Stijepo Mijović Kočan: U sjećanje na Veljka Bulajića

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Dusko Marusic/PIXSELL
Sjećanje na Veljka Bujalića zapisao je Stijepo Mijović Kočan. Njegov tekst prenosimo u cijelosti: 

VELJKO BULAJIĆ – U SJEĆANJE

Preminuo je i u Zagrebu je 9. travnja kremiran, Veljko Bulajić, jedan od najvećih, a svakako najznačajniji hrvatski filmski redatelj. Na Stradunu je 1991. pročitao proglas protiv velikosrbskih osvajača.

     „Bio sam još maloljetan, partizanski kurir. (Kao i Josip Pupačić, op. smk.) Gledao sam kako partizani, čiji sam znači bio suborac, na mostu preko Drave u Dravogradu zaustavljaju teretne vlakove pune mrtvih tjelesa već opljačkanih zarobljenika, koji su se ranije predali, uglavnom golih ili samo u gaćama, i bacaju ih u rijeku, po dvojica, za ruke i noge svakoga. Bilo ih je toliko da ih Drava nije uspijevala sve odplaviti pa se stvorila „piramida mrtvih domobrana“ u sredini rijeke koja je tekla lijevo i desno od njih. Među bačenima iz teretnih vagona u Dravu bilo je i još živih, poneki je pokušavao spasiti se plivanjem, ali bi bio mitraljiran s obje obale.

     Zločin se događao pošto je Drugi svjetski rat 1945. već bio završio, a Veljko Bulajić je to povjeravao nama dvojici-trojici svojih kolega i prijatelja u malenoj prostoriji Društva hrvatskih filmskih radnika, kako se  tada zvalo kasnije Društvo hrvatskih filmskih redatelja na Britanskom trgu u Zagrebu. Javno to nije smio reći; nikakva njegova filmskog redateljstva ne bi moglo biti, a on je žarko želio samo to: biti filmski redatelj i ništa drugo!

Je li „usuprot tomu“ ili „baš zato“ Veljko Bulajić, kasniji najslavniji, a svakako i najznačajniji hrvatski filmski redatelj, odabrao Hrvatsku kao svoju drugu domovinu, nastanio se u Zagrebu i ostao tu do svršetka života? (U Beograd je išao po dozvole i po pare!) U svakom slučaju, sva njegova igrana i dokumentarna ostvarenja „hrvatski su filmovi“, njegovom odlukom. Među njima je i „Neretva“ nominirana za Oscara, prva na popisu, ali tu nominaciju nije adekvatno popratila yugo-diplomacija, a Bulajić u jednom razgovoru prikazanom na RTL-u na dan njegove smrti, tvrdi da je i četnička organizacija iz Chicaga nastojala omesti prikazivanje toga filma u USA. On se tamo ipak i danas prikazuje na raznim američkim televizijama kao jedan od deset najboljih ratnih filmova u svijetu. Tema mu je humana: spašavanje ranjenika pod cijenu izgubljene bitke.

    Prigovarali su Bulajiću da je „Jugoslavenčina“, „Titov prijatelj“ i slično, ali Bulajić nije to bio (brat mu je  robijao na Golom otoku), no živio je u državi u kojoj je živio i dobro je znao da scenarist i redatelj odlučuju o filmu, ali film odobrava  ili ne odobrava, daje ili ne daje za njega novac − jedino producent. Za ostvarenje filma nuždan je novac koji pojedinac nema. Producent je tada samo država. 

     Tito, ma koliko zločinac i zapovjedni krivac za „piramidu mrtvih domobrana“ nakon završetka rata, jedini je tada mogao odobriti golem novac koji je Bulajiću trebao za svoju umjetnost filma o izaratnim  preseljenjima naroda iz Dalmacije u Slavoniju i  Baranju, o „spašavanju ranjenika“ na Neretvi uz pridobivanje tada najpoznatijih američkih glumaca (Yul Brynner, Orson Wells i drugi).

      Nudili su mu da nakon „Neretve“  snimi i bitku na Sutjesci, a Tito da bude glavni lik. Odbio je to, izvukavši se da je umoran nakon velikog uspjeha „Bitke na Neretvi“,  jer je znao, kako reče, da je Sutjeska bila veliki poraz partizanske vojske i Tita, da su uludo izginuli, kako je naglasio „Crnogorci i Dalmatinci“… (Scenarij je ostavio svojim suradnicima!) U tom je razgovoru također odkrio da se vodi sudski spor protiv bosanskohercegovačke države  koja želi da „Bitka na Neretvi“ bude njezin film jer je sniman na njezinu ozemlju, što je ne tek nelogičan zahtjev.

     Prigovarali su mu zašto se išao školovati  kod „kapitalista“ u Italiju, a ne u Moskvu ili u Prag. Veljko Bulajić se odazvao na poziv Nedjeljka Fabria, predsjednika Društva hrvatskih književnika, išao je s ostalim hrvatskim umjetnicima i političarima onim famoznim brodom 1991. u Dubrovnik te na Stradunu pročitao proglas protiv velikosrbskih osvajača, a istoga dana navečer tadašnji direktor titogradske televizije, javno ga je obtužio, da se, prema njegovim riječima, „priklonio ustaškoj državi“!

     Veljko Bulajić (Vilusi, 22.ožujka 1928. – Zagreb, 3. travnja 2024.), Crnogorac, ali hrvatski stvaratelj (kao i Dušan Vukotić, koji jest dobio Oskara za crtani film, kao Krsto Papić, također značajan hrvatski filmski redatelj, kao Dimitrije Popović, veliki slikar i još neki) odabrali su biti hrvatski državljani i dali su joj značajna djela. 

     Najveći svjetski umjetnici surađivali su s Veljkom Bulajićem. Za film „Neretva“ plakat je nacrtao Picasso.

     Oscara mu je, najvjerojatnije, ipak netko spriječio, ali dobio je niz drugih uglednih nagrada i priznanja. Među 12 njegovih igranih filmova i više dokumentarnih, neki su doista vrhunske klase. Recimo „Sarajevski atentat“. Gledao sam taj vjerodostojan film prikazivan na Hrvatskoj radio televiziji i oduševio se time kako je Bulajić u samo dva uvodna kadra uspio predočiti zamor i razpadanje austrijske carevine s  jedne strane, a s druge srbijansku prepotenciju i primitivizam; iznimno pamtljivo.

    Posljednji njegov film „Bijeg od mora“, s također humanom temom spašavanja nevinog okupatorskog njemačkog  vojnika, vidio sam na zatvorenoj projekciji u Društvu hrvatskih filmskih redatelja, odličan je i već titlovan na engleski, ali „nije završen“!? I tako već tri godine, dokada!? Blokira li ga HRT? Zašto?

     Kako mu se hrvatska država odužila za sve ostale znane i  značajne filmove? Nikako, dapače, onemogućila mu je snimanje filma „Vukovar“.  Imao je, iz prve ruke znam, sjajan scenarij, a jedini je hrvatski redatelj koji je imao znanje i iskustvo s ratnim epopejama, ali – hrvatsko je Ministarstvo kulture odriješilo kesu za Brijune i slavu osvjedočenoga Jugoslavena i ratnog bjegunca, a zatvorilo je za snimanje slavne obrane razorenoga hrvatskoga grada  i veličanstvene njegove junake kao i za istinskog prijatelja i Vukovara i cijele Hrvatske, svjetski znanog i priznatog Veljka Bulajića. 

     Nije  nemoguće da su ostvarenje „Vukovara“, kao i dobivanje Oscara spriječili, metaforično rečeno, „isti likovi“; svirali su, naime, iste diple.

                                                                                         Stijepo Mijović Kočan

Popularni Članci