Crkva sv. Petra na Boninovu gradila se bez građevinske dozvole. Kako je moguće da je komunisti nisu srušili?

Gostujući nedavno u emisiji Nedjeljom u 2, Tereza Kesovija je izjavila kako „su svi plakali kada je Tito umro.“ Bila to istina ili ne, u Dubrovniku se za vrijeme Titove smrti odigravao jako zanimljiv scenarij. Maršal i doživotni predsjednik Jugoslavije, umro je 4. svibnja 1980. godine, a samo dva tjedna kasnije na Boninovu je na programu svečano otvaranje crkve sv. Petra, jedinog novoizgrađenog sakralnog objekta u Dubrovniku za vrijeme komunističke Jugoslavije. Kako je moguće da je u jeku komunističke vlasti, koja nije preferirala nikakve religije, izgrađena potpuno nova crkva na atraktivnom mjestu i još k tome otvorena točno u vrijeme Titove smrti? Mnogi koji su čitav život u Gradu pojma o tome nemaju, uključujući vjernike iz župe sv. Petra, pa ćemo u ovom tekstu pokušati dočarati jedinu gradnju crkve u Dubrovniku u više od četiri desetljeća vladavine Komunističke partije Jugoslavije. 

Na samom početku valja kazati da se i nova crkva sv. Mihajla u Lapadu pokušavala izgraditi za vrijeme Jugoslavije, ali ona je imala drugačiju sudbinu od crkve sv. Petra na Boninovu. Već 1968. od općinskih se vlasti tražila lokacijska dozvola za gradnju crkve sv. Mihajla, no ona će se dobiti tek dvadesetak godina kasnije kada je već započelo demokratsko buđenje, kako u Jugoslaviji, tako i u cijeloj Istočnoj Europi, što hoće reći da su društvene prilike za gradnju nove crkve bile puno pogodnije nego desetak godina ranije. U listopadu 1989. godine, svega par dana prije pada Berlinskog zida, započinje kopanje temelja za novu crkvu u Lapadu koja će svoja vrata konačno otvoriti tek 1999. godine. Drugim riječima, iako je gradnja crkve sv. Mihajla započela za vrijeme Jugoslavije, ipak možemo konstatirati kako je ona na Boninovu ustvari jedina napravljena za vrijeme bivše države, jer je koncem osamdesetih Jugoslavija već praktički (bila) mrtva, a i crkva je započela s obavljanjem službe tek na kraju 20. stoljeća. 

Da nije bilo dum Pera ne bi bilo crkve 

Vratimo se mi našem Boninovu. Da bismo uopće shvatili kako je došlo do ideje gradnje crkve sv. Petra na Boninovu, valja se vratiti petnaestak godina ranije i upoznati se s glavnim akterom cijele priče, don Perom Vuletićem, u narodu poznatom kao dum Pero. Nakon što je završio teološki studij u Zagrebu, dubrovački biskup Pavao Butorac, mimo dum Perove volje (jer je uvijek više volio teren nego kancelariju), postavlja ga u službu na Biskupskom ordinarijatu. Osim uredskog posla, dum Pero ponekad služi mise u crkvi sv. Đurđa na Boninovu. 

Šezdesetih godina prošlog stoljeća na područje Konala, Ilijine glavice, Šipčina…,  naseljava se sve više ljudi i raste potreba za osnivanjem nove župe. Biskup Butorac 1965. godine utemeljuje tako novu župu sa sjedištem u crkvi sv. Đurđa na Boninovu, a dum Pera imenuje prvim župnikom. Župa tada uopće nije imala župni stan, pa je jadni dum Pero, i po suncu, i po kiši, i po vjetru često dva-tri puta dnevno dolazio na Boninovo iz biskupskog sjemeništa na Jezuitima. Ne samo da nije imao stan, nego nije imao ni poštenu crkvu. Ona sv. Đurđa bila je minimalne veličine, ruševna i puna vlage, a vjernici su se međusobno natiskivali kao danas kupci jagoda na parkiralištu bolnice. Dum Pero je na početku svoga župnog djelovanja imao, blago rečeno, katastrofalne uvjete. Ipak, situacija se pomalo kreće na bolje. Uspijeva sagraditi župni stan u ulici Antuna Mihanovića uz pomoć gospođe Marije Karlić iz Trstenog. Ta je gospođa, naime, ponudila dum Peru da će prodati vlastitu kuću, da bi se tim sredstvima sagradila ova u Antuna Mihanovića, gdje će i ona stanovati u zajedničkom domaćinstvu, i gdje će se dum Pero za nju brinuti sve do njene smrti 1976. godine. I bješe tako. 

Stan je riješen, ali to je bio puno manji problem. Sada smo u sedamdesetima, vjernicima kojih je sve više na području nove župe treba nova i funkcionalnija crkva. Komunizam je u Jugoslaviji i dalje jak, Tito je još uvijek živ, i dalje bari sve što stigne. Nimalo lak zadatak za župnika. Dum Peru na pamet pada suluda ideja. Probat će zeznut komunističke dužnosnike. Za lokaciju gdje je današnja crkva traži dozvolu za gradnju garažnih prostora i staklenika za poljoprivredu. No, to je fikcija, paravan za pravi cilj. Općinske vlasti izdale su mu dozvolu za garažu i pomadore, ali dum Pera brige, i za aute i za zelen, on se sprema za ilegalnu gradnju crkve. Evo što o svemu kaže u knjizi ‘Župa svetog Petra Boninovo Dubrovnik’ koja je izdana 1991. godine. 

“Nakon svega čekala me ilegalna gradnja (dozvola je bila izdana za jednu stvar, a trebalo je graditi drugu i to političkoj vlasti nimalo blisku), u što je trebalo ući s puno odvažnosti i samopouzdanja. Osobna početna kolebanja prevladao sam nekim tajanstvenim i snažnim porivom koji me svega obuzeo i ohrabrio da ću uspjeti. Rekao sam odlučno sebi: Idem, pa što Bog da”, piše dum Pero u knjizi. 

Spletom okolnosti, na Šipanu upoznaje arhitekta Ivana Prtenjaka koji je u to vrijeme živio i radio u Bruxellesu. Na početku nije htio napraviti projekt crkve, ali kasnije ipak pristaje (zanimljivo da je svojevremeno predložio i vrlo lijepu ideju nove crkve sv. Mihajla, ali nikad nije zaživjela). Napravio je više skica, a dum Pero je na kraju izabrao ovu koja i danas stoji na Boninovu.  

Arhitekti radili besplatno 

“Osjetio sam da je to pravo rješenje željenog prostora i dao suglasnost za izradu izvedbenog projekta što je tokom te zime arhitekt Prtenjak i učinio”, piše dum Pero. 

Zanimljivo da je on taj projekt napravio potpuno besplatno. U proljeće 1978. godine kreće gradnja crkve sv. Petra na Boninovu i to bez građevinske dozvole. Zaista nevjerojatno. Nemaju papire, a kreću iskopi. Župnik zapisuje kako su iskopali 550 velikih kamiona materijala. Na gradilištu je mlada arhitektica Marija Kojaković koja radi prema Prtenjakovom projektu. I ona ne naplaćuje usluge. Nažalost, iako smo se svojski potrudili, nismo uspjeli doći do izjave Prtenjaka (još je živ), ali zato jesmo do Kojaković. Ona nam je više puta ponovila da je dum Pero zbog stresa oko gradnje crkve na Boninovu izgubio zdravlje, dobio šećernu bolest, srce mu je oboljelo, i naposljetku je umro relativno mlad 2007. godine. 

“Kada bih ga god pitala u vezi dozvola, on bi mi rekao da će riješiti. Možda je imao nekakvo prešutno odobravanje ili barem mislio da ima. Znale bi nekad komunističke vlasti zažmiriti na neke crkvene stvari. Primjerice, radila sam na Jezuitima jedan projekt kuhinje koju smo ukopali u stijenu. Nismo imali nikakve službene dozvole za takvu gradnju, niti od općinskih vlasti, niti od konzervatora, ali su nam odobravali, neki su čak i podržavali. Možda je i u vezi crkve sv. Petra bilo slično, ne znam. Bez ijednog papira, ali neko prešutno odobravanje. Kako god bilo, dum Peru je čitav taj projekt bio jako stresan i na kraju ga je platio glavom”, naglašava Kojaković koja je vodila čitavu gradnju, među ostalim, nabavljala brački kamen kojom je crkva obložena. 

Ističe još jedan projekt u ono vrijeme koji su gradili mimo dozvola. 

“Biskup Severin Pernek doživio je ozljedu i slomio nogu. Mi smo, bez ikakvih papira, izgradili lift u zgradi unutar zidina kako bi se on mogao lakše kretati. I za to smo imali prešutno odobravanje. Nego, da se vratim na dum Pera. Ne samo da je imao političke probleme, nego i financijske, uvijek je nedostajalo sredstava, a on je bio jako odgovoran. Sjećam se i dan danas koliko ga je sve brinulo”, ističe Kojaković. 

Imao dum Pero neke signale ili ne od tadašnje Skupštine Općine Dubrovnik i njegova predsjednika, činjenica je da mu Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, nakon što su napokon shvatili o čemu se radi, u jesen 1978. godine zabranjuje daljnju gradnju. Unatoč zabrani, gradnja se ilegalno nastavlja, pa će se polnoćka 1979. godine slaviti u novoj crkvi, iako još ni klupe nisu stigle. Dubrovčani su tek tada shvatili što se gradi na Boninovu. Na kraju se crkva svečano otvara 18. svibnja 1980. godine, malo iza Titove smrti.  

"Pripreme za svečano otvorenje crkve i posvetu sv. Petru otežavala je bolest, pa naposljetku smrt predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita (u nedjelju 4. svibnja). Stvarana je sveopća turobna atmosfera, pa se i sama pjesma smatrala nekom provokacijom, čak su mi neki u tom pogledu i otvoreno prigovarali i prosvjedovali: Vi tu pjevate, a naš predsjednik umire“, zapisao je dum Pero u knjizi. 

Na kraju se festa ipak održala. No, tu počinju i pravi problemi za dum Pera. 

Tužba i sudski proces 

“Odmah nakon posvete crkve bio sam pozvan od Službe državne sigurnosti (bezbednosti) na poduži razgovor. Bilo je više postavljenih mi pitanja. Među ostalim, prigovoreno mi je kako sam mogao blagoslivljati crkvu bez uporabne dozvole”, piše dum Pero. 

U zagrebačkom Vjesniku odmah zatim pojavio se tekst novinara Nenada Ivankovića u kojem napada bespravno sagrađenu crkvu. U tekstu, među ostalim, piše da je „narušen spomenički integritet kulturno-povijesnog kompleksa Tri crkve“. Istovremeno, Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode podiže tužbu protiv dum Pera i bespravne gradnje crkve. Zavod također protestira kod Općinske građevinske inspekcije koju vodi šef Božo Miljanić. Nedugo nakon tužbe Miljanić dolazi kod dum Pera i govori mu: 

-Ne boj se, stari, neću ti rušiti crkve ni pod kojim pritiskom – citira u knjizi Župa svetog Petra Boninovo dum Pero Miljanića. 

Dum Pero je imao sreću što je Miljanić bio šef tadašnje građevinske inspekcije, jer ovaj najblaže rečeno nije baš bio ljubitelj komunista što će se poslije pokazati u samostalnoj Hrvatskoj. Naime, Miljanić je kasnije bio dugogodišnji dužnosnik Hrvatske stranka prava i jedan od organizatora HOS-a na dubrovačkom i konavoskom području tijekom Domovinskog rata. Miljanić je umro prije dvije godine, pa ga ne možemo pitati da nam kaže svoja svjedočanstva iz doba gradnje crkve sv. Petra. Na sprovod mu je došao i zapovjednik devete bojne HOS-a Rafael vitez Boban Marko Skejo. 

Miljanić je kazao dum Peru da mu neće rušiti crkvu, ali je pred Općinskim sudom u Dubrovniku svejedno započeo sudski proces koji je vodio sudac Antun Mihočević s kojim u ono vrijeme nije bilo zezancije. Na svojoj koži osjetio je to i književnik Milan Milišić, koji se pred sucem Mihočevićem našao zbog književnog teksta Život za slobodu, objavljenom u omladinskom listu Laus. Sud na čelu s Mihočevićem nije prihvatio obranu Milišića da je riječ o književnom uratku, već je tekst tretirao kao dokument koji uznemiruje građane, pa ga je osudio na uvjetnu kaznu zatvora od sedam mjeseci s rokom kušnje od tri godine. Najgore po Milišića je bilo što je zbog presude ostao bez posla i oduzeta mu je putovnica. 

Bez obzira na to što sa sucem Mihočevićem, što vidimo iz slučaja MIlišić koji je također vođen osamdesetih godina prošlog stoljeća, nije bilo zezancije, dum Pero je uspio bolje proći od književnika. Sudska parnica je završena simboličnom kaznom od 8 tisuća dinara (500 njemačkih maraka). Dum Pero u memoarima ističe kako mu je u toj simboličnoj kazni pomoglo novo vodstvo Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode koje je preuzeo Tomislav Šuljak, te je umirivao atmosferu oko parnice. Dum Perove navode potvrđuje njegov dugogodišnji bliski suradnik Joško Mikuš. 

Odakle sredstva za gradnju crkve? 

“Osim Šuljka, crkvi sv. Petra na Boninovu pomogao je i Božo Letunić koji je kasnije bio prvi ravnatelj Zavoda za obnovu Dubrovnika i na toj je funkciji bio čitave osamdesete. On mu je isto davao znakove da će sve bit u redu”, govori Mikuš. 

Letunić je preminuo 2021. godine, pa ni njega nismo mogli pitati detalje kao ni dvojicu pokojnih predsjednika Skupštine Općine Dubrovniku koji su onda imali funkciju jednaku današnjoj gradonačelničkoj. Tako je od 1974., pa do 1978. godine predsjednik Skupštine Općine Dubrovnik odnosno gradonačelnik bio profesor Rudi Jelić, a njega je na toj funkciji naslijedio Ivica Valjalo. Valjalo je Dubrovčanima ostao upamćen kao čovjek koji je u Dubrovniku dočekao princa Charlesa 1978. godine (umro 2017. godine). Rudi Jelić dugi je niz godina predavao na Pomorskom fakultetu, a Valjalo je, među ostalim, bio član Udruge antifašista Dubrovnik. 

Zanimljiv je i financijski dio gradnje crkve sv. Petra. Odakle sredstva? Veliki problem za dum Pera je bio što je (barem na početku) morao tajiti da gradi crkvu, pa nije mogao skupljati priloge vjernika iz svoje župe. Na početku gradnje, župnik je raspolagao s 40 tisuća njemačkih maraka koje je dodijelio Europaeischer Hilfsonds iz Beča zauzimanjem njemačkog svećenika Johannesa Oomena. Dalje je dum Pero radio sve s posuđenim novcem i uz dugove. Mark i Drona Beriša posudili su dum Peru najveću sumu – 53 tisuće njemačkih maraka. Kasnije im je dum Pero nakon više godina vratio 22 tisuće dok su oni otpisali 31 tisuću maraka. Kada se poslije saznalo da se gradi crkva, mnogi su župljani posuđivali svoje ušteđevine, a dobar dio njih potpuno je besplatno radio na gradnji crkve isto kao i arhitekti Ivan Prtenjak i Marija Kojaković. 

Na kraju cijele priče crkva je izgrađena. Tko zna bi li tako bilo da spletom okolnosti na funkcijama po dubrovačkim institucijama nisu bili ljudi koji su na kraju prešutno popustili u svezi gradnje crkve. Iz ovoga kuta je zaista nevjerojatno da je dum Pero posred Boninova krenuo graditi crkvu bez građevinske dozvole, novaca i bilo kakvog službenog papira. Na kraju je crkva od struke dobila brojna priznanja kako se uklopila i oplemenila prostor. I dan danas rado je pohode studenti arhitekture. Postala je tako i ostala jedina crkva u Dubrovniku koja se izgradila za vrijeme Jugoslavije, štoviše otvorila je svoja vrata par dana poslije Titove smrti. Priča za filmove. 

Nije imala skoro nikakve izglede, realno, trebala je biti srušena, a na kraju čitave ove holivudske priče, umjesto crkve, srušilo se jedino dum Perovo zdravlje. No njegova ostavština i dalje živi.