INTERVJU VIDO BOGDANOVIĆ „Golf na Srđu neće se graditi, a Dube Šuica i pekara Orlando, moje su najveće političke greške“

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Facebook
Veliki intervju s bivšim dubrovačkim gradonačelnikom Vidom Bogdanovićem

Vido Bogdanović, kao član HSS-a, bio je dubrovački gradonačelnik na prijelazu milenija. Bilo je to doba, kad se puno manje novca slijevalo u grad i gradsku upravu, a uvjeti za rad, bili su daleko od idealnih. U to vrijeme, u Dubrovniku je bilo manje turista, nego poštenih političara. Na čelu grada, ostao je samo jedan mandat, a građani su ga smijenili i postavili Dubravku Šuicu.

Od tada, pa sve do danas, Bogdanović se nije aktivno bavio politikom, ali ona ga još uvijek interesira. Među ostalim, piše i vrlo čitani blog. S Bogdanovićem smo porazgovarali o gradskim aktualnostima koje itekako prati sa zanimanjem, a osvrnuli smo se i na njegov mandat.

Gospodine Bogdanović, što sad radite, čime se bavite?

Recimo da sam kućna pomoćnica (smije se). Pomažem oko djece, škole. Pomažem i supruzi Tildi oko njene agencije, a bavim se malo iznajmljivanjem i poljoprivredom.

Je li vam nedostaje politika otkako ste je napustili?

Pa ne bih rekao da sam je napustio, politika je napustila mene. I dalje sve aktivno pratim, sudjelujem na tribinama, komentiram … Politika je još uvijek sastavni dio mog života, iako nisam operativno aktivan. Što se tiče neke funkcije, ne fali mi stres, niti cjelodnevna zauzetost, ali opet s druge strane, mislim da bih neke stvari mogao dobro odraditi.

Nedavno ste se trebali aktivno vratiti u javni život. Spominjalo se kako ćete preuzeti vodstvo zaklade Blaga djela? Što se naposljetku dogodilo?

Dogodila se, jasno, politika. Nisam svima odgovarao, pa su me, bez obrazloženja zaobišli. Trebalo je poći u Baraku po blagoslov, a ja nikad nikome nisam išao po politički blagoslov. Ukratko, cijela priča je i dalje na čekanju.

Kako gledate na Blaga djela? Rade li oni dobro svoj posao?

Nikola Obuljen, Pero Marinović i Joško Radica napravili su ogroman posao. Uspjeli su spriječiti gašenje Blagih djela. Uspjeli su u povratu dijela imovine, nažalost manjeg, koja je bila nacionalizirana. Da nisu uspjeli, ta bi imovina postala državna, te bi se vjerojatno privatizirala, a mi dobro znamo kako privatizacija kod nas funkcionira. Blaga djela rade transparentno i dobro, osim ove nespretnosti oko izbora vodstva i produljenja mandata. Nažalost, neki dubrovački političari pokušavaju iskoristiti očiti propust, kako bi stekli kontrolu nad imovinom Blagih dijela.

Još uvijek ste član HSS-a. Kako gledate na raspad te stranke?

Nisam baš siguran jesam li još uvijek član HSS-a. Po nekim glasinama, gotovo svi stari članovi ogranka Gruž su jednostavno izbrisani, bez ikakvog postupka predviđenog Statutom. Ne preostaje mi zaključiti ništa drugo do da sam i ja među njima. Morat ću prvom prilikom provjeriti svoj status u stranci. Nažalost, još od vremena obnove djelovanja HSS-a u domovini, stranka se nije uspjela vratiti u svjetonazorski kolosijek političkog učenja i prakse Stjepana Radića. Neovisno je li riječ o Tomčiću, Friščiću ili Hrgu brljalo se po nacionalističko-klerikalnoj platformi prozivajući se demokršćanima. Umjesto iskrenih Radićevaca, vrh stranke su zauzeli tehnokrati, koji svih ovih dvadesetak godina i u oporbi i na vlasti trguju, zloupotrebljavajući časna imena, poruke i simbole Hrvatske seljačke stranke. Narod je to prepoznao, pa tako u anketama HSS dobiva oko bijednih jedan, umjesto da ima stabilnu podršku od 20 ili 25 posto.

Što kažete na dogradonačelnika Željka Raguža? Ima li on sposobnosti dignuti HSS, barem što se tiče krajnjeg juga zemlje?

Još uvijek nisam ništa ni čuo, ni pročitao da je Željko Raguž rekao nešto u skladu s Radićevim učenjem. Mlad je, ima još puno prostora i vremena za napredak.

A Stipo Gabrić Jambo?

Jambo ima veze sa HSS-om, kao ja s budizmom (smije se). Biti seljak ne znači automatski biti Radićevac.

Okrenimo se golfu. U vrijeme dok ste vi bili gradonačelnik, dolazili su razni golf-investitori, te bi nakon obilaska Srđa zaključili kako to nije dobra lokacija za golf, odnosno da neće donositi profit. Zašto je onda Frenkel na kraju krenuo u taj projekt?

Ne znam zašto gospodin Frenkel krenuo u ovu i ovakvu investiciju, možda je krivo procijenio. U mome mandatu sam oživio ideju o gradnji golfa na Bosanci, tad je po prvi put golf unesen u prijedlog prostornog plana koji se tada izrađivao. Četiri ili pet investitora je u to vrijeme obišlo lokaciju na Bosanci, s jednom je došao čak i predsjednik svjetske golf federacije. Neki od njih su napravili i svojevrsne studije, te su svi zaključili da golf igralište ili igrališta na toj lokaciji nisu održiva. Trebalo bi nanijeti veliku količinu zemlje -za održavanje travnjaka i zelenila bi trebale ogromne količine vode - a lokacija je vrlo vjetrovita i za vrijeme juga često u oblacima.

Meni se osobno čini da taj teren nije osobito atraktivan niti za vile. Lokacije na padinama, s lijepim pogledom na more kao što je to i Ivanica puno su atraktivnije. Čini mi se, ali samo mi se čini, da bi se sadašnji investitori najradije izvukli iz ovoga projekta kada bi mogli dobiti uloženi novac. Na Srđu nisam vidio ni geodete, a kamo li bagere i dizalice. Kažu da golf projekti u svijetu uspijevaju na dva osnovna načina. Ili se financiraju iz visokih članarina golf kluba, ili razni subjekti lokalne zajednice sufinanciraju golf igrališta, ako procijene da im je to isplativo za cjelokupnu destinaciju.

Pa zašto se onda godinama Frenkel nateže s političarima i građanima, te troši energiju?

Kao i u svemu, tako i u velikim poslovima, postoje krive procjene. Puno poduzetnika misli da će uspjeti u nekom projektu, a poslije se pokaže da nisu u pravu. Poslovnjaci su čudni ljudi, nekad se ponašaju kao kockari. Uostalom, mi smo mali provincijski igrači kojima su nedostižne spoznaje o putima svjetskog novca. Možemo samo špekulirati o motivima investitora koji ulažu ogromne novce u teško održive projekte.

No uzmimo da će se golf ipak graditi. Treba li Grad Dubrovnik išta uložiti u infrastrukturu, ili bi investitori trebali platiti vodu, struju, ceste i sve ostalo?

Propisi o komunalnom doprinosu su vrlo jasni i precizni. Po njima Grad u priču o golfu treba uložiti komunalni doprinos, koji bi trebao naplatiti od investitora. Hoće li ovo ili neko sljedeće Gradsko vijeće odlučiti uložiti dodatna sredstva ostaje za vidjeti kojim razlozima bi branili takvu odluku. Što se tiče države i njenih poticaja za ovakvu investiciju, odluka bi trebala biti donesena temeljem sveobuhvatne i precizne studije iz koje bi se vidjela opravdanost ulaganja u, po svemu, privatni projekt. No mi smo zemlja smiješka, u nas je sve moguće.

Pa bi li golf išta dobroga donio Dubrovniku i Hrvatskoj?

Ponovit ću, sumnjam da će se golf ikada izgraditi na Bosanci. Gradsko vijeće napravilo je veliku grešku što nije utvrdilo rok do kojeg bi projekt trebao biti gotov. Nakon isteka takvog roka, Grad bi mogao izmijeniti prostorne planove bez rizika tužbe od strane investitora. Teoretski status quo kakav je danas, na Srđu može trajati desetljećima, a Grad ne može prenamijeniti zemljište, jer bi ga investitori mogli tužiti. Na kraju se može dogoditi da će smještajni kapaciteti, ma što oni bili, biti izgrađeni, a golf ostati smokvin list cijelog projekta i investicije.

Kažete da je Dubrovački dogovor propustio ubaciti rok. Što inače mislite o Dubrovačkom dogovoru?

Mislim da je nastao radi Srđa, ali nije Srđ jedini. Tu se radi o političkoj trgovini, po principu - ja tebi, ti meni. Samo pogledajte vijećnike kako se ponašaju na sjednici. Dogovaraju po principu, neka meni prođe ova točka, a onda ćemo mi glasati za tvoju. To se može vidjeti i po redoslijedu točaka, ako se bolje (po)gleda.

Treba li mijenjati izborni zakon da ne dolazi do ovakvih, čudnih koalicija?

Ne postoji izborni zakon koji može zaustaviti političku trgovinu, ni u Dubrovniku, ni u Hrvatskoj, ni u svijetu. Ili si trgovac ili nisi.  Kad na vlast dođu ljudi koji nisu trgovci, onda neće bit trgovine. Nažalost, takvi ljudi se drže podalje od politike. Zato je dobro da 'Srđ je Grad vijećnici' govore o etici u politici.

Što kažete za 'srđevce'? Jesu li konstruktivna oporba ili previše kritiziraju bez nuđenja jasni(ji)h rješenja?

Meni su vrlo simpatični i dobro je za političku scenu da su se pojavili. Nažalost ostali su u raskoraku između NGO aktivizma i konkretnog političkog djelovanja. Politika je prvenstveno, ili bi prvenstveno trebala biti odgovornost. Ne može se politikom baviti 'donekle'. To je k'o ona cura koja je rekla da je 'malo trudna'. Ili jesi ili nisi. 'Srđevci' konkretno i jasno objasne zašto su protiv nečega, ali s druge strane, rijetko ili nikad ne daju  konkretna rješenja i prijedloge. Nije to samo njihov problem, nego većine u politici. Svi znaju kritizirati, a rijetko ponuditi konkretna održiva rješenja. Primjerice postoji li u Gradu netko s vizijom kakav će nam Grad izgledati, te tko će i kako u njemu živjeti za 20, 30 godina??

O Vlahušiću ste svojedobno kazali da je „muška Šuica“. Kakav je on političar? Je li bolji ili gori u odnosu na Šuicu?

Vlahušić je bio i ost'o muška Šuica (smije se). On i Dube su se uvijek slagali, pa i danas. Andro je bolji gradonačelnik od Dube. Ako se dogodi da opet budu u drugom krugu, opet ću glasat za Andra, jer je uspješniji od Dube. Također, iako opasan, Vlahušić je manje opasan političar od Dube. Dube je ingropala opasne interese i to nije dobro u politici.

Kad je Dubravka Šuica u pitanju, onda sam vrlo subjektivan, ona je moja najozbiljnija i najveća politička greška. Da sam bio ozbiljniji i mudriji, Dube ne bi bila gradonačelnica, nego Joško Mikulić. Vjerujem da bi Dubrovnik tad krenuo u puno boljem pravcu, nego gdje ga je odvela klika Dubravke Šuice. Trebala bi nam dva dana da izanaliziramo osam godina HDZ-ove vlasti pod vodstvom Dubravke Šuice, ali subjektivna analiza ne mora biti dobra. Ipak spomenut ću dva slučaja. Prostorno planiranje, cijeli prvi mandat je Dubrovnik bio bez prostornog plana dok se nisu namirili brojni interesanti. Garaža, nikoga ne brine zašto je koštala gotovo više 10 milijuna eura više od realne cijene, te zašto je sklopljen ugovor koji po svemu sudeći gradske financije stavlja u vrlo opasno stanje.

Nije joj javna garaža jedina afera. Treba li, po vama, Dubravka Šuica umjesto u europarlamentu, sjediti u nekom drugom prostoru?

Mislite zatvoru? (smije se). Mislio sam da je ovo ozbiljan razgovor. Zločesto pitanje traži zločesti odgovor. Neka na to pitanje odgovori netko drugi.  Ipak ponavljam, nevjerojatna je priča javna garaža. Gdje su nestali ti silni milijuni eura?

Vratimo se na Vlahušića. Što je dobro napravio otkako je gradonačelnik, a što loše?

Andro ima odličan socijalni program, istina dijelom naslijeđen od prethodnice – plaća subvencije za prijevoz, stanovanje i ostalo. Socijalna politika Dubrovnika je jedna od najboljih u državi. Tu je i obrazovanje, koje Andro financira, što je posebno dobro za obitelji slabijeg imovinskog stanja. Nažalost, nije postavljeno određeno osiguranje da se ti mladi ljudi nakon školovanja vrate živjeti u Dubrovnik. Osim toga, riješio je promet koji je sad puno prohodniji, a brine se i za ostale komunalne aktivnosti. On je ustvari, pravi komunalni gradonačelnik, što je u jednu ruku dobro.

A što mu zamjerate?

Spomenuo sam gore da se mladi stručnjaci, nakon školovanja nemaju zašto vratiti u grad. Naime, Dubrovnik se još za vrijeme Šuice okrenuo isključivo turizmu, a Andro je nastavio provoditi tu politiku. Dubrovnik pomalo gubi svojstva grada, gubi građane, gubi dušu, i postaje obični turistički resort u kojem, već se sada osjeća, Dubrovčani sve manje vole i žele boraviti. Andro je radoholičar, puno radi i voli raditi, ali ide isključivo u jednom smjeru. Nažalost, to vodi do iseljavanja mladih, obrazovanih Dubrovčana, koji u svome rodnom gradu nemaju što raditi. Trebao bi djelovati na stvaranju drugih grana gospodarstva, ne samo turizma.

Nadalje, zamjeram mu politiku „Ja i moj brat, također“. Nikako nije dobro da VIAM, tvrtka njegovog brata, radi poslove koji se financiraju iz gradskog proračuna, dok je Andro gradonačelnik. Ne kažem da se u odnosu Grad - VIAM događa bilo što nepropisno, ali sama činjenica da VIAM, na ovaj ili onaj način, radi poslove koje financira Grad ili gradske institucije, čisti je sukob interesa. Mislim da to nije potrebno ni Andru ni Mladenu. Zašto se stavljat u situaciju da bilo tko može sumnjati u poštenje i jednog i drugog? U ozbiljnim demokracijama ovakav odnos je nezamisliv. Obiteljska tvrtka jednostavno ne smije sudjelovati u poslovima financiranim javnim novcem. Nažalost, u Hrvatskoj se to ne smatra osobitim problemom. Pa sjećamo se i vremena kad je tadašnja gradonačelnica, a danas europska parlamentarka s govornice u vijećnici izravno ustvrdila da evidentan sukob interesa njenog zamjenika (Antuna Kisića op.a.) u poslu s tadašnjim investitorima na Srđu nije sukob interesa već 'zajednički interesi'..

Androv mozak radi 100 na sat, jezik i slušatelji ga ne mogu slijediti. Ima pregršt ideja, ali bi ponekad trebao malo usporiti i srediti misli, posavjetovat se s nekim dobronamjernim suradnicima. Ako ih uopće ima? Nekad je jednostavno prebrz za sve, ali i samog sebe. Iako bi neki rekli bolje da ne radi, u pogonu je više od 12 sati dnevno.

Vlahušić je, bez obzira na sve njegove mane, a njih nije malo, od svih javno ponuđenih, najbolji gradonačelnik. Vidjet ćemo što nosi vrijeme, mladi jurišnici se pripremaju.

Spomenuli ste da 'srđevci' ne nude konstruktivna rješenja, te da Vlahušić ide u samo jednom, turističkom smjeru, umjesto da razvija i druge gospodarske grane. Kako biste vi, da ste na njegovom mjestu, vodili grad u sadašnjem trenutku? Kako bi grad trebao izgledati za 20 ili 30 godina?

Prvo i osnovno, ja sam već vodio Grad, istina u potpuno drugačijim okolnostima i uvjetima. Nakon mog 'vođenja' Grada, građani su rekli 'hvala, dosta'! I što bi sad ja davao recepte nekome kome su građani rekli 'još' !

Ipak kad već pitate, nije žabu teško natjerat u baru. Prvo i osnovno, svi koji se bave javnim poslom trebali bi znati i uvijek imati na umu da turizam nije strateška djelatnost. Kako lako dođe, tako lako i nestane – preko noći. Osim toga, turizam ne generira društvenu, socijalnu ili nazovite je kako hoćete, kvalitetu. Turizam nije zahtjevna ljudska djelatnost, to barem dokazujemo svakodnevno. Budimo pošteni i priznajmo, od dubrovačkog turizma svi zarađuju više od nas, nama ostaju tek mrvice. No jadni kakvi jesmo, zadovoljni smo i s mrvicama. Glavninu odnose kruzeri, turoperatori, avioprevoznici, država, strani vlasnici hotela, bankari, trgovački lanci, a mi ostanemo sretni kad ušćićarimo nekoliko tisuća eura afitavajući vlastitu postelju. Pa dok dura! A kad stane? Nitko nema odgovor na to temeljno pitanje. Što kad stane?

Dubrovnik bi trebao razvijati i druge, turizmu komplementarne gospodarske aktivnosti. Uzmimo pomorstvo. Dubrovnik je stoljećima pomorski grad, ali osim Atlantske plovidbe, danas nema ništa više. Ni Atlantska nije više što je nekad bila. Propuštena je mogućnost da se u Gradu razviju i druge aktivnosti iz oblasti pomorstva. Posredništvo u financiranju, osiguranju, teretu, ukrcaju posade itd... Sve što je ostalo je Atlantska i pomorski studiji na Sveučilištu. Ali i brojni pomorci, prepušteni sami sebi, u traženju i ugovaranju posla na brodovima širom svijeta. I Atlantska se pomalo okreće turizmu. Dubrovnik opsjedaju stotine kruzera i gotovo milijun kruzeraša godišnje. I odnose najveći dio kolača zarađen upravo na Dubrovniku. Pa kako nikome nije palo na pamet povezat izvrsno znanje i iskustvo u pomorstvu i turizmu pa se konkretno uključit u kruzerski biznis? Em se hvalimo da smo izvrsni pomorci, em se hvalimo da smo vodeći turistički stručnjaci. A kruzer nije ništa drugo nego hotel koji plovi.

Doduše, gradonačelnik je pokušavao u tom smjeru. U bolnici je pokrenuo pomorsku medicinu. Ali da ne idemo preširoko s pomorstvom, nastavite dalje s drugim granama.

U Dubrovniku se stalno poštapamo kulturom. I na kulturu izdvajamo značajna sredstva iz proračuna. I što dobivamo zauzvrat. Provincijski kulturni proizvod i doživljaj. Reći će neki što nam više i treba. Dubrovnik je prevrijedan da bi smio pristati na prosječnost, stalno se poštapamo i s izvrsnošću, pa zašto ne bi bili izvrsni u kulturi? Prelazak iz stanja provincijske prosječnosti u europsku i svjetsku izvrsnost značio bi zarađivanje, a ne trošenje kulturom. Dubrovnik treba dovesti vrhunske kulturnjake – pisce, slikare, glazbenike, glumce... - koji će ovdje djelovati, učiti zainteresirane i okupljati publiku. Treba izgraditi koncertnu dvoranu. Dubrovnik je sinonim za kulturu, i to je odlično polazište za postati važan kulturni grad na svjetskoj mapi.

Uz sveučilište i kulturu prirodno se nameće i sport. Za vraga, u nas je i sport samo politika i trošak, a ne zarada. Iako u svijetu sport predstavlja jednu od najsnažnijih industrija. Zašto ne iskoristiti sve prednosti koje pruža Dubrovnik i okolica te uz primjerenu infrastrukturu povezano s turizmom, sveučilištem i kulturnim aktivnostima, Dubrovnik učinit i sportskim gradom?

U godinama iza rata, Dubrovnik je predstavljao značajno informatičko žarište u cijeloj Hrvatskoj. I onda smo dopustili da se gotovo ugasi. Neću opet nabrajati sve prednosti Dubrovnika, koje uz malo pomoći politike mogu oživjeti informatičarske djelatnosti i privući poduzetnike.

Na koncu tu je i poljoprivreda, no to je prije svega državna i županijska, a ne gradska priča. Ipak, i Grad svojim posredovanjem može pomoći i potaknuti suvremenu poljoprivrednu proizvodnju na ovom području.

Spominjali ste sport. Dugi niz godina važna nogometna karika u Dubrovniku je (bio) Pero Vićan. Što mislite o njemu? Ljudi se mijenjaju na vlasti, a on je uvijek tu.

On se prepoznavao u ovim vremenima, i iskorištava svaku mogućnost koju mu pruža ovakav sustav. Prije nekoliko dana sam negdje pročitao kako je Boris Dežulović ovaj sustav nazvao političkom mafijom. Ovo su idealna vremena za njega. U normalnoj demokratskoj državi, drugačije bi se ponašao. Pametan je on, stari lisac.

Svojedobno je i protiv vas pokrenuta prijava. Podsjetite nas, o čemu se radilo i kako je to završilo?

Da, istina, pokrenuta je prijava u vezi jednog hotela na Lastovu. Kao bivši predsjednik Nadzornog odbora potpisao sam neke odluke nadzornog odbora, budući sam još uvijek na sudu bio vođen kao predsjednik. Na molbu prijatelja s Lastova, potpisao sam te odluke, bez da sam tražio da ih supotpišu.  Ponio sam se kao neiskusna budala. Sreća da moj potpis nije imao nikakvih negativnih posljedica, jer su oni sve petljavine napravili prije toga. Sve se to događalo u Kutlino vrijeme, i on je stajao iz toga. Na kraju je prijava protiv petnaestak ljudi odbačena. Bio sam 14. na listi.

Bili ste i u NO Dubrovačke banke. Ispričajte nam malo što se tamo događalo.

U nadzorni odbor banke došao sam nakon afere Peti ortak i poslije sanacije banke. Država je sanirala banku s oko 3,6 milijarde kuna ili 1 milijardu maraka ili oko 500 milijuna eura. Nevjerojatno je da za tu štetu nikad nitko nije odgovarao, niti je osuđen. Što na to reći? Dva su se pelješka mosta mogla napraviti od tih novaca, a nitko za to nije kriv.

U to vrijeme došlo je i do privatizacije pekare Orlando. Vi ste gradskim novcem pokušali spasiti pekaru, ali je na kraju otišla u stečaj, te je zatvorena. Što kažete na to?

Pekara Orlando je moj najveći neuspjeh. I danas sebi predbacujem što je nismo uspjeli spasiti. Pekara je propala, bankrotirala, a ostalo je neodgovoreno zašto? Odgovor je vrlo jednostavan. Dok su joj tepali kao ratnom heroju i spasiteljici, istovremeno su prestajali kupovati njen kruh. Vojska, policija, bolnica, hoteli, kao po naređenju su počeli kupovat kruh u pekari na Kuni Pelješkoj (koja je bila u vlasništvu Jamba op.a.). To nije bilo ništa drugo do akt veleizdaje kao što je cijeli projekt, u i oko Dubrovačke banke, bila obična - veleizdaja. Kao i za Dubrovačku banku, ni za pekaru nitko nije odgovarao.

Jedina satisfakcija mi je da su svi radnici pekare, ipak uspjeli naplatiti sva svoja potraživanja. Lako je sad bit pametan, ali ostaje činjenica da sam loše procijenio ukupnu situaciju i vukao pogrešne poteze. Trebalo je agresivno vratiti sve strateške kupce u pekaru.

U vrijeme vašeg gradonačelničkog mandata odvijala se i privatizacija Dubrovkinje Nuove, o čemu traje serijal na Dubrovačkom dnevniku. Je li znate što o tome?

Ne baš, s Dubrovkinjom Nuovom kao i s ostalim Dubrovkinjama nismo imali neke posebne veze. U Gradu je na vlasti bila koalicija HSS-HSLS, a u državi rigidni HDZ. Ta se privatizacija, kao i sve druge, događala pod vertikalnom kontrolom, odnosno iz Zagreba. Sve je to kontrolirao HDZ. Znam kao i svi drugi, da je Pavo Miloglav u početku bio blizak sa Šimom Đodanom, i da su uz njega u Dubrovkinji Nuovoj bili Ante Srhoj, Katica Matić i Mario Mrkušić. Posebne detalje ne znam, osim ono što pročitam u vašem mediju.

Za kraj, okrenimo se sukobu gradonačelnika Vlahušića i DPDS-a, no prije toga vratimo se na trenutak u vaš mandat. Vi ste svojedobno potpisali ugovor s DPDS-om. Pojasnite nam malo tadašnju situaciju.

Bila je znatno drugačija nego danas, jer je bio puno manji prihod od prodaje ulaznica na zidine. U to doba, a vjerujem i brojni gradski političari prije mene, bili smo sretni da se netko uopće hoće bavit održavanjem, odnosno upravljanjem tim dijelom baštine. To je jednostavno bio problem koji nije bio problem, odnosno projekt koji je uspješno i na opće zadovoljstvo odrađivao netko drugi, a da nije pitao ni pare ni dinara.

Potpisao sam ugovor o upravljanju zidinama na neodređeno vrijeme temeljem zaključka poglavarstva. I bili smo sretni što o tome ne trebamo razbijat glavu. Nisam pravnik, ali se sad pitam, je li taj ugovor uopće zakonit? Naime, nisam siguran da se javni prostor može nekome prepustiti, odnosno iznajmiti na neodređeno vrijeme. Ne znam postoji li mogućnost za raskid tog ugovora? Možda pomalo grubo zvuči sumnja da je ugovor nezakonit, a da sam ga ja potpisao, no tada nije bilo nikakvih problema, jer je DPDS sredstva od prodaje ulaznica, ulagao u obnovu.

Problem je nastao kad su se prihodi počeli povećavati. Mislim da se dio novca zarađenih od zidina može upotrijebiti i za druge namjene, ne nužno da se sav prihod ulaže u kulturnu baštinu. Dubrovčani su najveća baština grada i u njih treba također ulagati. U svakom slučaju bi prepustio DPDS-u da, u ime i za račun Grada, upravlja zidinama i da za to uzima dogovorenu proviziju od prihoda iz prodaje ulaznica - 15, 20 ili 25 posto - to je stvar pregovora i dogovora. U proteklih šezdesetak godina dokazano je da DPDS apsolutno zna upravljati zidinama, ali da mu treba pomoći upravljati soldima. I tu je prostor za dogovor. Grad i DPDS bi trebali napraviti višegodišnji plan upravljanja, odnosno održavanja baštine iz sredstava koje uprihoduje temeljem provizije. I financijsko poslovanje DPDS-a treba biti transparentnije, kao uostalom i financijsko poslovanje Grada. To je bar lako ostvariti u doba interneta, promet preko računa se dnevno objavi na internetu. Bilo bi dobro da i DPDS raspisuje natječaje za izvođače radova, s tim da ne treba izabrati najjeftinijeg, već optimalnog. Ne vidim razlog da i to ne bude javno na internetu.

Bez obzira na preispitivanje ustavnosti dijelova Androva zakona, dobro je da se ovim zakonom, Zavod za obnovu Dubrovnika vraća Gradu, dvadeset godina nakon što ga je država otela, budući je Zavod osnovala Općina Dubrovnik, te je godinama uspješno poslovao i djelovao dok vrhovna vlast nije ocijenila da su Dubrovčani nesposobni upravljat obnovom svoje baštine.

Hoće li se Vlahušić i Denis Orlić na kraju dogovoriti?

Neće!

Što mislite o Denisu Orliću? Je li on baš takav volonter kakvim se voli predstavljati?

Uglavnom je volonter (smijeh).

Popularni Članci