Hvalospijevi na račun ljepote Dubrovnika od strane inozemnih medija, brojna priznanja i turisti koji su njime oduševljeni više nisu neka novost ni nešto što nas iznenađuje. Pa i slavni je irski dramatičar George Bernard Shaw izjavio kako bi svi oni koji žele vidjeti raj na zemlji trebali doći u Dubrovnik i rijetki su oni koji se ne bi složili s njegovom izjavom. No, kamen ipak ne čini jedan grad.

Govoreći o dubrovačkom mentalitetu, teško bi se moglo pogoditi kako je u pitanju jedan južnjački, mediteranski grad. Gospari kojima su stoljećima diplomacija i umjerenost bile jedne od najvećih vrlina kao da su nekako melankonični i teško se pokreću. Tome u prilog ide i činjenica kako u Dubrovniku nikad nijedan prosvjed nije uspio. Dok su se po ostalim hrvatskim gradovima ljudi brojali u tisućama, na Stradunu ih je bilo tek 100-tinjak. Dok su se u cijeloj Hrvatskoj studenti borili za veća prava, ispred Sveučilišta u Dubrovniku ih se okupilo tek 10-ak.

Iako svjetski poznat, Dubrovnik broji niti 50 tisuća stanovnika u kojima uglavnom svatko sve o svakom zna. Ili barem misli da zna. Još u 16. stoljeću, Matias Viduco, vrlo blizak Don Juanu Austrijskom Dubrovnik je opisao kao grad u kojem se 'osjeća kao u kavezu, u kojem njegovi stanovnici žele znati tko je, s kim razgovara i gdje zalazi'. Ništa bolje mišljenje nije imao ni francuski konzul André Alexandre Le Maire koji je Dubrovčane opisao kako lukave, nepovjerljive i prepredene. Bio je uvjeren kako se radi o ljudima koji proučavaju druge kako bi to mogli iskoristiti u svoju korist ili prepričati drugima, također kako bi mogli ostvariti određenu korist. Uzrok takvom ponašanju je, kako je tvrdio, nedostatak društvenog života pa čisto zbog zabave ogovaraju i sude drugima.

Svakako vrijedi spomenuti činjenicu kako je izraz 'dubrovačka kundurica' postao svojevrstan brend Dubrovnika, a izraz se ustalio u rječniku Dubrovčana. Iako na prvi pogled simpatična karakteristika, ona u sebi s moralne strane gledano ne označava ništa dobro – tek osobe koje imaju viška vremena pa se bave životima ljudi koji ih okružuju, te se tako pobrinu da steknu lošu reputaciju u društvu koje će ih svakako izbjegavati. S tim bi se i sam Le Maire vrlo vjerojatno složio.

Vjerojatno iz tog razloga grad sve više sliči na kulisu u kojoj se ljudi svakodnevno brinu kako će se 'prezentati' na Stradunu. Možda iz tog razloga se mladi danas boje plesati nego radije stoje naslonjeni na šank kako neka od lokalnih 'kundurica' ne bi primijetila kako ne znaju plesati. Ne postoji mjesto na svijetu gdje ljudska znatiželja neće presuditi u korist trača, no čini se kako se u Dubrovniku to osjeća nešto snažnije.

Neki su mi rekli kako je dubrovački mentalitet nekoć davno bio dosta topliji. Kako su ljudi bili srdačniji. Spominjali su i nekakve došljake koji su u posljednjih nekoliko desetaka godina 'pokvarili' tu tipičnu sliku dubrovačke čeljadi. Da se naslutiti o kojim se zapravo došljacima radi, no nedavno sam nekoliko dana provela u toj zemlji, gdje žive ti neki došljaci, i zbilja mi ništa nije nedostajalo. Određeni gradovi koji su naspram Dubrovniku na glasu kao nekakve 'zabiti' imaju McDonald's i velike shopping centre, a mještani na poprilično uspješan način uspiju prodati i prezentirati svoju kulturu po ne osobito visokoj cijeni. Sam đir po gradu u kojem će većina mještana popričati s vama, premda su vam potpuni neznanci, rado vam pružiti određene informacije i na jednostavan i prije svega otvoren način se postaviti prema vama, gotovo da ima smirujući učinak.

Za mene osobno, povratak u Dubrovnik znači osjećaj u kojem mi srce lagano zaigra kad s magistrale vidim povijesnu jezgru, no doživljaj vrlo skoro uništi zavirivanje u što jedem dok sjedim u čekaonici i čekam autobus. Jer tko još jede na autobusnim stanicama? Ili kad se na plaži sunčam sama. Jer je to automatski možda nekakav znak kako sam posve asocijalna osoba koja nema prijatelja ni obitelj. Ili kad na autobusnoj stanici pitam djevojku kad stiže autobus jer je nedjelja, a ja sam gledala raspored za radni dan. Pa me ona onako čudno pogleda i kaže kako ne zna. I onda u međuvremenu upitam prijateljicu preko mobitela kad prema rasporedu imam autobus i kad mi odgovori, kažem djevojci koja samnom čeka na stanici kako će stići tek za 10 minuta. Kako bih joj pomogla, naravno. I onda me ona ponovno onako čudno pogleda. 'Jel' se mi znamo? Zašto mi se uopće obraćaš?' U redu. Teško joj je palo. Narušavam njenu intimu. Nisam htjela razgovarati, uputila sam joj jednu i pol rečenicu. Ali dobro, možda nije raspoložena. Vjerojatno kao 43 tisuće ljudi s obješenim licima na cesti. Od koji su pola možda došljaci.

U mojih nekoliko godina studiranja na Sveučilištu u Dubrovniku, pola studenata s godine bili su došljaci. Ljudi koji su došli iz Neuma, Mostara, Splita, Šibenika ili koji su dugo živjeli u Zagrebu. Većina njih se žalila upravo na 'dubrovački mentalitet,' na nepristupačnost ljudi s kojima se svakodnevno susreću, a koji se sami od sebe na neki način drže iznad drugih jer ipak su oni ti koji žive u svjetski poznatom Dubrovniku, raju na zemlji i biseru Jadrana.

No, Dubrovčani su bili poznati po toleranciji, kao oni koji su se svakodnevno susretali s 'došljacima', s trgovcima i ljudima koji su pristizali iz različitih dijelova svijeta. Kad se pogleda koliko je Dubrovčana na referendumu o ustavnoj definiciji braka glasovalo u korist inicijative 'U ime obitelji' teško je vjerovati kako se radi o sredini koja je nekoć davno bila prva koja je ukinula ropstvo. Ista je ta sredina prije nekoliko dana postala sjedište govora mržnje od strane kontroverzne Judith Reisman i njene pobočnice Ksenije Abramović koja je naglasila kako su vlasnici Rixosa, u kojem će se održati kongres seksologa, muslimani, Turci i Kazahstanci, kao da je njihova nacionalnost i vjersko opredjeljenje uopće važno.

Pa čime onda da se u Dubrovniku ponosimo? Hvalama u stranim medijima? Jet set vjenčanjem dinastije Hearst za koju 80 posto građana sigurno do danas nije ni čulo? Hoće li nam to podignuti cijenu?

Ali jedan grad ne čini kamen. Ni zidine. Ni luksuzna vjenčanja. Čine ga ljudi.