Josipa Galić je magistrica odnosa s javnostima, i dobitnica diplome Summa cum laude.
Diplomirala je s čistom peticom, odnosno ocjenom 5,0 te je dobitnica Rektorove nagrade za najbolji uspjeh na Fakultetu za medije i odnose s javnošću u akademskoj 2024/25. godini kao najuspješniji student generacije Sveučilišta u Dubrovniku. Na završetku ovotjedne svečane promocije diplomiranih studenata Josipa se nazočnim diplomantima i njihovim roditeljima te prijateljima obratila u ime studenata diplomskih studija. Sve to je bio povod za razgovor s ovom vedrom djevojkom koja nam otkriva da je rujna prošle godine obranila diplomski rad na temu “Krizna komunikacija u obrazovnim ustanovama: Prilagodba dubrovačkih škola na novonastale okolnosti izazvane tragedijom u Osnovnoj školi Prečko“.
-Diplomski sam dosta dugo pripremala. Tema je bila zahtjevna te je iziskivala dosta truda, ali su moja mentorica i komentor stvarno bili izvrsni, tako da sam jako sam zadovoljna. Mentorica je bila dekanica Romana John, a komentor Ivica Miloslavić.
-U indeksu sve same petice. Kako ste to uspjeli?
-Nije bilo lako jer sam uz studij morala i raditi, ali mislim da u tome nema posebne tajne, jer su iza svega kontinuitet i postignuti balans obveza kojima sam se posjećivala koliko god sam mogla i organizacijom sve pravodobno stizala. Radila sam u trgovini jednog inozemnog lanca i to šest mjeseci tijekom preddiplomskog studija i svo vrijeme diplomskog studija na studentski ugovor, a od drugog semestra druge godine diplomskog studija radila sam prema ugovoru o radu. Ukupno imam već godinu i tri mjeseca radnog staža. Naravno, nastavljam dalje raditi.
-Vaš poslodavac je poznat kao najpoželjniji hrvatski poslodavac. No, kao magistrica odnosa s javnošću radite u trgovini. Kako se vidite za deset godina?
-Obzirom na moj uspjeh i završenih pet godina fakulteta, mnogima je apsurdno to gdje radim. Ali, jako sam zadovoljna sa svojim poslodavcem koji je doista broj 1 u Hrvatskoj. Kolegice i šef su super, a tijekom studiranja su mi stvarno maksimalno izlazili u susret. Bit će mi vrlo teško otići, ali o tome još ne razmišljam. No, svakako se želim dalje profesionalno razvijati u području odnosa s javnošću i komunikacije.
-Znači, isključivo taj segment, ne i mediji?
-Neću nikome i ničemu zatvoriti vrata, ali više naginjem odnosima s javnošću. Naravno da ću to dobro pogledat promislit ako mi se pruži dobra prilika u području medija. Osobno mislim da su mediji i novinarstvo dosta zahtjevniji, da novinarstva nije “posao od-do“, nego moraš biti dostupan 24 sata, dosta je stresan, iziskuje mnogo vremena i ažurnosti, tako da me odnosi s javnošću ipak više privlače. Znam da su i odnosi s javnošću jako dinamični i stresni, često bez klasičnog radnog vremena, posebno u kriznim situacijama. Ipak, više sam se pronašla u strateškom i kreativnom dijelu komunikacije nego u svakodnevnom novinarskom izvještavanju i radu na terenu.
-Kako gledate na podatak da su najbolji PR-ovci u Hrvatskoj zapravo novinari koji su prvo stekli poslovno iskustvo i kontakte u medijima?
-To je točno i stoga se katkad zapitam jesam li pogriješila što kao student nisam odmah tražila posao u toj branši. No, zasad još nisam tražili niti konkurirala za radno mjesto u toj oblasti. Nisam i stoga što mi se teško odvojiti, donekle se bojim da mi neće negdje biti tako dobro kako je u ovoj trgovini. Najveći problem je rutina: navikla sam se na ljude i posao, tamo mi je lijepo i stoga me je strah poći jer mislim da mi u novoj sredini neće biti kao što mi je već tamo.
-Jeste li ikad od kolega osjetili ljubomoru ili zavist zbog svog uspjeha?
-U mlađim danima da, ali s odrastanjem postajemo zreliji i svi se zalažemo za sebe. Nije ih bilo mnogo, ali sam loše stvari naučila ignorirati. Jer, negativnih komentara će uvijek biti.
-Indiskretno pitanje: kako ste uspjeli uskladiti emotivni život i studiranje?
-Bit ću iskrena: nije me bilo “na mapi“! Imala sam u svemu veliku podršku svog zaručnika Lukše koji se, zajedno sa mnom, prije svakog ispita “tresao“, ali i veselio svakoj riješenoj obvezi i ispitu. Bio je pun razumijevanja i velika potpora… Naravno, tu su obitelj, prijatelji i sami profesori. Na dubrovačkom Sveučilištu studenti stvarno nisu samo broj. Višestruko sam se u to uvjerila, a posebnim ga čini odnos studenta i profesora: to je prijateljskiji i osobniji odnos u kojem te profesori potiču na razmišljanje te iz studenata izvlače ono najbolje.
-Tko je prednjačio u tom poticanju te iznalaženju najboljih rješenja?
-Izmijenilo se dosta profesora i stvarno je teško nekog istaknuti osim da ih sve nabrojim. Ipak, posebno izdvajam doc.dr.sc. Romanu John i doc.dr.sc. Đorđa Obradovića, ali i mnoge druge. Tu su svakako i asistenti te stručni suradnici.
-Znači, zasad vam je lijepo. Ali, jeste li spremni za izlazak iz zone komfora?
-Tek sam diplomirala i ovdje gdje sam sigurno ću se zadržati još neko vrijeme pa što budućnost donese. Ostalo ću vidjeti. Iako sam se školovala za nešto potpuno drugačije, trenutačno mi odgovaraju postojeći mir i dinamika posla uz divne kolegice i šefa.
-Imate sve petice, ali ne pitam je li ih bilo, nego koliko ste imali kriza tijekom studiranja?
-Naravno da je bilo i trenutaka kad sam posustala, imala manju motivaciju i mislila da neću stići niti položiti. Ali, već u Gimnaziji sam znala što želim: brbljavica sam i volim s ljudima komunicirati i znala sam da želim nešto sferi komunikacije. Oduvijek me je fascinirala moć vijesti te koliko informacije mogu oblikovati društvo, tako da sam znala u kojem smjeru ići.
-Jeste li svjesni da vas čekaju i izazovi da ćete, zbog stava poslodavca, javnosti prenijeti i ono što možda ne osjećate ili ne podržavate?
-Svjesna sam, znam da moram stajati iza poslodavca i firme za koju ću raditi. Znam da sve što iznosim u javnost mora biti lijepo upakirano, ali se istina i neke činjenice ne smiju sakriti. Tako mislim, a glede kompromisa samo ću reći da su m roditelji odgojili kao dobro i pošteno čeljade. Svjesna sam da “teorija ide drumom, a praksa šumom“, spremna sam za izazove, ali o mnogim još nisam razmišljala jer još nisam “u tim vodama“ a praktično iskustvo tek slijedi.
-Kako sebe vidite za deset godina?
-Osoba sam kojoj je obitelj na prvom mjestu, a potom karijera. Znači, vidim se kao poslovna žena i majka. Mislim da uz organizaciju i podršku obitelji, prvenstveno zaručnika, to mogu uskladiti i balansirati. Iako znam da profesija koju sam izabrala nema radno vrijeme, a zaručnik je pomorac, obitelj prije svega! No, spremna sam za zahtjevne izazove, bilo to u marketingu neke tvrtke, lokalnoj samoupravi. organizaciji događanja…Svi ti poslovi iziskuju vrijeme i posvećenost, ali ih želim uskladiti s planovima.
-Članstvo u nekoj političkoj stranci je često prečac do uspjeha?
-Da, često je stranačka iskaznica “preporuka od koje je nemoguće pobjeći“. Mnogo toga se i u našem gradu ne može bez jake veze bez koje si “mali čovjek“. Nisam član ni jedne stranke i mogu reći kako me nitko ne može “kupiti“, odnosno da se neću učlaniti samo da bih lakše došla do posla.
