Ponos zbog činjenice kako se njen otac dragovoljac negdje bori protiv nekog tko joj želi oduzeti njeno pravo na život i pravo na život ljudi koje poznaje i koje voli. U tom trenutku, svi ti ljudi koji su se borili s njenim ocem činili su se velikima u njenim očima, većima od svih planina, od svih aviona koji su nadlijetali i bacali bombe pa čak i od straha i užasa koje bi proživljavala, tijekom kojeg joj je otac bio u vojsci, a majka imala radnu obvezu u hotelu u kojem su bile smještene izbjeglice.

Djevojčica možda nije bila dovoljno velika kako bi shvatila što je to u ljudskoj prirodi da netko radi drugome ono što nikada ne bi poželio sebi i koji su to zapravo tako veliki ciljevi koji mogu opravdati ubojstvo, silovanje, maltretiranje i sve strahote koje sobom nosi rat.

Međutim, bila je dovoljno velika da zapamti neke kratke slike – ukrcavanje u autobus, plač ljudi, spavanje u hotelima gdje je bilo hladno i vlažno, trčanje u skloništa, zvuk opće opasnosti koji joj još uvijek stvara mučninu pa čak i kad ga čuje s televizije, oca koji dolazi pa opet odlazi, premda je ona potajno htjela da cijela obitelj stoji uz nju i ne ide nikamo, i da sve te ružne stvari konačno završe.

Ta ista djevojčica tada nije mogla ni zamisliti kako će jednog dana raditi u toj svojoj Državi koja je, barem su je tako učili, bila vrijedna i suza, i stresa, i skloništa, i odvajanja od obitelji, i kako će morati pisati o jednom ‘branitelju’ u kontekstu premlaćivanja djevojke koja se tijekom tih ružnih, ratnih godina nije ni rodila. Riječ ‘branitelj’ u ovom je slučaju potrebno staviti pod navodne znakove iz nekoliko razloga. Naime, spomenuti branitelj ne postoji u registru branitelja, a u javnosti su se pojavile dvojake informacije. I dok jedni tvrde kako je tijekom tih ratnih godina nasilnik branio Hrvatsku, drugi tvrde kako ni jednog dana nije proveo u uniformi kao ni pomagao vojsci. Osim toga, branitelj je, po definiciji osoba koja nekog brani od nečega što mu predstavlja opasnost. Nasilnik, ni po kojoj logici, u tom slučaju ne može biti branitelj.

Djevojčica zapravo tada nije mogla ni pretpostaviti kako će dio tih ljudi koji su joj se prije više od 20 godina činili većima od svih planina koje je ikada vidjela i svih njenih strahova vršiti nasilje nad budućim naraštajima te iste države pozivajući se na ratne godine. Nikada zapravo nije mislila kako bi jedan branitelj ikada mogao vršiti bilo kakvu agresiju nad nejakom djevojkom koja živi i radi u Državi za koju se, između ostalog, i on borio, kako bi nakon agresora iz 90-ih i on vršio agresiju nad pripadnicima svog naroda, a pravo za takvo što si daje samo zato što se navodno borio u Domovinskom ratu.

Šaka u glavu svima koji su se borili

Podsjetimo, u petak navečer jedan je navodni branitelj u alkoholiziranom stanju premlatio 19-godišnjakinju na njenom radnom mjestu, na samom ulazu u povijesnu jezgru. Na ulazu u onu istu povijesnu jezgru koja je prije više od 20 godina napadnuta od strane srpskih i crnogorskih postrojbi JNA. Tog su se dana 163 branitelja našla na prvim crtama obrane, poginulo je 19 branitelja i civila, 60 ljudi je bilo teže ili lakše ranjeno, na povijesnu jezgru je palo više od tisuću granata te oštećeno 500-tinjak zgrada. Nakon 23 godine, agresor je navodno hrvatski branitelj, žrtva je mlada 19-godišnja djevojka, a na prvoj crti linije, na njenu nesreću, nije bilo nikog u tom trenutku.
Razlog napada – muškarac je maltretirao prisutne u caffe baru jer je on navodno bio branitelj i on to smije pa ga je djevojka upozorila na ponašanje uz opasku kako joj tjera goste iz kafića. Odgovor – kurvo, gdje si bila 91., šaka u nos i premlaćivanje. Pitanje koje se postavlja svim pravim braniteljima i onima koji su u ratu izgubili nekog ili nešto drago – jesu li se branitelji, oni pravi istinski branitelji, za ovakvu državu borili? Da bi u njoj pojedini lokalni šerifi, pozivajući se na rat, slobodno šetali ulicama te maltretirali slabije od sebe?

Tijekom napada koji se u Dubrovniku dogodio u petak, jedna je Hrvatica dobila šaku u glavu, ali su ju, barem figurativno, dobili i svi oni koji su se borili za Državu kako bi njihova djeca, unuci i svi budući naraštaji mogli slobodno raditi, živjeti, zarađivati, voljeti i osnivati obitelj i sve to zbog jednog malog dijela branitelja, ili možda bolje rečeno ‘branitelja’, kojima potvrda o tome služi samo da bi mogli maltretirati slabije od sebe.

Ako pitate djevojčicu s početka priče, ona se, više od 20 godina nakon, sklona složiti s Dostojevskim koji je kazao kako ‘svi ideali ovog svijeta ne vrijede suze jednog djeteta’. Pa čak i kada se radi o suzama djeteta koje se u ratu još nije ni rodilo, a koje joj je prouzročio upravo onaj koji to nikada nije smio, ni kao muškarac, ni kao branitelj, pa čak ni kao ‘branitelj’.

Ivona Butjer