Za početak, susreli ste se s  njemačkom kancelarkom Angelom  Merkel i prošetali se s njom do Straduna. O čemu ste razgovarali s najutjecajnijom političarkom Europe, što vam je rekla?

- Kancelarka Merkel  je bila zadivljena Gradom. Promatrala je zidine, Sponzu, pitala je koliko je staro. Ispričao sam joj ukratko kako se stoljećima nije ništa posebno mijenjalo. Pričali smo o nogometu, gospođa Pusić i ja čestitali smo joj na uspjehu reprezentacije Njemačke i obavijestili je kako smo pozvali njemačke nogometaše da dođu u Dubrovnik nakon Brazila, o trošku Grada. Onda smo se zaustavili pored karte s brojem napada na Grad. Ispričao sam joj kako su zidine koje su tu stoljećima, svoju svrhu doživjele upravo te 1991. Bila je iznenađena, oduševljena ljepotama Grada. Razgovarali smo na engleskom, tako da je razgovor bio fluentan. Rekla nam je kako je gledala snimku uživo dočeka nogometaša u Berlinu i da je jako bliska s reprezentacijom, osobno, ne samo kao kancelarka. Rekla je kako s njima proživljava  padove i uspjehe.

Pozvali ste svjetske prvake u Dubrovnik nakon Brazila. Kako ste došli do te ideje?

- Odlučili smo direktorica Turističke zajednice Romana Vlašić i ja, da ih pozovemo o trošku Turističke zajednice i naravno hotelijera kod kojih bi bili. To je bilo ciljano.

Dio ljudi i medija jako vam je to zamjerio, u kontekstu bahatog trošenja javnog novca. Koliki bi to bio trošak?

- Tu nema uopće troška za Grad.  To je ta slika Grada kojega vodim ja u odnosu na onu sliku Grada kojeg bi mogli voditi neki drugi, koji jednostavno nemaju dovoljno široki pogled. Radi se o situaciji u kojoj daleko najutjecajnija političarka Europe dolazi u Dubrovnik. I to direktno iz Brazila nakon pobjede njene reprezentacije. Nogomet je daleko najsnažnija marketinška aktivnost. Koliko bi destinacija željelo da ih prvi dan nakon Brazila posjete svjetski prvaci?!  Ali to je pogled dijela ljudi koji ne razumiju sustav.

Vaš politički oponent, predsjednik HDZ-a Mato Franković također je javno izrazio neslaganje s pozivom. Spomenuo je primjer Gornjih sela u smislu gradskih prioriteta za koje je potreban novac.

- Zamislite situaciju u kojoj Philip Lahm napiše pismo Matu Frankoviću, direktoru ACI Marine Dubrovnik. 'Poštovani, naša kancelarka je bila u Dubrovniku, mi smo svjetski prvaci. Većina suigrača je odlučila biti u hotelima,  ali ja imam brod. Što mi možete ponuditi da ja dođem u vašu marinu, koliko ću to platiti?' Što bi mu Franković odgovorio, ne znam. Možda bi to znao marketinški iskoristiti ili prema ovome što je rekao, možda bi mu rekao da će mu naplatiti duplo zato što se gradi vodovod u gornjim selima, a svjetski prvaci su sad dobili toliki novac. .

Govorite dakle o marketinškoj promidžbi.

- Dubrovnik se može voditi na način da ste dobar domaćin. Sinoć sam bio s predsjednicima država, prije nekoliko dana s ministrima vanjskih poslova, zamjenicima ministara vanjskih poslova Amerike, Rusije, Kine, Japana. Mi se s njima družimo i zabavljamo van predviđenih protokola, pjevamo nakon večere. Kroz razgovor ih pitamo što žele, što im treba, hoće li opet doći. U međuvremenu također razgovaramo o pitanju viza , direktnim letovima i poslu.  Ako je gradonačelnik Dubrovnika samo osoba koja upravlja s onim što ima, Grad postaje provincija. Ukoliko je gradonačelnik netko tko, iako nije predviđeno, može zaustaviti  Angelu Merkel te joj ispričati o povijesti dubrovačkih zidina i napadu na Grad, stvaraju se novi odnosi koji mogu biti korisni za Grad. Morate govoriti jezike, morate biti simpatični, morate se znati ponašati i morate biti spremni na iznenađenja i imati tim ljudi koji su u stanju to sve podržati. To su dva grada. Jedan u inovaciji i oblacima, drugi u problemima. Pitanje je kakav Grad želimo biti, kakvog ga želimo vidjeti i kako ga voditi.

Često se uz vas vezuju te bajke, mašta, oblaci. Dobili ste drugi mandat, dio ljudi vas očito  podržava u tome. S druge strane su oni koji vam upravo to zamjeraju, vaše vizije,  smatraju ih nerealnima ili lošima za Grad.

- Ljudska priroda je upravo ta dvojnost. Jedna dvojnost je stav 'budimo čvrsto ukorijenjeni u zemlju, nemojmo ništa mijenjati, zato što smo to dobili.' Ljudi koji nisu zadovoljni sami sa sobom, kreacijom,  s nečim novim. Reći ću jednu životnu stvar, greške se moraju događati. Da se nije dogodila mutacija, gdje bi bili ljudi. I priroda je napravljena na takvoj razini da se mijenja. Sva istraživanja svijeta, istraživanje novog, naravno u dobroj vjeri, su rezultat toga što smo imali maštovite ljude ili su bili greška sustava.

Dakle, smatrate da su u vođenju Grada potrebni ta maštovitost i oblaci?

- Mi smo jedna mala sredina. Dubrovnik ima 45 tisuća ljudi, s Konavlima, Primorjem, Župom, kada govorimo o bivšoj Općini Dubrovnik, ima nas 70 tisuća. Radi se o ljudima koji dolaze na posao u Dubrovnik, oni su Grad, bez obzira što primjerice prespavaju u Župi ili negdje drugo. Što možete napraviti u Europi koja ima 500 milijuna stanovnika, a koja je i sama premala da se tuče s Kinom, SAD-om, Rusijom? Što mogu mala Hrvatska i mali Dubrovnik? Možemo samo biti pametni, kreativni, mudri i dobar domaćin.

Ovaj grad se ne može voditi samo od onoga što imate, nego između oblaka i mašte, ali na temeljima onoga što stvarno imamo, naše ljude, familije. Ja sve što imamo doživljavam kao bogatstvo. Dubrovnik može živjeti kao grad iz kojega oni koji ga znaju, mogu iz njega izvući najviše. Može se živjeti i biti svoj. To je velika utakmica koju završavam u drugom i otvaram u trećem razdoblju. A oni koji ne vjeruju, teško mogu povjerovati i u male, sitne stvari. Primjer je plaža na Solitudu, nova gradska plaža, ovog ljeta dostupna Dubrovčanima. 'Vau,' svi su u čudu. Upravo takav apsolutni uzvik oduševljenja imala je Angela Merkel kad je stigla na Stradun, kad smo prošli ispod zvonika. Ako takav netko poput nje kaže kako je ovdje super, što bi mi trebali reći? Ništa ne valja, sve je ružno, teško nam je, ne možemo ništa, sve se raspada... Ali tko su ti neki drugi ljudi?

Nije rekla 'jao, koliko ima ovih turista, ne može se prolaziti od njih?'

- Nije, bila je simpatična. Gledala je mlade ljude koji su joj pljeskali. Javila se našim ljudima, prepoznala je autentičnost, javila se gospođi u konavoskoj nošnji ispred Dominikanaca, pozdravila ju je.

Volite pričati o brojkama. Zalažete se za visoki proračun, iako on kao takav ovisi o zidinama, žičari, ali i problematici javne garaže.  

Koncesija za žičaru je oko 400 milijuna kuna za vrijeme trajanja koncesije. Zidine najvrednija imovina Grada treba donositi najmanje 100 milijuna kuna godišnje ili jednu milijardu kuna za deset godina. Dolasci autobusa na Pile i Ploče, objedinjena cijena muzeja, Dubrovnik card. Godišnje oko novih 150 milijuna kuna, polovica gradskog proračuna.  Plus kako uštedjeti više od 220 milijuna kuna za loš ugovor koji imamo za javnu garažu. Trenutno se tučem da u Gradu ostane milijardu kuna gotovine narednih godina. Ako netko misli da to nije posao gradonačelnika, nismo na istoj razini.  

Koji su to ljudi koji nisu na istoj razini?

- Nismo na istoj razini s ljudima koji misle da sve treba pasti s neba. Potpuno sam jasno identificirao ljude koji, možda u dobroj vjeri, rade loše svome Gradu. Nazvao sam ih izrazom 'vukovi u učiteljskoj koži' sa stavom 'mi sve znamo,' a u biti čine loše za Grad. Jedna od njih je ekipa koja je prijavila Grad UNESCO-u.

U kakvoj je fazi sada slučaj s UNESCO-m?

- UNESCO je institucija koja nije napravila nikakvu inspekciju u Dubrovniku. Radi se o ozbiljnoj instituciji, koja djeluje po istom principu kao primjerice pravobraniteljica za djecu. Ako se netko požali, moraju reagirati.  Netko se žalio i oni poštuju svoju proceduru. Tako ozbiljna institucija nema razloga sumnjati da bi netko prijavio svoj Grad ukoliko prijava nije utemeljena. Tko je to bio, ne znam, ali netko je prijavio.  Možda taj netko uopće ne živi u Dubrovniku. UNESCO vjeruje da se nitko neće žaliti zbog Grada u kojem tvrdi da živi, ako se ne radi o ozbiljnoj priči. Ali, jesu li to ozbiljne priče?

Uz projekt golfa na Srđu, UNESCO je obaviješten i zbog masovnog turizma i kruzera.

- Mi danas živimo jednu ozbiljnu dubrovačku priču u kojoj smo se prvi put obnovili i krećemo s nekim normalnim životom. S moje pozicije taj je put vrlo jasan. Naše dubrovačke obitelji, njih 15 ili 20 tisuća, mogu živjeti fantastično, kao i svi oni koji dođu tu živjeti. To je dubrovačka obitelj, treba joj vrtić, škola. Hoćemo li se brinuti za njih ili ćemo ovih 3 milijuna potrošača pustiti da poharaju naš grad, kao plamen, odu i da nitko ništa od toga nema? Značajan dio ljudi živi upravo od tih turista, a imaju dvostruki morala. Njihove žene skuhaju ručak od toga što su zaradili od turizma. A oni navečer dođu na tribinu, agoru, trg i viču, galame, treba sve zatvoriti. Dubrovnik, istina, ima problem viška ljudi, taj je broj došao do gornje granice. Ne možemo primiti toliki broj ljudi u jednom trenutku, taj broj moramo ograničiti zbog mjera predostrožnosti.

Kako namjeravati riješiti taj problem viška ljudi, turista u Gradu?

Razgovarao sam Ivankom Jemo, bivšom ravnateljicom Zavoda za obnovu Dubrovnika, rekla mi je kako je osamdesetih godina, kada su radili ta brojenja, u Dubrovniku bilo do 40 tisuća ulazaka u Grad. A nije bilo kruzera. Mi nemamo problema s kruzerima, nego s dnevnim turistima koji ulaze u Grad, taj broj se mora ograničiti. Vidjeli smo kad je bio Susret hrvatske katoličke mladeži, regulirali  smo promet dva sata na vratima od Pila, zajedno s komunalnim redarima. Može se riješiti problem. Imate troja vrata, jedan smjer. Ne može stati više ljudi u Grad, nego koliko ih izađe, da ih toliko još može ući.

              Zatvaranje Zagrebačke ulice

U suprotnom, u takvim uvjetima kad je previše ljudi, može se dogoditi stampedo, dovoljan je manji potres. Moramo taj broj ograničiti i zato se Dubrovnik mora razvijati, od Lazareta do Čingrije, prema Srđu, Gružu, Lapadu, Rijeci dubrovačkoj, otocima. Ali prestanimo pričati samo o  kruzerima.

 Jer Grad danas ima 30 tisuća ležajeva. Prije Domovinskog rata je bivša Općina Dubrovnik imala 60 tisuća ležajeva. Ako samo polovica od tih ljudi odluči doći u Grad, ne treba nam niti jedan kruzer. Nemamo problema s kruzerima, imamo problema što ljudi dođu na gradska vrata. Što možemo učiniti?  Primjer, zatvoriti Zagrebačku ulicu. Dolaze nam stručnjaci s  Prometnog fakulteta, radimo jedno rješenje, slično kao na Boninovu. Zagrebačkom će prolaziti samo vozila s dozvolom. Kad se registriraš kao Dubrovčanin, možeš se voziti okolo. Gosti kad se prijave u hotelu, prijavit će svoje vozilo, ostalima će biti crveno na Ilijinoj glavici, uz velike kazne. Nema mjesta. Ne možemo primiti. Nema razloga da štetimo sebi. Navečer će možda biti stalno zeleno, jer će se procijeniti da ima mjesta, a cilj je također dovesti tada ljude u Grad. Također, dostava će možda biti do 8:00 sati, nakon toga nema prolaska kroz Ilijinu glavicu, čekaj do sutra. Kad je blok Ilijina glavica, definirali smo novu jezgru, kontaktnu zonu, prostor za domaće ljude,  trokut od Ilijine glavice do Belvedera i Doma zdravlja.

S druge strane je Boninovo, hoće li se rušiti  kuće pokraj Sveučilišta?

Kuće na Boninovu će se rušiti, završavamo pitanje Čingrije, zgrade stare bolnice, u planu je nova prometnica,  pješačka ulica  kroz vrtove od Ilijine glavice do Hiltona. Definirana je GUP-om. Počeli smo raditi idejno rješenje, bit će široka četiri metra, dijelom natkrivena,  prava mediteranska, kroz vrtove, kako bismo oživjeli i  taj dio priče. Tamo će ljudi u svojim vrtovima moći imati komercijalni sadržaj. Iskrcavat ćemo ljude na Ilijinoj glavici i na Čingriji, dalje nema. Radimo i plan upravljanja gradskom jezgrom, studije, analize, koje će postaviti pitanje broja ljudi. 

Zašto naplaćivati ulaznice za muzeje, ako je lakše sve objediniti kroz Dubrovnik card. Dubrovnik je prevrijedan, a probleme moramo rješavati sustavno. Kad se dogodi poplava, ne možeš početi sanirati od kuće, nego treba vidjeti gdje je brana probijena. U pješačkom prolazu to je ulaz u Grad, u prometnom Zagrebačka ulica. Otvaram prostor dijaloga, znam da će me napadati, ali kad te napadaju, to je znak da si na pravom putu, znači da mijenjaš.

Vama to godi, kad vas napadaju?

Meni gode promjene. Uživam u promjenama, ja sam ratnik, bik po horoskopu. Gode mi neočekivani rezultati, godi mi to što je Angela Merkel došla u Dubrovnik. Godi mi i to da sve ono što je napisano u predizbornim programima, osim  groblja na Dubcu i taksista, da je većina riješeno. Pogledajte program.

To je lako provjeriti, cijeli predizborni program još uvijek je dostupan i za one koji se ne sjećaju. Znaju vam pisati i govoriti da niste realizirali obećano.

- Što nismo realizirali?

                  POS-ovi stanovi i subvencije podstanarstva

Za jednu skupinu mladih ljudi u Dubrovniku problemi su i dalje veliki, a Dubrovnik nema rješenje. Dubrovnik ima projekte za mlade, posebno što se tiče obrazovanja, uz subvencije. Ipak, nije moguće da jedna mlada osoba, obitelj, ukoliko nema naslijeđenu nekretninu, jako teško može osigurati egzistenciju u Dubrovniku. Uz prosječnu hrvatsku plaću i dalje je nemoguće uz ovakve cijene kupiti stan u Dubrovniku. 

- Osnovni problem koji Dubrovnik danas ima i koji je dugoročan, zove se pitanje stanovanja.  Tko nema vlastiti stan, nije ga lako steći ili plaća skupo podstanarstvo.

Kako vi kao gradonačelnik možete to reći i pomiriti se s tim?

- To je situacija koja je konkretna, a nastaje iz dva razloga. Prvi je što je Dubrovnik atraktivan. Mi danas imamo 15 tisuća ležajeva u privatnom smještaju, a prije pet, šest godina imali smo manje od pet tisuća.  A nije se tako puno izgradilo. Podijelite to s pet i dolazimo do brojke od  tri tisuće stanova, koji su bili slobodni, u najmu, ili na crno, ili nisu bili u funkciji. S druge strane, cijena izgradnje u Dubrovniku je ekstremno skupa. POS-ov stan stan nas je došao 1600 eura po kvadratu, svaki stan je prosječno subvencioniran sa oko 30 tisuća eura iz gradskog proračuna, zemljište za branitelje, svako koje je dodijeljeno zadnjih 20 godina, imalo je  prosječnu cijenu od 200 tisuća eura, dakle milijun i pol kuna. Radi se o nekih 400 kvarata u Gradu, komunalno uređenog. A kad dobijete to zemljište, nemate ništa, tek počinjete raditi.

     Nekretnine i stanovanje u Dubrovniku

- Zato radimo na jednom projektu, koji će biti na jesen. Planiramo uvesti  trajnu subvenciju za podstanarstvo, u iznosu od 500 do 1500 kuna, mjesečno, ovisno o statusu, za sve, ne samo za mlade do 35 godina, nego za sve građane Dubrovnika koji ne mogu osigurati sebi stan u Dubrovniku. Želimo prodati gradske stanove, održavanje nas košta više nego što dobijemo od najma. Ima ih oko 300, od kojih je polovica u vlasništvu Grada, polovica u povratu ili nekim drugim oblicima. Neki su se uselili davno, u međuvremenu postali pomorski kapetani, a još su u socijalnim stanovima, nije se nitko time bavio. Nije moguće iz proračuna Grada izgraditi sve stanove koji su potrebni, to nitko ne radi. Ono što možemo napraviti je da kupujemo zemljište, legalizirali smo preko pet tisuća stanova, a svakoga onoga tko stječe prvu imovinu, oslobodili smo komunalnog doprinosa. Imamo na listi 70 baš teških socijalnih slučajeva.

  Što nas čeka u budućnosti po pitanju stanovanja u Dubrovniku, koje je rješenje?

- Pitanje stanovanja za budući razvoj Dubrovnika, uz razvojne projekte na Srđu, Luci Gruž, Babinom kuku i nove hotele, neće se moći rješavati u Dubrovniku, koji će iz dana u dan biti skuplji. Nećemo biti kao Monaco, ali nažalost morat ćemo tražiti alternativna rješenja, od Pobrežja, najbliže Orašca, Župe dubrovačke, a vjerojatno i Ivanice za imigrante. Dubrovnik nema dovoljan broj ljudi koji će raditi jednostavne poslove, želimo da naša djeca imaju makar srednju školu, ali ima nisko kvalificiranih zanimanja, od građevinarstva do pomoćnih poslova, koji će se moći raditi za manju plaću. Mi smo u Europskoj uniji, a Dubrovnik nema imigrante.  Ako se pojave radnici iz Rumunjske, Bugarske, koji će htjeti raditi za 200 eura, sve će ih dubrovačke građevinske firme zaposliti. Oni će doći sa svojim ženama i djecom, gdje će biti smješteni? Možda i na Ivanici. To su stvari koje dolaze kada ste Grad koji ima potencijal razvoja, dobivaju se i se ove druge stvari koje ljudi ne vide ili ne žele vidjeti.

Spomenuli ste ključnu stvar. Radi se o kupovanju imovine, vi to često spominjete.  Znamo da do 2009. to nije bilo tako. Svjedoci smo katastrofalnih poteza. Vrijedna gradska zemljišta poput Vrtlarovog u Solitudu prodavana su za bijednih 15 milijuna kuna. Atlas nam je otišao u Čile, zgrada na Pilama jednim potpisom i slično, da ne spominjemo Dubrovkinju i slične privatizacije. Grad je gubio vrijednu imovinu.

- Znam, cijeli Atlas je otišao za cijenu jednogodišnjeg prometa žičare. Dubrovnik nije bio siromašan niti nakon rata. Bogatstvo u Dubrovniku je bilo bogatstvo u ljudima. Srušene su bile nekretnine, ali nije se niti jedan devizni račun zapalio, niti jedna ušteđevina u bankama. Dubrovnik to nije morao raditi, Dubrovnik nije trebao prodati Atlas. Ako je prodao djelatnost, nije smio prodati nekretnine. Onaj tko ih je prodao, učinio je loše Dubrovniku. Nismo trebali prodati Pile, Dubrovnik je mogao sačuvati dio Dubrovkinje za prostore za javnu namjenu. Dubrovnik nije morao prodavati vrijedna zemljišta, nije to moralo ići bilo gdje. Da sam ja u tim razdobljima bio u bilo kojoj funkciji odlučivanja, sigurno bih bio protiv toga.

Jer, kada je loše, tada kupuješ. Ne kada je dobro. Tada svi kupuju. Ne treba biti pametan. Ali mi živimo na način samo da imamo milijun do dva kuna na računu mjesečno više nego što potrošimo. Kod mene je zabranjeno trošiti više nego što zaradimo. Bogatstvo Grada će doći onog trenutka kada završimo ovaj proces od milijardu kuna koje želim skrenuti u gradski proračun. Ali dok god postoji opasnost da 260 milijuna u slučaju garaže odvede Dubrovnik u stečaj, Grad je u problemu, jer tada se ne može zadužiti za plaćanje duga. Krediti se mogu uzeti jedino za investicije, ne za dugove.

Kako bi se na Grad i građane reflektirao slučaj garaža da se nije išlo u arbitražu?

- Kada bi nam banke dale mogućnost platiti cijeli iznos  u pet godina, morali bismo uštedjeti 70 milijuna kuna na plaćama i tekućim troškovima. To znači da bismo svi morali štedjeti.  Svi bi imali 30 posto manje plaće, bili bi na minimalcu pet godina, od teta u vrtićima, do dopunske nastave u osnovnim školama. U Gradskoj upravi 30 posto ljudi bi otišlo doma. To je posljedica samo jedne odluka o garaži, koja je donesena u dobroj vjeri, ali posljedice mogu biti katastrofalne za jedan grad.  

Stalno se vraćate na priču kako je Dubrovnik bogat grad.

- Priča o bogatstvu će doći kada Dubrovnik bude upravljao svojom imovinom, kada bude određivao  samostalno cijene ulaznica za zidine, koncesije za žičaru, slobodno naplaćivao prolaz na Ilijinoj glavici. Kad Dubrovčani ne budu uopće plaćali nikakav prirez, ne samo 10 posto, nego kad ga uopće ne budu plaćali. Kad bude stalno POS-a nekih stotinjak stanova u izgradnji, pa će građani moći znati da imaju tu neku šansu, naravno do tada uz subvencije podstanarstva.

Sve to što govorite u čistoj je suprotnosti u odnosu na politiku kakva je vladala u Dubrovniku ranije. O ulaznicama na zidine nije se pričalo, imovina se prodavala, prodala se i žičara.

- Istina, imali smo najveći prirez u zemlji nakon Grada Zagreba. Zagreb je imao 18 posto, zato što je i Županija, mi smo imali 15 posto. Imali smo najveću cijenu komunalnog doprinosa po kubiku, 170 i nešto kuna, sad je 130. Mi smo jednostavno većinu novca uzimali od građana. Plaćali smo i javni wc, nekih 700 tisuća kuna godišnje, besplatni internet za strance nekih 300 tisuća kuna, nikakav popust za kino i kazalište za građane. Domaći ljudi plaćali su donedavno i zidine. Do 2009. politika Grada je bila slična kao i u drugim gradovima Hrvatske, koji nemaju nikakav drugi izvor prihoda, nego domaće ljude, ukoliko žele razvijati infrastrukturu. Možemo to nazvati nekom politikom Superhika.

Pa dobro, što vam Dubravka Šuica kaže na sve ovo? Unatoč prošlosti, izgledate kao da ste u dobrim odnosima.

- Moram priznati  da Dubravka Šuica danas ima sa mnom jedan jako dobar odnos. Kaže da govori javno i šali sa svojim prijateljima kako onaj Vlahušić nije ništa napravio i da onda oni kažu kako jest. Ilijinu glavicu, promet, žičaru... Njen je stav, kako kaže, da je ona isto većinu tih stvari željela napraviti, jer su dobre za građane Dubrovnika, ali da je tada bilo jako puno otpora i da su njeni suradnici smatrali kako ne treba ići u rušenje otpora. Bila je to politika nezamjeranja i najlakše je bilo uzimati građanima.  Moram priznati da sada kada imam nju na svojoj strani, da je to poprilični problem za političke oponente. Kad se ona javno, kao na zadnjem Gradskom vijeću, zalaže za kontinuitet, pa sam se ispričao i za neke teške riječi. Zajedno rješavamo pitanje najveće opasnosti za proračun grada, javne garaže, na način kako ni ona sama, ni Antun Kisić, nismo sanjali da ćemo doći do tih brojki.

Od 240  milijuna kuna doći na 40, uz mogućnost da i to zaradimo kroz komunalne naknade, plaćanja, da sav prihod ide Gradu.

Imate puno neprijatelja, ljudi koji vas ne podržavaju, pogotovo sada u Gradskom vijeću.

- Ako želiš milijardu kuna vratiti u Grad, dobro je da si živ, a ne da imaš neprijatelje. Nekada se realno i bojim. Čovjek sam koji je prošao u ratu puno toga. Od  Dretelja, do Bijelog puta, 6. Prosinca ' 91 na Stradunu. Ako netko misli da je baš tako lako skrenuti milijardu kuna s nečijih tuđih računa u gradsku blagajnu, a da se zbog toga ne boji, onda mora da je totalni luđak ili taj posao ne radi. 

(U drugom dijelu pročitajte više o gradskim projektima, taksistima, sudskim procesima, kaznenim prijavama, Revelinu, djelatnicima u gradskoj upravi  i  'bajki broj 3.')