U razgovoru smo se dotaknuli planova benda, građanskih nemira u BiH, Dubrovnika te smo pokušali odgovoriti na pitanje ima li šanse za bratstvo i jedinstvo. Ovim putem im se zahvaljujemo što su unatoč zgusnutom koncertnom kalendaru našli vremena i odgovorili na gotovo 20 pitanja za Dubrovački dnevnik. 

Nedavno ste imali veliki koncert u Splitu, u Spaladium areni. Iako već godinama nastupate na velikom festivalima kako vam je svirati u zatvorenim dvoranama? Nedostaju li vam klubovi ili se Dubioza ugodno osjeća i ovakvim prostorima? 

DK: Imamo sreću da nismo ograničeni na određeni teritorij i da na različitim mjestima imamo priliku da drugačije i radimo. Jako nam se sviđa to što jedan dan sviramo u nekoj areni, dan poslije u nekom klubu za 300 ljudi. To nas stalno drži “na zemlji” i ne dozvoljava da se uljuljkamo u neki relativni uspjeh koji je do sada postignut.

Klub Revelin najavio je vaš nastup u Dubrovniku. Kakva su vaša iskustva s dubrovač kom publikom? Koliko se sjećam svirali ste u klubu Orlando i u Lazaretima, u Orlandu dok još niste probili u 'mainstream'? 

DK: U Dubrovniku nismo svirali nekoliko godina tako da se zaista radujemo ponovom dolasku. Mi se ne opterećujemo tom podjelom na mainstream i underground. Sviramo tamo gdje možemo i gdje nas pozovu. U Orlandu smo imali prvi nastup u Dubrovniku i ne sjećamo se baš detalja, što zbog vremenske distance, što zbog alkohola koji je potrošen tu noć. Sjećamo se zajedničkog prostora za spavanje u sklopu kluba u kojem je bilo veselo do jutarnjih sati. 

U momentu kada se u trci za još jednim noćenjem i još jednim eurom potrošenim na Stradunu dovrši “betonizacija" Dubrovnika, onda će već biti kasno. Tada vam ni pet golf terena neće pomoći.

Postao je običaj da koncerte najavljujete duhovitim promotivnim video radovima. Bio je 'Za Beograd', pa 'Nadalina'.  Upravo dok pišem pitanje ''Hoće li i Dubrovnik dobiti svoj? Možda nešto od Trubadura ili Ibrice?'' na You Tube-u mi je 'izletila' pozivnica za dubrovački nastup. Nešto o ideji? 

DK: Taj video snimili smo dok smo bili na truneji po Turskoj. Bilo je vrlo logično da naš gitarista Armin W. Bušatlić, koji je veliki obožavatelj gospodina Jusića izvede prigodnu obradu. Jedino nas je cuko skupo koštao jer su živi primjerci odbijali saradnju, pa smo morali da tražimo plišanog psa. Nismo imali vremena da se cjenjkamo sa profesionalno obučenim turskim trgovcima na pijaci, pa je taj video na kraju imao veći budžet nego većina naših video spotova.

O teškim temama na narodski način, novi album do kraja godine

Iako na albumu 'Apsurdistan' nije izgubljena socijalna angažiranost vaših tekstova ipak se osjeća jedna nova nota optimizma. Album se od početka do kraja čini kao stvorenim za žive nastupe. Je li to bila svijesna odluka i ima li već naznaka kako će se razvijati vaš zvuk na novom materijalu? 

DK: Nama je logično da zvuk benda evoluira tokom godina. Na 'Apsurdistanu' smo imali ideju da ljudima ispod plesne i vesele muzike podmetnemo isti onaj set tema o kojima smo pričali i na prošlim albumima. To je praktično podvala koja je jako dobro profunkcionisala u praksi. Ljudi puno bolje reaguju na “teške” teme ukoliko su one oslobođene okova umjetničkih aspiracija, dubokih metafora i ostalog naprđivanja i ako se o njima priča na neopterećen, narodski način. To je puno bolja osnova za počinjanje dijaloga nego sakrivanje iza bilo kakvog artističkog formalizma. 

Taj video snimili smo dok smo bili na truneji po Turskoj. Bilo je vrlo logično da naš gitarista Armin W. Bušatlić, koji je veliki obožavatelj gospodina Jusića izvede prigodnu obradu. Jedino nas je cuko skupo koštao jer su živi primjerci odbijali saradnju, pa smo morali da tražimo plišanog psa.

Što kažete na zločeste komentare da ste se 'prodali'? Čini se da bi neki ljudi voljeli da svirate u garaži samo za njih, odnosno što je loše u tome ako živite od svog rada? 

DK: Ne zmaramo se previše zajedljivim komentarima. Ljudi će ti uvijek naći neku zamjerku i to je valjda normalno za očekivati. Posebno je interesantna ta pojava underground elitizma u kojem je nešto OK samo ukoliko ga konzumira mali broj superinteligentnih fakultetski obrazovanih pojedinaca sa istančanim osjećajem za estetiku u muzici i ukoliko muzičar umire od gladi. 

Što je s inozemnom karijerom, planirate li novi materijal na engleskom?

DK: Svo slobodno vrijeme provodimo u studiju. Želja nam je da do jeseni ove godine izađe novi album na engleskom jeziku. Problem djelovanja na dva različita tržišta je taj što u prosjeku svakih godinu i pol dana moramo da uradimo novi album, tako da svako tržište ima materijal otprilike svake tri godine. Ovu godinu provešćemo paralelno promovišući "Apsudistan" u regionu i svirajući festivale po Europi.

Puno pažnje poklanjate komunikaciji preko društvenih mreža. Slušate li što vam poručuju slušatelji, radite li to sami? 

DK: Direktna komunikacija sa ljudima koju pružaju web sajtovi i drustvene mreže je i razlog zbog kojeg smo 90 posto našeg djelovanja prebacili na internet. Sami vodimo sve stranice i pokušavamo komunikaciju održati na jednom ličnom nivou. Pokušavamo odgovoriti na sve poruke koje nam stignu i jako nam je bitno ono što ljudi imaju za reći bez obzira da li su to pohvale kritike ili se raja javlja samo onako. Bitno je sačuvati tu direktnu komunikaciju s ljudima jer nam to hronično nedostaje u vremenu kada ti kompjuter automatski čestita rođendan.

Najlakše je imati stav malograđanskog zgražavanja i osuđivati nasilje i paljnje zgrada

Uz mnoge kolege, poput Frenkija, otvoreno ste podržavali prosvjede u BiH, poslali ste poruku 'Solidarnost je na ulici, jebeš like'. Iako ga uopće nije teško razumijeti, osuđujete li vandalizam koji se ipak dogodio? 

DK: Priča o drogiranim huliganima i vandalima je podmetnuta od strane režimskih medija, ali i onih priglupih koji nemaju nikakav stav o bilo čemu, pa im se uređivačka politika svodi na papagajsko ponavljanje i prepisivanje agencijskih vijesti. Najlakše je imati stav malograđanskog zgražavanja i osuđivati nasilje i paljnje zgrada. U praksi to sve i nije baš crno-bijelo.

Kada buka krčanja vlastitog želuca postane glasnija od priča o ustašama i partizanima, tada će se i u Hrvatskoj desiti masovnija pobuna.   

Ljudi moraju shvatiti da za narod zgrade vlade ili predsjedništva danas predstavljaju simbole dvadesetogodišinje tiranije. Zbog toga smo i napali upravo te zgrade i time htjeli poslati poruku da želimo spaliti taj sistem i okrenuti novu stranicu. Mi prije svega osuđujemo režimski vandalizam i sistematsko silovanje naroda koje traje već dvadeset godina. 

Kako gledate na činjenicu da su vaše pjesme postale svojevrsni soundtrack protesta? Smatrate li da ste i sami pomogli u usmjeravanju nezadovoljstva, da ste ljudima barem pomogli da otvore oči? 

DK: Ne želimo mi biti ti koji "otvaraju narodu oči". Mi pišemo o onome što vidimo i o čemu razmišljamo. Ako neko u tome nađe inspiraciju biće nam uvijek drago. Od kada je izašao album "Firma ilegal" često se na protestima mogu čuti neki od naših “zimzelen" hitova.

Priča o drogiranim huliganima i vandalima je podmetnuta od strane režimskih medija, ali i onih priglupih koji nemaju nikakav stav o bilo čemu, pa im se uređivačka politika svodi na papagajsko ponavljanje i prepisivanje agencijskih vijesti. Najlakše je imati stav malograđanskog zgražavanja i osuđivati nasilje i paljnje zgrada.

Nedavno ste odlučili otkazati sve komercijalne nastupe u BiH. Kako je došlo do ove hrabre odluke? 

DK: Jednostavno smo osjetili da bi u ovom trenutku bilo jako pogrešno svirati komercijalne koncerte, naplaćivati karte ljudima koji su na ulicama i koji se bore da svima nama bude bolje. Potpuno je prirodno da i bend nađe svoje mjesto na ulici, jer mi i svakako privatno idemo na proteste, svatko u svome gradu. Samo želimo da i kao bend pružimo neki vid podrške. Nije nam strano sviranje na ulici ili na protestima jer smo to već radili mnogo puta.

Narod je rekao svoje, ali kako dalje? Ima li šanse za bratstvo i jedinstvo?

DK: Termin “bratstvo i jedinstvo” sa sobom nosi hipoteku prošlog sistema i neki će ljudi na i sam spomen imati negativne asocijacije i predrasude. Suština tog termina je solidarnost, a to je nešto čega nam hronično nedostaje svih ovih godina. Spoznaja da nam je sugrađanin, kolega s posla, čovjek koji stoji do vas u redu na birou za zapošljavanje, bez obzira na etničku i/ili religijsku pripadnost, puno bliži od vladajućih političkih elita i da u tim elitama imate zajedničkog neprijatelja, je mnogo važnija od toga kako ćemo je zvati.

Termin 'dominantno šupački' legao nam je kao budali šamar

Vaša reakcija na tekst u Jutarnjem listu gdje je autor pokušao umanjiti socijalni aspekt nemira u BiH naišla je na odobravanje velikog dijela javnosti u Hrvatskoj. Tko je skovao termin 'dominantno šupački'?, koji, čini mi se, već ulazi u urbani sleng. Znam da ga ja osobno već koristim. 

DK: To je termin koji smo posudili od jednog našeg jarana, koji nam je to jutro poslao mail podrške kao reakciju na taj tekst. Mail je stigao upravu u trenutku kada smo pisali naš odgovor, pa nam je "legao kao budali šamar."

Kako gledate na reakcije hrvatske diplomacije? Jedni su apelirali na Europsku uniju da hitno otvori put BiH, drugi su se bavili politiziranjem i upiranjem prsta na jednu stranu koju drže odgovornom za nemire i proteste? Puno se toga reklo. Koliko su toč no ili primjereno hrvatski mediji izvještavali o protestima? 

DK: Političari iz čitavog regiona su požurili da podrže svoje kolege iz BiH jer je i njih strah opravdanog nezadovoljstva vlastitih građana koje u svakom momentu može da preraste u proteste na ulici. Oni se plaše toga da protesti i plenumi u BiH postignu makar i mali pomak nabolje, jer znaju da bi to onda predstavljalo model građanskog aktivizma koji zaista funkcioniše u praksi. Zbog toga smo i svjedočili tim paničnim “diplomatskim” posjetama. Mediji su uglavnom puhali u istu tikvu kao i političke elite, i kao papagaju ponavljali mantru o nasilju i paljenju zgrada, a kada su se protesti transformisali u plenume, odjednom su izgubili interes za sve to. 

To je termin koji smo posudili od jednog našeg jarana, koji nam je to jutro poslao mail podrške kao reakciju na taj tekst. Mail je stigao upravu u trenutku kada smo pisali naš odgovor, pa nam je "legao kao budali šamar."

Što se tiče neodrživo skupog državnog aparata, galopirajućeg vanjskog duga, nezaposlenosti i opće depresije ni u Hrvatskoj situacija nije puno drugač ija nego u Bosni. Ipak, na nedavno održanom prosvjedu u Zagrebu skupilo se svega 200 ljudi, od kojih je pola došlo izvikivati nacionalistič ke parole. Odakle tolika ravnodušnost u Hrvatskoj, ili nam nije toliko loše pa se bavimo pitanjima čiji je djed bio na kojoj strani i tko je lijevo a tko desno? 

DK: Kada buka krčanja vlastitog želuca postane glasnija od priča o ustašama i partizanima, tada će se i u Hrvatskoj desiti masovnija pobuna. 

U Dubrovniku se 'lome koplja' oko pitanja održivog razvoja turizma, velikog broja kruzera, opće komercijalizacije javnih prostora, pa me zanima kako vi iz osobne perspektive doživljavate Dubrovnik danas? Kao skupu turističku destinaciju gdje ljudi trče za novcem ili….? 

DK: Ljudi stalno trče za novcem, samo je problem što to često znači da bukvalno pilaju granu na kojoj sjede. Turisti u Dubrovnik dolaze radi šarma mediteranskog mjesta, lijepe prirode i bogate kulturne baštine. U momentu kada se u trci za još jednim noćenjem i još jednim eurom potrošenim na Stradunu dovrši “betonizacija" Dubrovnika, onda će već biti kasno. Tada vam ni pet golf terena neće pomoći...