Kada čovjek zakorači u 60. godinu života, obično razmišlja o usporavanju, ali kada klub dođe u te godine, želja mu je samo dodatno rasti. Uvjerili smo se u to razgovarajući s članovima Ronilačkog kluba Dubrovnik, koji u travnju obilježava svoj 60. rođendan, a u srcu je još uvijek mladić – željan dobrog druženja, smijeha, a ponajviše pomoći zajednici. 

Ovogodišnje akcije su krenule, pa su tako prvo počistili u „svom dvorištu“, odnosno u podmorju ispred kluba, a mi smo im se pridružili, doduše samo u nadgledanju, u eko akciji u Marini Frapa, gdje su u uru vremena izvadili čak 200 kila otpada! Našlo se tu svega, od željeza, guma, pa sve do wc školjke.  

„Našli smo standardne stvari, što je karakteristično za područje u kojem su vezovi, to su uglavnom što namjerno, što nenamjerno, odbačeni alati s barki i brodova, automobilske gume, ali imamo i jednu lijepu čašu za u Klub“, iz mora nam dovikuje Matea Martinović u ronilačkom odijelu.  

A na barci je za prihvat otpada bio odgovoran Mateo Musladin koji je do kraja akcije bio – zatrpan. 

„Ima boca raznoraznih, stolica, tapita, nema što nema. Uobičajene stvari u moru, nažalost, ali tako je“, s osmijehom govori Mateo.  

Dovoljna je bila jedna akcija da shvatimo da su šala i smijeh standardne karakteristike ovakvih okupljanja, gdje se uz vrijedan rad nađe vremena i za zafrkanciju.   

 „Nalazimo svašta. Desetak akcija organiziramo kroz četvrti i peti mjesec, a onda koncem sezone isto pet-šest akcija. Izvadili smo tona i tona otpada, teško je ocijeniti o kojoj je količini uopće riječ. Dobra je stvar što je sve manje novoga smeća. Vadi se uglavnom ono staro. Vjerujemo da smo možda u akcijama došli do te razine da ljudi vide da smeće ne bi trebalo baciti u more, da se to ipak vidi, a ne da je razmišljanje – bacit ću u more, pa neće nitko vidjeti“, govori nam instruktor u Ronilačkom klubu Dubrovnik Vlaho Radonić. 

Prije je bilo gore, ističu iz kluba, jer bi se u moru često našle olupine barki, ali i stare mašine za pranje robe, pegle, mikseri, kao i sve drugo što je ljudima doma smetalo, ali odvoz na smeće predstavljalo im je tlaku, pa su se okrenuli moru koje može „progutati“ sve. Danas je to ipak malo drugačije. 

Među lokacijama koje su pokazale pozitivan pomak je svakako Lokrum. Portoč se godinama čistio, a prije dvije-tri godine organizirana je akcija u kojoj su iznesene praktički dvije vreće smeća! Zbog toga se akcije organiziraju rjeđe, a kako kažu iz kluba, Portoč je jako čist, iako tamo dolaze „lokalci“ s barkama no odnose svoje smeće doma, a ne ostavljaju ih roniocima za kasnije prikupljanje.   

No nije problem samo „naše“ smeće, jer još uvijek veliki dio otpada stiže iz Albanije.  

MORE PRETVORENO U „ZAJEDNIČKO“ SMEĆE 

„Ako ste ikad bili tamo, znate kako izgledaju njihova korita rijeka. Prolaze kroz smeće, koje završi u moru, pa jugom dođe do nas“, objašnjava Radonić.  

A čisti se, svakako, posvuda. Jedno od kritičnijih mjesta je Porat, gdje se može čistiti prije sezone i dolazaka kruzera i jahti, a prvenstveno zbog sigurnosti ronilaca. Šilok u njega najčešće donese velike količine smeća, a iz kluba naglašavaju da imaju jako dobru suradnju s Županijskom lučkom upravom, pa se akcije organiziraju prije i iza sezone.  

Klub inače broji 150 članova, od toga je, kako kažu „super aktivno“ njih 60-tak. Na akciji u Marini Frapa sudjelovalo je 30-tak ronilaca, a pridružio im se i prijateljski klub iz Mostara.

Branislav Stojkić iz RK Mostar i Maroje Capurso iz RK Dubrovnik ponosni su na suradnju dva kluba  

Branislav Stojkić, tajnik Ronilačkog kluba Mostar, istaknuo je kako se broj njihovih članova povećava i da ih je trenutno oko 120. 

„Nećete vjerovati, uvijek se iznenade ljudi s Jadrana kad kažemo da u Mostaru ima preko četiri ronilačka kluba i skoro 300 aktivnih ronioca. Svake godine na Jadranu i u Bosni i Hercegovini odradimo nekih tridesetak ekoloških akcija. Imamo svoju tradicionalnu akciju na Mostarskom jezeru, ali na poziv naših prijatelja iz Hrvatske obiđemo doslovno sve – od Istre do Dubrovnika! Dubrovnik nam je nekako drag zato što imamo prijateljske i dobrosusjedske odnose s našim Dubrovčanima“, priča Stojkić i dodaje da su pronalazili nevjerojatne stvari u morima i jezerima. 

„Mi najviše problema na kontinentu imamo s podizanjem svijesti ljudi da treba očuvati Neretvu. Jer kao što znate, nije ona samo u Mostaru, ide kroz Čapljinu, a na kraju krajeva dolazi i ušće u Hrvatsku. Uistinu moramo raditi više na edukaciji ljudi. Bude starih štednjaka, automobilskih olupina, cijevi. Sve što čovjek može očistiti iz svog dvorišta i baciti u zajedničko. I onda nam uništi prekrasnu oazu, bila to rijeka, jezera ili more“, pomalo razočarano kaže Stojkić. 

GDJE GOD SE NAĐU, RONIOCI „KLIKNU“ 

O nepoštovanju okoliša dalo bi se puno toga napisati, ali držimo se mi ipak onih koji se to svim silama pokušavaju izboriti da se stvari, komad po komad smeća, promijene. Ljubav prema Ronilačkom klubu Dubrovnik teško može sakriti ijedan od članova, ali posebnu vezu s njim ima Maroje Capurso, koji je dio kolektiva preko 20 godina!  

„Došao sam u klub 2000. godine. Odlična atmosfera! Ono što me privuklo i zašto sam zapravo ostao sve silne godine dio kluba je ta nevjerojatna pozitivna energija. Ne da se to opisati. Uđete unutra i odmah vas to društvo, ta ekipa i sve to skupa okupira. A pogotovo kad idete na more! Tamo se priča o moru, podmorju, kako se roni, gdje se ide, ideje što uvesti novo, gdje je dobro, lijepo… Samo je priča o moru. Ostaviš sve brige na pučini i samo uživaš“, ponosno govori Capurso. 

Kroz godine skupilo se puno iskustava.  

„Mi se odazivamo – tko god nas zazove! Ako smo slobodni i možemo doći, mi dolazimo. Zadnjih godina smo dobili donaciju kombija, tako da imamo naš prijevoz, ukrcamo se i idemo. Put Splita, Zadra, Šibenika, gdje god nas zovu, eto nas. Isto tako, gostujemo kod Ronilačkog kluba Mostar jer su oni dosta mladi, deboto su počeli. Kod nas su dolazili po savjete, jako dobra ekipa, također su jako pozitivni, pa smo se skompali i našli zajednički jezik – ronjenje. Oni gostuju kod nas, mi kod njih, svake godine je to intenzivno“, kaže Capurso. 

I čini se da se ronioci nekako uvijek nađu i dobro funkcioniraju, barem ako je uzeti za primjer ova dva kluba, za koja nisu bitne ni granice koje ih dijele – ako što treba pomoći, pakira se oprema i putuje. A dobra je to škola za mlađe generacije, kojih ima u dubrovačkom ronilačkom klubu. I zanimljivo, zadnjih godina je sve više članica! 

„I ostaju u klubu, nismo isključivo muški klub, ima dosta žena, što mi je jako drago. A što se tiče godina… Nažalost, ronjenje je takav sport da za ronjenje s bocama ipak morate imati neke godine. Po zakonu je ograničenje 14 godina, ali mi smo ponukani iskustvom uzeli da je 16 godina dob u kojoj, recimo, počnu slušati. To je najvažnije, svi smo bili u pubertetu. To su dobre godine za preuzimanje i učenje osnova, što nam je najbitnije. Kad zna osnovu, o čemu se tu radi, kad nije, amo tako reći – bandoglav, onda je dalje sve lako“, s osmijehom govori Capurso.  

SVE POČINJE S KAVOM  

Ipak, važno je naglasiti da su u klub dobrodošli i oni mlađi, koji su „dahači“, odnosno rone na dah.  

„Pozivamo ih, svakako! Ako „dahate“, dođite u klub da vam pokažemo kako pravilno „dahati“ i naučimo vas što se s vama događa. Tako da, ako se kojim slučajem i dogode nekakve nezgodne situacije, znate kako se ponašati“, poručuje Capurso. 

Klub je vrlo otvoren, pa i doslovno – svaki dan je netko u klubu, pa se često dogodi da prolaznici zavire u prostorije i pitaju: „Što ima novo?“. Odgovor je najčešće: „Sjedi, popij kavu, pa ćemo ti ispričati.“. 

Uvijek se ima puno toga za ispričati, jer iako je napunio 60 godina, klub i dalje napreduje. 

„Nema stajanja, idemo dalje, školujemo nove kadrove, mlađi instruktori dolaze, okuplja se mlađa ekipa, što nas neopisivo veseli. Jer taj klub raste iz godine u godinu, to je već nevjerojatno. Mi ronimo cijelu godinu! Podatak da mi imamo preko sto zarona godišnje je nevjerojatan, jer pokazuje da ronimo svaki treći dan u godini. Jako, jako lijepo, baš pozitivno, jednostavno morate doći i uvjeriti se sami“, kaže Capurso. 

Bitno je naglasiti da se Ronilački klub Dubrovnik ne bavi samo ekološkim akcijama i promocijom ronjenja i školovanjem novog kadra. 

„Bavimo se i civilnom zaštitom, spašavanjem i traganjem na moru. Imamo 13 naših članova koji su pripadnici Državne intervencijske postrojbe Split, pri Ministarstvu unutarnjih poslova. Obučeni su za traganje i spašavanje na vodama, u što spadaju jezera, more… Pod morem i na moru, može se tako reći. To su situacije koje se nažalost događaju, ali treba se pomoći. Nama je jako drago i jako smo veseli kad možemo pomoći i situacija završi pozitivno. Kad nekoga spasite ili spasite nečiji brod, lijepo se osjećate. Nažalost, ima i drugih situacija u kojoj tragamo za utopljenicima, ali u tom momentu mislite na obitelj, pomažete toj obitelji“, objašnjava Capurso i dodaje da su svi – volonteri. 

A ako ste nakon što ste sve ovo pročitali pomislili da biste se mogli učlaniti u Ronilački klub Dubrovnik, to je zapravo i više nego jednostavno. 

„Svaki dan je u klubu netko oko pet-šest ura, dođete na kavu, i kažete – dobar dan, ja bih se htio učlaniti! I to je to. Jedino što vam treba je dobra volja, svako malo organiziramo tečajeve i kad se taj tečaj najavi traje otprilike od sedam do deset dana, nauče se osnove. I ono što je bitno, nemojte misliti da s tečajem završava vaša poduka. Vi ste tu naučili osnove, imate osnovnih pet-šest zarona i dalje vas učimo sa svakim sljedećim zaronom. Da dobili ste kategoriju, položili ste, zovete se roniocom, ali mi nastavljamo dalje s vašom edukacijom da budete što bolji i da to bude lijepo, sigurno i ugodno, kako vama, tako i nama“, zaključuje Capurso.  

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika