regije mogu računati na ono što Trebinje nudi, a to je nešto što u svijetu nedostaje - dobra domaća hrana. Mi smo opredijeljeni da ta proizvodnja bude sve veća te da će građani vjerojatno radije kupovati ono što je zdravo i prirodno, a to potvrđuje i njihovo prisutsvo na gradskoj tržnici.'

Susret najavljen za jesen bit će prvi službeni susret gradonačelnika Dubrovnika i Trebinja!?

Da. Pozivao sam gradonačelnika Vlahušića i prošle godine na Slavu grada, kontaktirao kabinet nekoliko puta. Trebalo je doći do tog kontakta. Ne isključujem niti djelovanje ambasade SAD u Zagrebu i BiH. No, ovo je prvi službeni pisani dokument kojim gradonačelnik Dubrovnika obavještava da će doći u posjet. Bilo je i ranijih pokušaja moga prethodika na konferenciji o prekograničnoj suradnji u Dubrovniku, ali je ostalo na nivou koji ne osigurava odnose skladnijim i boljim.

DA JE NETKO PITAO TREBINJE...

Ono što građani Dubrovnika i okolice očekuju od Trebinja ipak je službena isprika, ne samo neutralno iskazivanje žaljenja što je došlo do razaranja UNESCO-vog grada. Jeste li se vi osobno spremni ispričati i napraviri ono za što vaši prethodnici nisu imali političke volje i snage?

Ja osobno ne mogu prihvati odgovornost za nešto za što nisam kriv ni ja kao ni građani Trebinja. Govorio sam o tome i prilikom gostovanja na Dubrovačkoj televiziji, a ponovit ću i sada. Da je netko pitao mene kao pojedinca ili građane Trebinja hoće li se ići u rat s Dubrovnikom siguran sam da do toga ne bi došlo. Iza nas je jedno vrijeme koje je bilo zlo i koje je odnijelo mnogo žrtava, puno jada je naneseno građanima Dubrovnika, ali i Trebinja. Iskreno žalim za svakom uzrokovanom patnjom i svakim ljudskim životom. Ali ispričati se direktno kao da sam kriv za nešto ili da su za rat krivi građani Trebinja bilo bi diskvalificirajuće. Ne osjećam ni u duhu naroda ni u sebi da je netko u Trebinju želio rat.

Netko je ipak kriv, nismo gađali sami sebe!

Sigurno je da ne mogu poreći da je teritorij Trebinja korišten za napad na Dubrovnik, to nitko ne može osporiti, ali Trebinje nije bilo naoružano. Komandna odgovornost bila je stacionirana u Beogradu i Zagrebu, a ne u Trebinju i Dubrovniku. Došlo je 20.000 vojnika sa raznih strana.

Da je netko pitao Trebinje nijedno drvce ne bi palo na dubrovački narod ili obratno, da smo se pitali. 

Morate razumjeti da je u gradu u jednom trenutku bilo stacionirano više vojnika nego stanovnika. Jesu li Trebinjci nešto mogli učiniti? Znam da je bilo i takvih pokušaja, ali oni koji su odlučili da će biti rata imali su druge planove i siguran sam da nijedan pojedinac ili grupa građana nije mogla to promijeniti. Da je netko pitao Trebinje nijedno drvce ne bi palo na dubrovački narod ili obratno, da smo se pitali. Nismo se pitali, imali smo vojnu silu koja je stajala iza nas. Reći ću vam ovo. Evo, ovdje gdje sjedimo (10-tak kilometara od Trebinja) jednu noć je banulo 4.500 vojnika, dio užičkog korpusa. Ja sam radio na krovu kuće u kojoj i sada stanujem. Nailazi crnogorski vojnik i kažem mi -'što je pokrivaš, sutra će ti izgoirit'. U Trebinju je u kafićima od tih istih ljudi poginulo desetak momaka. Lokalna politika tu nije mogla ništa uraditi.

Gdje ste vi bili u vrijeme dok se Dubrovnik branio od agresora, 1991. ste imali 23 godine!?

Angažiran sam u vojsci teritorijalne obrane Trebinja devet mjeseci. Nikada nisam sudjelovao ni u kakvoj borbi. Kasnije sam po odluci Vlade ratne Republike Srpske imenovan za povjerenika za formiranje fonda penzionersko-invalidskog osiguranja za Hercegovinu što je značilo podjelu penzija i osiguravanje primanja umirovljenika. I to sam radio do 1999. godine.

Da se okrenemo budućnosti. Kakvom vidite suradnju Trebinja i Dubrovnika? Na kojim poljima bismo mogli surađivati, odnosno i čemu ćete razgovarati s Vlahušićem na jesen?

Trebinje i Dubrovnik kao dva susjedna grada u turističkom smislu mogu dosta surađivati. Smatram da Dubrovniku treba odušak s obzirom na veliki broj turista, posebno onih s kruzera, a da Trebinje svojom turustičkom ponudom, koja je danas puno bolja, ali i s kulturno-povijesnim naslijeđem može biti destinacija gdje bi se jedan dio turista plasirao i rasteretio pritiske na Dubrovnik. Možemo surađivati i na kulturnom polju, ali i kod korištenja europskih fonodova prekogranične suradnje.

Naši vlasnici restorana se bore tko će dobiti više Dubrovčana. To je sad već postala stvar prestiža

Mi smo započeli jedan projekt s vašom razvojnom agnecijom DURA. Suradnja je moguća i u trgovačom smislu. Trebinje vidim kao svojevrstan vrt Dubrovnika, u kojem građani, turistički radnici i hoteliejri mogu imati siguran izvor kvalitetnih domaćih namirnica. U tom pravcu možemo razgovarati, kao i na korištenju dubrovačkog aerodroma, ali i na svim ostalim poljima života i rada. Mi smo tu vjekovima i ovim nesretnim ratom koji se dogodio ne smijemo dozvoliti da dobre stvari i iskustva dugog mirnog suživota budu potisnuta.

Kada su Dubrovčani počeli ponovno dolaziti u Trebinje u šoping, odnosno vraćati se navici od prije rata?

Sve je intezivirano zadnjih godina. Zubačka Ubla je bilo poznato izletničko mjesto Dubrovnika, 70-tak ili čak 100 objekata i vikendica i danas postoji, ponovno se kupuju zemljišta jer je to najbliže planinsko mjesto Dubrovniku. Svakodnevno pred trebinjskim restoranima možete sresti dubrovačke tablice. Doživljamo ih kao izvanredne goste. Naši vlasnici restorana se bore tko će dobiti više Dubrovčana. To je sad već postala stvar prestiža.

Čuli smo zanimljivu informaciju da trgovci i prodavači na gradskoj tržnici dižu cijene kada očekuju veći posjet Dubrovčana?

Dubrovčanin na trebinjskoj tržnici je normalnost, A to što se tiče cijena je istina. Poznato je, tako je i prije bilo, da je Dubrovnik ekonomski jači i da turizam donosi prihode pa pojedini trgovci, zakupci i proizvođači podižu cijene proilagođavajući svoju zaradu klijenteli iz Dubrovnika što opet izaziva revolt domaćih kupaca koji te cijene ne mogu platiti. To postoji, ali posve je vidljivo da veliki broj ljudi kupuje tu, baš kao što i ja kupujem u Dubrovniku.

Iako službenog posjeta još nije bilo, u Dubrovniku ste čest gost privatno?

Kao građanin dolazim često, u Dubrovnik, Zaton, Cavtat...bio sam prošli tjedan, dolazim ponovno sljedeći. U Dubrovniku imam puno prijatelja, ali i rodbine. Ta osobna prijateljstva sam uspio sačuvati i to mi je nakon svih nesretnih događaja velika čast. Kao srednjoškolaci i student sam radio u Dubrovniku i u Kuparima i to su najljepši dani koje pamtim. Čest sam gost u dubrovačkim dućanima i restoranima, meni to imponira, to meni treba, a potrebno je i građanima Trebinja. Inicijativa će pospještiti tu suradnju da možemo verificirati ono što naši građani već rade i da se na tako nešto ne gleda s prijezirom. Neki na to gledaju kao nepotrebno, ali život nam pokazuje i diktira drugačije. Bilo bismo glupi kada bismo to ignorirali.

LUKA I JA, PRIJATELJA DVA

U Trebinju?

Ne toliko u Trebinju. Riječ je o dijelu određenih političkih opcija u Republici Srpskoj. Što se tiče Trebinja glavna proba je bilo čitanje telegrama gradonačelnika Dubrovnika na velikom koncertu gdje je bilo 12.000 ljudi. Voditelj je u cijelosti pročitao telegram i dobio burni aplauz što sasvim zorno potvrđuje stav Trebinja prema odnosima s Dubrovnikom.

Spomenuli ste ranije kako se u dobrim odnosima i s načelnikom Konavala Lukom Kordom?

Čujem se s gospodinom Kordom. Imali smo par susreta i vrlo smo otvoreno razgovarali, ali nismo to dizali na službenu političku razinu, ali smatram da smo na dobrom putu. Isto tako i s načelnikom općine Župa dubrovačka želim uspostaviti kontakte.

Kakva su iskustva Trebinjaca u Župi dubrovačkoj koja je omiljeno kupalište ovdašnjeg stanovništva?

Ako je i prije sedam ili osam godina bilo animoziteta, poprijekih pogleda, dobacivanja ili nekih izoliranih incidenata, toga više nema. Ipak, i naši građani su gosti koji svoj novac troše u Srebrenom ili Kuparima.

Nedavno smo svjedočili i pokušaju uspostavljanja autobusne linije Trebinje-Mlini-Dubrovnik. Nakon što je vijest dospjela na dubrovačke portale čuli smo kritike od strane načelnika općine Župa dubrovačka Silvija Nardellija koji, najblaže rečeno, nije bio oduševljen idejom.

Radilo se o pohvalnoj inicijativi privatne turističke agencije. Znam samo da je nakon par dana linija ukinuta, ali ne znam detalje. Nisam upoznat je li uvođenje linije bilo u skladu s hrvatskih propisima i je li to razlog stopiranja pa ne mogu komentirati opširnije.

Kako Trebinjci danas žive?

Vrlo kratko i jasno. Vlast SNSD-a Milorada Dodika progutala je trebinjsku privredu. Nesretnom tajkunskom privatizacijom izgubili smo i ono što nismo trebali. U konačnici ostali smo bez pet tisuća radnih mjesta, nestala je industrija alata. Nakon 43 godine likvidirana je tvornica tekstila Novoteks, a uništena je političkim hirom Milorada Dodika, navodno zbog dugovanja za doprinose, što je smiješno jer nema bosansko-hercegovačke firme koja ne duguje za doprinose.

Po tome smo slični?

Da. Po tajkunskoj privatizaciji definitivno (smijeh). Danas se trudimo oko unapređenja poljoprivrede i proizvodnje ekološki uzgojene hrane, vinarstva i vinogradarstva. Do kraja godine tri velika bosansko-hercegovačka trgovačka lanca otvorit će svoje centre u Trebinju što će otvoriti 200 novih radnih mjesta. Radi se o Konzumu, Best-u iz Travnika i tuzlanskim lancu Bingo. Bingo će se protezati na gotovo 10.000 kvadratnih metara i uz asortiman mješovite robe nudit će i bijelu tehniku, namještaj, odjeću i obuću....Trgovačka filozofija ovih lanaca je usmjerena na privlačenje klijentele iz Dubrovnika, ali i Boke Kotorske.

Jeste li u rodu s ratnim gradonačelnikom Trebinja Božidarem Vučurevićem?

Dijelimo isto prezime i to je sve. Nemamo kontakata, ne posjećujemo se, ne zovemo se na svadbe, proslave i slično.