KOMENTAR Životi naših roditelja bili su neusporedivo lakši od naših

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Grgo Jelavić/PIXSELL
Nisu naši roditelji svjesni, ali njihov život i njihovi poslovi, uspoređujući ih s našima, bili su doslovno igra kancelarije

Za razliku od današnje djece koja najveći dio dana provede ispred ekrana, mi smo u naše vrijeme, osamdesetih godina, neprekidno boravili na ulici. Smišljali smo svakojake igre – stavili bi trstiku između dva zida, pa ju preskakali derući se Javier Sotomayor. Penjali bismo se na košćelu, punili sakete crnim bobicama, a od antena sa zgrade radili puhalice, pa susjedima šporkavali robu na sušilu. Bili smo kreativni čak i kada je padala kiša – uzeli bi svatko svojeg puža, postavili ih na početak lokve, pa navijali čiji će prvi stići do zidića.

No vjerojatno najbizarnija igra koje smo se dosjetili bila je takozvana 'kancelarija'. Naime, dobar dio naših očeva i matera radio je u kancelarijama po raznim dubrovkinjama, dalmacijabiljima i ostalim jugodalmacijanešto poduzećima, pa bi ih imitirali kako radimo u kancelariji. Znali smo od staraca uzeti stare putovnice, osobne iskaznice, pečate, svakakve druge papire, pa bismo se igrali birokracije. Gledajući iz današnjeg kuta, ne mogu vjerovati da nam je to bilo zabavno.

Ova naša davna igra pala mi je napamet kada sam prije neki dan vidio skup bivših Atlasovaca u Hotelu Libertas. Susret bivših kolega pun nostalgije, ali i raznih mitova. Nisu naši roditelji svjesni, ali njihov život i njihovi poslovi, uspoređujući ih s našima, bili su doslovno igra kancelarije.

Reinkarnacijski kredit

Prvo stan. Drug Tito dijelio je besplatno stanove kao karanfile za prvi maj. Nisu oni trebali iskrcati 300 hiljada eura za suterensku šupu na Kantafigu gdje nema parkinga, butige, pekare, a bogme ni sunca, jer gleda u brdo, na sjevernu stranu. Danas netko bez naslijeđenog stana, nekretninu može kupiti jedino s kreditom u banci za koji mu jamac mora biti isključivo Sai Baba.

-Dobar dan gospodine – kaže ljubazna djelatnica OTP-a – Vi ste gospodinu Marušiću jamac za kredit?

-Tako je. Ništa mu nije ostavila u nasljedstvo baba, pa je tu Sai Baba – odgovori učtivo duhovni učitelj.

-Vi, znači, jamčite da gospodin Maro Marušić u ovom životu neće izaći iz samsare?

-Da, Marušić slabo radi na duhovnom rastu i razvoju, stoga ne samo da mu ne gine sljedeći život, nego bojim se, još puno reinkarnacija – objasni Sai Baba.

-Ok, visosti – izvadi papir zaposlenica – Ako vi tako kažete onda ćemo mu omogućiti kredit koji može vraćati u ovom, pa nastaviti u sljedećem životu.

-Puno vam hvala, ništa ne brinite, Marušić će se sigurno reinkarnirati  - zaključi Sai Baba.

A drugo, posao je bio siguran kao zadnja linija Milana - Tassotti, Costacurta, Baresi, Maldini. Otkaz si mogao dobiti jedino ako ubiješ šefa, siluješ mu ženu, a psa otruješ smradom duriana. Čak i tada Disciplinska komisija Saveza komunista nećkala bi se ima li tu dovoljno razloga da se zaposleniku uruči prekid radnog odnosa. Radio se jedan, te isti posao – većinom u kancelariji – i tako sve do smrti. Nije bilo mijenjanja struka, cjeloživotnog obrazovanja i sličnih modernih izmišljotina. A najspektakularnije od svega nije bilo ni stresa, ni odgovornosti, jer niti je bilo privatnog vlasništva, niti konkurencije.

Smijali smo se Amerikancima

Kome su odgovarali zaposlenici Atlasa i brojnih drugih firmi? Tko je bio njihov vlasnik? Bilo je u društvenom vlasništvu, drugim riječima svih je bolio pišo kako će i koliko firma zaraditi. Pogotovo jer nije bilo klasične kapitalističke konkurencije. Htio, ne htio, Atlas će zaraditi samim tim što dolaze turisti, nema tu prevelike brige i pameti. Neće doći, recimo, neka velika svjetska korporacija i potaracati ih cijenom i uslugama.

Danas je konkurencija brutalna. Padne ti napamet neka dobra ideja – recimo otvoriti Peppino i prodavati kvalitetniji sladoled. No drugi vide da ti je posao krenuo i već sutra eto pedeset peppina po cijelom gradu. Stalno moraš mislit što ćeš i kako ćeš. Nema spavanja, jer je jebena konkurencija uvijek budna. Tako je s taksi vozilima, restoranima, svim mogućim turama…, zarađivao ili ne zarađivao, svejedno, svi su pod stresom i bolesni. Pitanje je samo koje su genetske karte izvukli – hoće li ih udariti na srce, štitnjaču, bubrege ili glavu? Nema danas zdravog čovjeka, kapitalizam i zdravlje idu ruku pod ruku isto kao ja i Scarlett Johansson.

U ono vrijeme Atlasovaca, smijali smo se Amerikancima kako su debeli i kako svi odlaze na psihijatrijske kauče. Danas je situacija kod nas potpuno identična – svi su debeli, i muškarci, i žene, čak i djeca, i svi imaju problema s glavom. To je nama naša borba dala, branitelji su ginuli kako bi stranci kupovali i pumpali cijene nekretnina, kako bi strane firme zaposjele dalmatinske prirodne resurse i ispumpavale novac iz Hrvatske u Čile i druge ljamajebine...

Drago mi je za Atlasovce što su imali dobar život. Bilo je tu vrijednih ljudi. Na kraju krajeva naučit onda engleski jezik bilo je teško kao danas mandarinski, ali ljuti me kada generacija naših staraca pametuje i popuje što bismo i kako mi trebali. Neka se pokriju po ušima i zahvale dragom Sai Babi što ne moraju vraćati kredite u sljedećem životu, što nisu upoznali surovi kapitalizam gdje ti obrana Tassotti, Costacurta, Baresi, Maldini ne da disati i živjeti, gdje ti je jedini smisao života nažderati se i naliti, pa ti stomak buja, kao sladoledarnice poslije Peppina, sve dok te ne ubije...

Da generacija naših roditelja išta razumije, svaki dan bi nas nazvali i rekli nam:

-Svaka vam čast, djeco, jest vam zeznuto, za razliku od nas koji smo se igrali kancelarije.

Popularni Članci