Godina je 65 milijunta prije nove ere, popodne je oko 16 sati. Dinosauri su se izvalili na suncu i zajebavaju sisavce da nikad od njih neće biti ništa. Još otkako su se pojavili prije 160 milijuna godina, vladaju Zemljom i nitko im ništa ne može.

Godina je 65 milijunta prije nove ere, popodne je oko 16 sati. Bog odapinje servis, loptica, pardon asteroid, leti brzinom i snagom milijardu puta jačom od pada atomske bombe na Hirošimu, dinosauri su zanijemili, gledaju gdje će asteroid pasti, hoće li udariti u Zemlju, ili pogoditi svemirski aut – tišina je tolika da uši ne mogu podnijeti nedostatak zvukova – a, onda – buuuuuum.

Bog je zabio as u sami travnati kut Yucatanskog poluotoka, pogledao još jednom dinosaure, i rekao: 'Game, set and match' (Isus je kasnije svojim učenicima rekao da je Bog zaplakao kad je shvatio što se dogodilo).

Stotinku sekunde poslije, Zemlju su proparali ogromni potresi, morem su se razlili tsunamiji, tlo se diljem Kugle zemaljske odronilo gutajući sve pred sobom, požari su lizali jezikom stabla i travu, koja, reći će kasnije znanstvenici, nikad više neće biti ista.

Apokalipsa, o tome je riječ. Smak svijeta kakav se do tad znao. Definija apokalipse je sasma jednostavna – mora se dogoditi nešto neviđeno -  klima, recimo, mora popizditi, ili super vulkan u Yellowstoneu proraditi. Ili ogromni potres, ili požar, ili bilo što, što je do tog trenutka bilo nezamislivo.

Posljedice apokalipse su strašne – svijet koji se do tog momenta odvijao određenim tokom, zauvijek će nestati.

Poslije Božjeg servisa u kut Yucatana, kako će poslije znanstvenici nazvati udar asteroida u Meksiko, svijet se stubokom promijenio. Nakon što su Zemljom vladali 160 milijuna godina, dinosauri se izbrisani sa lica Zemlje u samo nekoliko dana. Nestali su i veliki morski gmazovi, leteći reptili, divovski puževi i mnoge vrste planktona.

Čak 70% vrsta zauvijek je otišlo, neke su pretrpile ogromne gubitke od kojih se nikad nisu oporavile. Jedini koji su se kako-tako izvukli bez ozbiljnijih posljedica bili su krokodili, koje ćete i danas, ako bolje pogledate, vidjeti kako se šeću travnatim terenima Floride i Australije.

Sigurno se pitate zašto je Bog bio toliko surov da odapne servis, ubije 70 posto tadašnjeg svijeta, i zauvijek promijeni planet. U Bibliji piše da ako Bog zatvori vrata, da otvori prozor.

Tako je bilo i s ovom apokalipsom. Bog je zatvorio vrata dinosaurima i drugim ogromnim vrstama, ali je otvorio vrata sisavcima koji su sjajno iskoristili smak dotadašnjeg svijeta. Sisavci su se milijunima godina postepeno razvijali, a evolucija je dovela i do  - čovjeka. Nije mu bilo lako. Udar asteroida, samo je jedan u nizu manjih i većih apokalipsi koje su se sručile na naš planet,  mijenjavši iznova i zauvijek kolotečinu života na Trećem kamenčiću od sunca.

Pucali su vulkani, ledena doba su se izmjenjivala s globalnim zatopljenima, kontinenti su se razdvajali i spajali, potresi su partijali dok su im tektonske ploče puštale muziku.

S vremenom su se apokalipse utišale, pokoji jači potres još uvijek zapleše na glazbu tektonskih ploča, vulkani izrigaju vatru, tsunamiji zapljusnu obalu, ali sve je to mačji kašalj prema onima iz daleke povijesti.

U 20. stoljeću, malo je bilo apokaliptičnih događaja, ne računajući ratove. Ali onda, na samom početku 21. stoljeća, dogodilo se nešto nevjerojatno.

Ponedjeljak je, 9 srpnja 2001. godine, oko 16 sati popodne. Gledatelji diljem svijeta izvalili su se na kauču i zajebavaju tenisače s osnovne linije da nikad neće osvojiti Wimbledon. Na televiziji pred njima, igra se finale najpoznatijeg svjetskog turnira, u kojem se za prvi naslov bore Patrick Rafter i Goran Ivanišević. Najduži poen u meču, a već se igra peti set, trajao je deset sekundi, ili ako to preračunamo u broj udaraca - kako se hrvatski kaže 'last rally' – iznosio je 5. Nema tu dodavanja s osnovne crte, te pizdarije se izvode u Roland Garrosu na zemlji, ali ovdje na travi, zna se što ti je činiti ako misliš osvojiti Wimbledon – servis, pa na mrežu i obratno – retern, pa na mrežu (na hrvatskom se to zove cheap and charge).

Još otkako se prije 115 godina počeo igrati Wimbledon, igračima na mreži, oni s osnovne linije ne mogu ništa, izuzevši Andrea Agassija, čovjeka-iznimke, koji je tu da potvrdi pravilo.

Ponedjeljak je, 9. srpnja 2001., točno je 16 sati i deset minuta popodne. Goran Ivanišević, 125. igrač svijeta i prvi čovjek u povijesti Wimbledona koji je s pozivnicom stigao u finale, servira za svoj prvi i jedini Grand slam u životu. Ovo mu je četvrto finale, prvo je izgubio od Agassija, a druga dva od Samprasa. Posljednji put, završnicu je igrao 1998., nakon čega je postao hodajuća depresija. Nikad više od te godine, nije osvojio nijedan turnir. Štoviše, rijetko je prolazio i prva kola. U jednom trenutku, da pobjedi bilo koga, počeo se prijavljivati na challengere, turnire na kojima igraju malo bolji rekreativci, ali i tamo je gubio. Nekoliko mjeseci prije Wimbledona, u drugom kolu Brightona, izgubio je meč od Koreanca Hyung Taik-Leea, 99. igrača s ATP ljestvice, jer je polomio sve rekete i nije imao s čim igrati. Ta se situacija dogodila po prvi i posljednji put u povijesti tenisa.

Nekoliko tjedana kasnije, u prvom kolu Queensa, izgubio je od 194. Igrača svijeta, stanovitog Cristiana Carattija, za kojeg gotovo da nije čula ni njegova šira rodbina, a kamoli teniska javnost. Queens, ipak nije završio totalnom katastrofom – kulturni Englezi dali su nekadašnjem šampionu Wimbledona pozivnicu kako bi se još jednom pojavio pred londonskog publikom, i oprostio od njih, prije nego izgubi u prvom kolu od nekog kvalifikanta.

Samo dva tjedna od zakazanog oproštaja s Londonom i publikom, kojeg je sjajnim asevima i izlascima na mrežu otkazao, Ivanišević igra finale Wimbledona ispisujući jednu od najluđih i najdramatičnijih priča u povijesti života na Zemlji, recimo poput one kada je udario asteroid i pobio dinosaure.

Novinari, koji isčekuju servis na Goranovu četvrtu meč loptu, u sebi ponavljaju, da je Ivanišević, ako osvoji Wimbledon, ustvari utjelovljenje Isusa Krista i njegovog drugog silaska na Zemlju, odnosno da on je Bog. Jer kako nazvati osvajanje Wimbledona sa 125. mjesta na ljestvici, osim Čudom, poput onog usrksnuća Lazara ili onomadnog pretvaranja ribe i vina u rekete i loptice tijekom vjenčanja u Galileji. Sampras je osvojio 7 Wimbledona, ali bio je prvi igrač svijeta. Borg ih je osvojio 5 zaredom, ali to su svi očekivali. Isto vrijedi i za Edberga, Beckera, McEnroea...i za sve ostale. Ali nitko nikad nije osvojio Wimbledon, bez da je tri posljednje godine, od onog izgubljenog finala protiv Samprasa, igrao ozbiljan tenis. A Ivaniševića su u te tri godine pobjeđivali doslovno svi. Da su igrali međusobno, sigurno bi ga dobio i Bruno Orešar, čovjek koji je glatko gubio mečeve i od tenisača s rakom, kao što je bio Franjo Tuđman.

Ponedjeljak je, 9 srpnja 2001. godine, točno 16 sati i deset minuta – četvrta meč lopta. Bog Ivanišević odapinje servis, loptica leti brzinom dodjeljivanja tvrtki Brunu Orešaru od strane Franja Tuđmana, čitav svijet je zanijemio, gleda gdje će Goranov asteroid pasti, a on pogađa sami kut Rafterovog travnatog polutotoka za primanje servisa, Australac ga jedva stiže, udara lopticu, hoće li prebaciti mrežu ili će se tamo zaplesti, sve je na trenutak stalo – tišina je tako jaka da uši ne mogu podnijeti nedostatak buke – a, onda – buuuuuum.

Sudac Jorge Diaz uzviknuo  je 'Game, set and match Ivanišević', ali nitko ga nije čuo. Mićo Dušanović je svojim učenicima, pardon gledateljima, u suzama rekao kada je shvatio što je Ivanišević učinio: 'Slobodno zaplačite, nemojte se sramiti'.

Stotinku sekunde poslije, Hrvatsku je proparao plač svih 4 i pol milijuna stanovnika: plakali su alfa mužjaci koji nikad do tad u životu nisu zaplakali, uključujući sprovode svojim roditeljima, plakale su njihove žene koje do tog popodneva nisu ni razumjele teniska pravila, plakala su i njihova djeca, po prvi put u životu ne tražeći igračku ili sladoled, plakala je zemlja stvorivši eroziju koja je gutala sve pred sobom, plakalo je more stvarajući tsunamije koji su zapljuskivali obalu, Marjan, Srđ i Sljeme postali su aktivni vulkani, tresla se Istra, iako seizmički nije aktivna, bengalke su lizale zgrade, stabla i wimbledonsku travu, za koju će poslije teniski znanstvenici reći, da nikad više neće bii ista.

Da, bila je to apokalipsa. Dogodilo se nešto do tad neviđeno. Igrač kojeg je sudbina tijekom karijere mučila i razapela ne davši mu da postane pobjednik Grand slama, igrač kojeg su svi pokopali, uključujući i njegov narod, uskrsnuo je nakon tri godine. Čovječanstvo je sličan scenarij vidjelo samo prije 2000 godina, 2000 kilometara jugoistočnije.

Povijest nas je naučila da su posljedice do tad neviđenih, odnosno apokaliptičnih i čudesnih stvari u povijesti – ogromne. Isus i dinosauri svojom su smrću naglavačke promijenili čitavu povijest planeta Zemlje, a isto to je učinio  - Goran Ivanišević.

Poslije Božjeg servisa, kako će kasnije stručnjaci nazvati Ivaniševićev početni udarac koji ga je vodio do osvajanja Wimbledona, tenis se stubokom promijenio, Nakon što su 115 godina vladali All England clubom sve do pobjede Gorana, igrači servis-voleja u sljedećih nekoliko mjeseci gotovo su izumrli. Nestali su i cheap and chargeovi, nestali su voleji između noga, nestalo je Beckerovsko bacanje po terenu...

Nakon Goranovog osvajanja Wimbledona, 70% servis-volej igrača zauvijek je izbrisano s lica Zemlje uključujući i samog Ivaniševića. Ostali su neki poput Henmana, Maxa Mirnija i Stakhovskog, ali nitko više nikad nije bio ni blizu osvajanja Wimbledona. Jedini koji su se kako-tako izvukli bez ozbiljnijih posljedica bili su Lacoste krokodili na majicama, koje ćete i danas, ako bolje pogledate, vidjeti kako trče osnovnom linijom betonskih terena Miamija, Key Biscanea i Australije.

Ivaniševićeva čudesna apokalipsa zauvijek je usmrtila igrače s mreže, ali kao što smo već naučili, Bog-Goran zatvorio je vrata volejima, ali otvorio sisavcima s osnovne linije. Već u sljedećim mjesecima počinje evolucija, ista kao i ona poslije pomora dinosaura. U finalu 2002., samo godinu dana poslije Ivaniševićevog spektakularnog osvajanja Wimbledona, igraju Lleyton Hewitt i David Nalbandian, koje ni američka pješadija, puškom ne bi natjerala na mrežu.

Nakon njih došao je kralj Roger Federer, a sisavci na tribinama All England cluba krstili su se, „U što su ove nove teniske vrste pretvorile užitak servisa i voleja“ . Poslije Federera došao je Nadal, pa Đoković, i naposljetku Murray, ali svima njima je bilo zajedničko da su na mrežu izlazili samo da se rukuju na kraju meča.

Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona kraj je teniske krede kojom se označava rub travnatog igrališta, i ulazak u vrijeme teniskog kenozoika, kada o autu odlučuju strojevi i chellengeri, a ne suci – kada nema više servisa i romantičnih voleja, već se dva nabildanovića šaketaju bekendima i fohendima s osnovne linije, a pobjednik je onaj koji preživi nokaut od 105 uzastopnih udaraca.

Netko je više volio onaj tenis, netko ovaj – koji je ljepši, manje je bitno – jer i tenis poput samog života, evoluira i razvija se voljeli mi to ili ne.

Evolucija, shvatili ste, nastaje kad se dogodi apokalipsa ili neko čudo. Ivaniševića pobjeda bila je upravo to – nestvarna i zauvijek je izmijenila lice tenisa.

Znanstvenici danas kažu da je posljedica tog Čuda, ta da wimbledonska trava nije ista kao ona u vrijeme Gorana, da je sporija, pa da zato nema više servisa i voleja.

Dio njih vjeruje, da je trava nakon Goranova nevjerojatnog pohoda, prestala rasti. Ispunila je, kažu, svoju svrhu, svoj životni smisao.

Sve što se kasnije u tenisu događa nakon Ivaniševićevog trijumfa nebitno je, misli wimbledonska trava - prema revolucionarnoj znanstvenoj teoriji, još uvijek neprihvaćenoj u akademskim krugovima – pa stoga više ni ne raste onako kako Jest.

Ta teorija vjerojatno je neistinita – to da trava žali za Ivaniševićem -  jer zaista zvuči ludo i nemoguće. Kao da recimo, netko osvoji Wimbledon kao 125. igrač svijeta s pozivnicom, a da u prethodne tri godine nije pobijedio ni Bruna Orešara, a kamoli Fredrika Jonssona, Carlosa Moyu, Andyja Roddicka, Grega Rusedskog, Marata Safina, Tima Henmana i u finalu Patricka Raftera.