Sve istočnjačke religije govore o zakonu reinkarnacije. Kažu da reinkarnacija pomaže duši da što više nauči i da te se što bolje razvije. Povratak na Zemlju neke duše, ustvari je ponovni izlazak na ispit. Zakon reinkarnacije je jednostavan – u lipanjskom roku nisi položio, i evo te opet na Zemlji u rujnu.

Veliki istočnjački mudraci često ističu da duše same biraju svoj život. Primjerice duša, nazovimo je Dubravka Šuica, vratit će se na Zemlju kako bi ispravila sve one jedinice koje je dobila kao gradonačelnica Dubrovnika (osim ako lekciju na Zemlji ne nauči do kraja ovog života). Sutra, u 22. stoljeću, duša Dubravke Šuice opet će se pojaviti na Zemlji, ali birat će da živi život političke aktivistice – osnovat će udrugu HDZ (Hrabri Demokratski Zahvati) – te će se borit protiv korupcije, nepotizma, namještenih natječaja, javnih garaža...

S druge strane zna se dogodit, tvrde istočnjački mudraci, da se neka duša toliko napatila u prošlom životu, da prigodom novog dolaska na Zemlju bira lag(od)an život. Iako, duše kad se vrate na Materijalni planet nisu svjesne svojih prošlih života, negdje duboko u njima, sve je zapisano i podsvjesno to znaju. Novi život, točnije rečeno, nastavak je starog bez obzira na amneziju.

Duša Jackieja Kennedyja Busha  zatekla se na krivom mjestu u krivo vrijeme – 8. prosinca 1941. otišla je sa svojim prijateljima na jedno igralište u Seattleu kako bi bacili malo 'basketa'. Nevjerojatan je bio dan – nikada u povijesti gornjeg dijela Pacifičke obale, tako topao i sunčan dan nije svanuo u prosincu kao te 1941. Ali idila nije dugo trajala.

Nisu ni započeli partiju kad li je vojni kamion zaškripao tik pored žičane ograde igrališta. Vojnici ništa nisu pitali – Jackieja Kennedyja Busha i njegove pajdaše ukrcali su u kamion i odvezli u nepoznato. Jebiga, bilo je to vrijeme bez interneta i youtubea. Bush nije znao da se dan ranije dogodio japanski napad na Pearl Harbour, te da vojni kamioni diljem SAD-a mobiliziraju mladiće za odlazak u rat.

-O jebem ti kurčevu sreću – ponavljao je Bush u sebi dok je izvodio razne vježbe kao u filmu Full Metal Jacket pripremajući se za odlazak na frontu – Stvarno se trebaš rodit pod nesretnom zvijezdom, da prvi put u povijesti Seattlea svane sunčan i topao dan u prosincu, pa da odeš igrat košarku na obližnje igralište, te da te pokupe vojni specijalci, jer su se Japanci drznuli napasti Ameriku.

Ali, to je bio tek početak Bushevih jada. Na koji god se otok u Pacifiku iskrcao, dočekali su ga projektili i kamikaze. Prvo na Midwayu, potom na Filipinima, pa onda opet na Gilbertovim i Marshallovim otocima. Najgore je bilo na Iwo Jimi – Japanci su se borili kao ludi, a Bush je tijekom cijelodnevnih japanskih napada ponavljao 'koje li sam ja kurčeve sreće' i sjećao se onog sunčanog dana u Seattleu. Ali ipak je preživio napade i s lijevog i s desnog krila.

Ali sljedeću bitku nije – 11. travnja 1945. Jackie Kennedy Bush, na Okinawi je okinuo na lipanjskom zemaljskom ispitu. Tijelo mu nikad nije pronađeno i pokopano, ali dušu Busha bolila je ona stvar za te zemaljske gluposti.

Gore na nebu, njegova duša bila je sretna što je napustila materijalni život, jer „kakvo je to pobogu mjesto u Svemiru gdje ne možeš zaigrati basket s prijateljima da ne završiš na Okinawi?“

Međutim, približio se rujanski ispitni rok, a Busheva duša u konzultacijama s Bogom shvatila je da na Zemlji nije sve naučila, te da ima još posla za obaviti.

-Sam biraj kakav ćeš život ovaj put živjeti – reče mu Bog, a Bush prihvati velikodušnu ponudu Stvoritelja.

26. siječnja 1963. godine, samo 18 godina nakon što je umro, Jackie Kennedy Bush u portugalskom gradu Setubalu vratio se na Zemlju. Njegovo novo zemaljsko ime bilo je - Jose Mourinho. Portugal je izabrao za mjesto rođenja da bude što dalje od Pacifika – mjesta na Zemlji gdje su ga nesreće pogađale iz dana u dan, iz godine u godinu...

No ovoga puta njegova duša izabrala je da na Zemlji nema nikakvih velikih problema. Postoji jedna urbana setubalska legenda koja se i dan danas prepričava, a otprilike ovako ide – Mourinhova majka, jednoga dana odlazeći na posao, slučajno je svoga sina zatvorila u zahod. Setubal je zadesio snažni potres, a obližnji neboder pao je po obiteljskoj kući Mourinhovih. Pet dana trajala je potraga za malim Joseom, majka mislila da joj je sin sto posto mrtav, čak i da je preživio potres, sigurno je umro od gladi ili žeđi – ali kad su napokon spasitelji iskopali ruševine, vidjeli malog Mourinha kako jede hamburgere i pije kolu. Onaj gore fast food s vrha nebodera srušio se točno u zahod gdje je Jose bio zaključan, a pizze, hamburgeri i kole razletile se pločicama. Ne samo da je ostao živ i zdrav, već je Jose u tih pet dana potrage za njim, dobio čak pet kilograma.

U Setubalu se tog dana rodila poslovica – „Ako si se rodio kao Jose Mourinho, ni u zahodu, za vrijeme potresa, nisi gladan“.

Nedugo nakon potresa, majka je malog Josea htjela upisati na košarku, sport koji je strašno voljela, ali sin joj nije htio ni čuti.

-Zašto nećeš igrati košarku? – ljutito ga je pitala.

-Ne znam, hoću trenirati nogomet – odgovorio joj je Jose ni sam ne znajući da mu se košarka zgadila u prošlom životu, jer je zbog nje okinuo na Okinawi.

-Ali ti nisi za nogomet, nemaš ni brzinu, ni tehniku – zaključila je stara, mudra Portugalka.

I bješe u pravu. Mourinho je potratio svoje nogometne godine igrajući za nižerazredne klubove za koje nisu čuli ni njihovi navijači – Sesimbra, Comercio e Industria, i slični – te je u 94 profesionalna seniorska nastupa kao centralni vezni dao svega 13 golova.

Objesio je kopačke o klin, ali je odlučio ostati u nogometu kao trener. Nešto mu je govorilo da je na pravom putu, i da će se sve posložiti. Ako kao mali u zahodu nije ostao gladan, neće ni kao trener.

Prve godine bile su teške – bio je Special Second – uvijek pomoćni trener za kojeg naslovnice nisu marile. Ali duša Jackieja Kennedyja Busha u tijelu Josea Mourinha smješkala se i dok su bili assistant manageri u Sportingu, Portu i Barcelonu, ali i prvi treneri Benfice i Uniao de Leirije.

Znala je podvjesno duša Busha što je izabrala – da će 2002. godine preuzeti Porto i naplatiti sve grijehe rata na Pacifiku.

-Jebote Pacifik i košarka, daj Atlantik i Ligu prvaka – to je bio moto Busheve duše kad se utjelovila u tijelu Josea Mourinha.

Od te 2002., pa sve do danas, duša Busha ili Mourinha, kako hoćete, uživa u prekomjernoj dozi sreće naplaćujući sve nesreće iz prošlog života.

Prvo je Porto osvojio portugalsko prvenstvo, potom Kup UEFA, a uskoro i Ligu prvaka. I to na koji način. Kako je Porto grabio dalje u nokaut fazi, tako je sreća izbacivala sve najbolje moguće suparnike. Te se godine, naime, dogodila ponajveća senzacija u povijesti nogometa. Jedan od najjačih sastava Milana u povijesti, sa Ševčenkom, Inzaghijem, Nestom, Kakom, Cafuom, Redondom, Ruijem Costom, Rivaldom, Pirlom, Seederfom, Serginhom, Maldinijem, Redondom i ostalima, u prvoj utakmici četvrfinala Lige prvaka iskasapio je Deportivo iz La Corune na svom stadionu s 4-1. Svi su već vidjeli Milana u polufinalu, ali nevjerojatnim spletom karmičko-kozmičkih okolnosti i Mourinhove duše, Deportivo je u uzvratu pobjedio prvog favorita Lige prvaka s 4-0, i otišao na megdan Joseu.

Bilo je to katastrofalno polufinale, loše kao ovo koje smo jučer gledali – Porto i Deportivo prvu su utakmicu odigrali nula-nula, a u uzvratu je Porto golom Derleija iz penala prošao dalje. Tamo je Monaco s Pršom i Ludovicom Guilyjem odigrao najgoru utakmicu u povijesti – i Porto je postao šampion Europe.

Potom je Mourinho otišao u Chelsea i tamo osvojio dva naslova prvaka – defanzivnom taktikom i srećom pobjeđivao je Sir Alexa, Wengera i ostale - prije nego što je došao u Inter. S milanskim je klubom osvojio dva trofeja na način da se i Bog smijao životu kojeg je izabrala duša Jackieja Busha.

Sezone 2009./2010., naime, osvojio je Ligu prvaka na nestvaran način – prvo je u četvrfinalu Lige prvaka, pored svih najvećih europskih klubova, izvukao CSKA iz Moskve s kojim se lako obračunao. U polufinalu ga je, potom, čekala strašna Barcelona. Ni Mourinho nikad nije saznao kako je njegova ekipa s dotad najdefanzivnijom taktikom svih vremena uspjela u prvoj utakmici - jednoj od najboljih ekipa u povijesti - ukrcati tri komada.

Odgovor se zove Diego Milito koji je i u finalu dao dva gola protiv Bayerna. Taj Milito nikad ozbiljno nije zaigrao nogomet - niti ga je ikakav protivnički branič ozbiljno shvaćao - ni za Inter, ni za Argentinu, uostalom ni za jedan klub u kojem je bio -  osim te sezone kad ga je vodio Mourinho. Svaka mu se lopta odbijala, sve je ulazilo...Pored njega je čak i Pippo Inzaghi izgledao kao čovjek kojeg neće. Postao je tako Milito najbolji strijelac Lige prvaka, a ključne golove zabio je i u Seriji A za naslov.

Ali ni prepoređeni Milito, nije bio dovoljan za scudetto. Te godine Roma je igrala spektakularan nogomet – nekoliko kola prije kraja na tablici je bježala Interu dva boda. Ako Roma sve do kraja pobjedi, Inter neće osvojiti naslov. Četiri kola prije kraja, Roma kući igra s mrtvom Sampdorijom i gubi 2-1. Nezainteresirana Sampdoria iz nijedne šanse, dala je dva gola donjevši Mourinhu scudetto. I ne samo to – već mu je Lazio pustio utakmicu kako Roma slučajno ne bi ostala prva – koja li je samo kozmičko-karmička energija namjestila ta dva gola Sampdorije i ždrijeb protiv Lazia u ključnom trenutku, ali i sve druge pobjede s 1-0 (čitaj Lecce s puno sreće)?

Od tada, pa sve do danas, pregršt utakmica Jose je dobio na nevjerojatno sretan način – spomenut ćemo samo nedavni susret. PSG je u prvoj utakmici četvrtfinala ovogodišnje Lige prvaka pobijedio Mourinhov Chelsea 3-1. No važnije od rezultata je da se u toj utakmici ozlijedio Zlatan Ibrahimović, jedini igrač koji se nije smio ozlijediti za parišku momčad. U uzvratu se Chelsea mučio, ali Bog se opet smijao na život koji je izabrala Mourinhova duša – Demba Ba je, ni kriv, ni dužan, batrljkom na samom kraju utakmice odveo Chelsea dalje. Pitanje je bi li se to dogodilo da je Ibrahimović igrao. Vjerojatno ne bi. Isto kao što se nikome, osim Mourinhu ne bi dogodilo, da se Ibrahimović ozlijedi u najvažnijoj utakmici sezone, te da ničija lopta prođe šumu nogu i dokotrlja se do Demba Be.

U polufinalu je Chelsea dočekao nikad bolji Atletico Madrid koji je u dosadašnjem dijelu sezone, imao nevjerojatno puno svemira na svojoj strani (čitaj Elche s puno sreće, i sve druge pobjede od 1-0). Ali sreća odjedanput izostane kad se igra protiv Mourinha. Njegovu defanzivnu taktiku skupa s njegovom karmom, ne može pobijediti nitko, osim možda ludog Jurgena Kloppa, ali to je iznimka koja potvrđuje pravilo ćorave kokoši koja se jedanput u sto godina nađe u šansi poput Demba Be i zabije zrno u odlučujući zgoditak.

Mourinho koji ima abnormalnu visoku plaću u sportu oko kojeg se okreću milijarde, prema zapadnim mudracima iz kladionice, dužan je svojim igrama zabavljati mase. On ne samo da ne zabavlja narod, već publika na njegove utakmice riga od dosade i lomi stolice od bijesa, jer ne mogu provariti njegovu sreću skupa s bunker-taktikom. Poslije utakmice Atletico-Chelsea novinari su pitali Mourinha zašto svojom nogometnom filozofijom uništava ovaj lijepi sport?

-Zašto? – odgovori Jose protupitanjem – A zašto su Japanci uništili onaj moj prekrasni dan u prosincu na igralištu u Seattleu? Pun mi je kurac da me netko napada, a da ja gubim utakmice i život. Zato se treba braniti svim oružjem: tenkovima, minobacačima, Torresima, tegljačima, nosačima aviona, Militima, mitraljezima, Hazardima, benzinima i Benzemima, parkirati autubus ispred Iwo Jime, šesnaesterca... Nakon svega što sam prošao na Pacifiku, ne treba mi okinawa u Londonu na Atlantiku u Ligi prvaka. Ako već Liga naroda nije valjala, i nije mogla spriječiti Drugi svjetski rat, neka barem valja Liga prvaka.

Novinari su u čudu gledali, o čemu to Special One trkelja: „Kakve veze ima Drugi svjetski rat i Liga naroda s Ligom prvaka i Diegom Simeoneom Costom Millitom?“

Bog se gore, iz VIP lože Vicente Calderon svemira, slušajući press konferenciju, samo smijao, zaključivši:

-Jebote eto, na beka Eto'o, ako ova duša nije najluđa u čitavoj povijesti reinkarnacija!