Dubrovnik Storm Chasers, kakvi debili, hahahahaha, naletio sam jednom na komentar čitatelja ispod teksta o dubrovačkim naganateljima oluja. Mrzilački čitatelj valjda se smijao američkom imenu dubrovačkih zaljubljenika u vremenske (ne)prilike.

Mladići iz Dubrovnik Storm Chasersa nekoliko godina oduševljavaju Dubrovčane svojim slikama nevremena. Dok žitelji Grada bježe u svoje domove pred jakim jugom, burom, grmljavinom, snijegom, tučom, kišom, Boris Bašić, Daniel Pavlinović i ostali članovi Dubrovnik Storm Chasersa odlaze nevremenu u susret.

Penju se po brdima, skaču po kamenjima, voze se kliskim uzbrdicama, sve kako bi došli do mjesta s kojeg bi bilo najbolje ovjekovječit neki trenutak koji ćemo mi poslije gledati iz udobnosti doma svojega.

Dubrovnik Storm Chasers, kakvi debili, hahahahaha – oni to rade besplatno i iz nikakvog interesa, smiju se maloumni čitatelji. Zašto to onda rade? Lako je zaključiti da ih privlači nevjerojatna moć prirode koja svako malo da do znanja nama idiotima  ljudima, kako smo samo sićušni skupovi atoma na ovom malenom planetu – tamo neđe, iza zadnje svemirske međe. Kao da ih svijetleće munje praćene zaglušujućom bukom podsjećaju da smo iz praha nastali, i da ćemo se u prah vratiti, što je često samo po sebi smirujuća pojava.

Najnepitomija i najneintelihentnija vrsta na planetu – mi, ljudi – svojim svakodnevnim djelovanjem uništavamo prirodu, oduzimamo joj dah lizajući je betonom i pljuvajući je ugljičnim dioksidom. Kojeg opet, zbog eksploatacije šuma, sve manje biljaka može apsorbirati zatvarajući tako začarani krug našeg kretenskog mozga. Drugim rječima, pilimo granu ugljičnim dioksidom na kojoj sjedimo.

Priroda nas, međutim, iznova i nanovo u malim oblicima, poput nevremena u Dubrovniku koji se dogodio za vikend, podsjeća da nam može jebat mamicu – zamislimo samo da podrigne super-vulkan u Yellowstoneu. Neće više biti ni Amerike, ni Engleske, ni Kube, ni druge zemlje proleterske, neće biti ni Mundijala, ni Neymara, ni golih Čorluki, i obučenih političara... – svijet bi se stubokom promijenio kao u doba dinosaura.

To je ta magična i tajanstvena sila koja privlači ekipu Dubrovnik Storm Chasersa. Oni joj prilaze s ljubavlju, a priroda uzvraća dok pozira. Da, da, dobro ste pročitali – uzvraća. Boris Bašić, nakon što je okinuo tisuće i tisuće slika, naposljetku je završio na CNN-u i postao svjetska zvijezda. Cijeli svijet oduševljen je slikama Dubrovnika kojeg bombardiraju Tesline prijateljice.

Bašić, kada je fotografirao munje - niti ovaj vikend, niti ikad prije - nije razmišljao ni o medijskoj popularnosti, ni o malom beznačajnom Dubrovačkom dnevniku, a kamoli utjecajnom CNN-u. Nije razmišljao ni o lovi, ni o slavi – on i njegovi prijatelji, ganjaju oluje iz ljubavi i poštovanja.

Međutim, sve na planetu ima svoju svrhu, i sve je nastalo od Jednog (o čemu upravo traje serijal Kozmos na National Geographicu). Mi i munje sazdani smo od istih atoma, i puno smo bliža rodbina, nego što bismo na prvu mogli pomisliti. Bašić se prema rodbini odnosi s ljubavlju, bez ikakvog interesa, a rodbina mu je vratila da, barem na trenutak, postane slavan i da svi uživaju u njegovom radu. Dobro se dobrim vraća, prije ili kasnije, ali o tome ne treba razmišljati dok se nečim baviš, jer ćete ambicija odmah tjerati da radiš stvari iz osobne koristi.

Kada djeluješ s ljubavlju, bez bolesne ambicije i ega, tad će te priroda nagraditi. Nešto mi govori da onog čitatelja s početka teksta koji se šprdao sa Storm Chasersima, još nije pogledala. Ali velikodušna je ona, ako se i on promijeni, i uvede ljubav u svoj život, i njega će nagradit.

A ako mi nastavimo po starom, i nastavimo je pustošit, siguran sam da će nam jebat taticu. Ne da nas potpuno izbriše s lica Zemlje (iako će milijuni stradat), nego da nam pokaže da smo na krivom putu. A jesmo, i ne prestajemo, i zato bi se moglo dogoditi da nam priroda izjebe majčicu špricajući je lavom i pepelom, svršavajući tako s našim ludilom.

Cuming soon, vidjet ćete, ako nam Ljubav prema prirodi, odnosno nama samima, ne postane važnija od Profita.